Foto:Katolički tjednik
Vijeće EU-a sredinom svibnja usvojilo je Pakt o migracijama i azilu koji će stupiti na snagu nakon objave u Službenom listu EU-a. Poslije čega će države članice imati dvije godine u svoje nacionalno zakonodavstvo uvesti izmjene. No, Britanija nema kad čekati: već u srpnju migrante kani transportirati u – Ruandu.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Nakon što su netom objavljeni podatci visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) kako je 2023. oko 110 milijuna ljudi diljem svijeta moralo napustiti vlastiti dom, vrijedno je podsjetiti se dvodnevnog briselskog summita iz lipnja 2018. U fokusu toga skupa bila je migrantska politika koja je i prije toga prvo zaprijetila, a potom i uistinu dovela do raskola u europskoj, ionako ne baš uzornoj, obitelji. Zapravo, u to je doba plan Bruxellesa bio izgradnja prihvatnih centara izvan Europske unije ulaganjem milijarde eura u afričke zemlje i suradnjom s državama kroz koje prolaze migranti, zatvoriti vrata nezvanim gostima.
Horor Silvestrovo
Zanimljivo je bilo, i liderima ali i široj javnosti, čuti tadašnje opservacije na tu temu rodonačelnice politike „otvorenih vrata“ Angele Merkel koja je kazala kako je pitanje migranata sudbinsko pitanje Unije te se založila da zemlje koje primaju veliki broj izbjeglica trebaju dobiti zaštitu i potporu. No migrantska majka, kako su je zvali u toj sve brojnijoj populaciji, malo je popustila u svome (nekritičkom) altruizmu kazavši kako izbjeglice i migranti (više) neće moći birati u kojoj će zemlji tražiti azil. Ali, kasno mutti Angela u Bruxelles stiže. Naime, ono što se zbivalo na Silvestrovo 31. prosinca 2015. u Kölnu pokazalo je kako se njemačka kancelarka zapravo poprilično zaigrala s – vratima…
Naime, samo nekoliko sati prije ponoći brojni Nijemci/Njemice u samom su središtu grada, između glavnog kolodvora i drevne gotičke katedrale, primijetili veliki broj agresivnih tamnoputih ljudi iz arapskih i sjevernoafričkih zemalja. Policija se na to, pisale su njemačke tiskovine, nije obazirala. Ovi su, shvativši, valjda, kako policija ima prečeg posla, navalili na žene pipkajući ih, gurajući u stranu, usput otimajući torbice, nakit – sve do čega su mogli doći. Ni na pozive u pomoć policija je „gledala kako Sunce hoda“, slijedom čega su zabilježena i dva silovanja. Kada su policajci konačno shvatili o čemu se radi, agresivni su ih migranti obasuli svim i svačim, praznim bocama ponajviše. Sve u svemu, pokazalo se kako su policijske snage bile nedovoljne. Sljedećega dana stiglo je više od 350 prijava za razne vrste nasilja. A baš te godine, na čijem se, eto, kraju vidjelo kako je Merkel (možda) bila migrantska majka, ali i njemačka maćeha, u ovu je zemlju naprosto nahrupilo 1 100 000 izbjeglica.
Nakon horor Silvestrova u Kölnu, čak je i lijevo-liberalni Der Spiegel u svojima dvama brojevima naslovne članke posvetio sve većoj nesigurnosti Nijemaca zbog politike koju je, drže, samovoljno nametnula Merkelova bez savjetovanja sa svojom vladom.
Nema natrag!
Što je u biti bio početak kraja kancelarke koja je smatrana dostojnom nasljednicom svoga političkog oca Helmuta Kohla. Tri godine kasnije talijanski je premijer Giuseppe Conte, čija je (nova) vlada, uslijed golemoga pritiska na tu zemlju, odbila primiti migrante, kazao kako Italija više ne treba usmena obećanja i pisana priopćenja, nego želi konkretne stvari. Uz to, Conte je naglasio kako je briselski summit prava prigoda za to. Štoviše, kako lipanjsko okupljanje europskih lidera predstavlja točku nakon koje nema povratka. Istodobno, Emmanuell Macron poručio je kako su pred članicama Unije dvije mogućnosti: nacionalno rješenje ili položiti svoje povjerenje u europska rješenja i suradnju. Francuski je predsjednik izabrao ovo drugo, pa će mu, našalimo se (gorko), predstojeće Olimpijske igre u Parizu osiguravati „jake snage NATO-a“…
U Bruxellesu je, međutim, toga lipnja uživao – jer je, dakako, došao na svoje – Viktor Orban upozorivši kako ljudi u Europi žele dvije stvari. Prvo, ne žele dolazak novih migranata, i drugo, svi koji su već došli, moraju ići. Bio je to, dakle, početak stvaranja utvrde na vanjskim granicama EU-a. Ili, kako se nakon rečenoga summita govorilo, gradi se tvrđava Europa.
I evo, ovoga travnja Europski je parlament odobrio niz zakonodavnih tekstova koji se tiču migracija i azila, što je kulminiralo Paktom EU-a o migracijama i azilu. Epilog je to zapravo desetljeća u komu su se žestoko sučeljavale različite pozicije, kako država članica, tako i grupacija unutar Parlamenta. Sudarali su se, naime, različiti interesi zemalja na vanjskim granicama Unije, zemalja čije vlade decidirano odbijaju bilo kakvu varijantu prihvaćanja migranata i izbjeglica te zemalja koje u njihovu prihvatu vide prigodu popraviti situaciju na tržištu rada, odnosno pokrpati manjak radne snage. (Što je bio alibi Merkelovoj da ponudi Njemačku na – izvol’te…)
Usprkos izazovima…
Praktički, rečeni je Pakt prošao u predvečerje europskih izbora koji će se održati od 6. do 9. lipnja što je bila dobra prigoda predsjednici Europskoga parlamenta Roberti Metsoli da, kao dio svojevrsne predizborne kampanje, glorificira rečeni dokument koji, veli, osigurava ravnotežu između solidarnosti i odgovornosti. „Ovo je bilo više od deset godina u izradi. Ali održali smo riječ. Ima još toga za učiniti, ali ponosni smo što je Europski parlament prkosio izazovima i pozabavio se pitanjem koje je ljudima važno. To iskazuje našu zajedničku ljudskost“, trijumfalno će Metsola.
Emmanuell Macron poručio je kako su pred članicama Unije dvije mogućnosti: nacionalno rješenje ili položiti svoje povjerenje u europska rješenja i suradnju. Francuski je predsjednik izabrao ovo drugo, pa će mu, našalimo se (gorko), predstojeće Olimpijske igre u Parizu osiguravati „jake snage NATO-a“…
No ta je „ljudskost“ prošla prilično tijesno. Pet zakona dobilo je u prosjeku 300 glasova „za“ i 270 „protiv“. A jedna od zakonskih odrednica, primjerice, kaže kako će se odbijanje prihvata migranata i izbjeglica naplaćivati. U praksi to izgleda ovako: Članicama će biti ponuđen izbor – primiti određeni broj migranata ili, ako odbiju, uplaćivati u zajednički fond. Za svaku osobu koju država odbije primiti u taj će se fond uplatiti 20 000 eura. Bruxelles cilja, izvijestili su iz „europske vlade“, na 30 000 preseljenja godišnje, a za svaku će se zemlju odrediti kvota s obzirom na broj njezinih stanovnika. Hoće li to funkcionirati?! Tražeći odgovor na to (teško) pitanje, The Guardian je – skeptično – problematizirao „Slučaj Mađarska & Poljska“ te tradicionalno europske „crne ovce“, koje su dok se tinta na Paktu još nije osušila, poručile kako ih – nikakva! – preseljenja po novim pravilima solidarnosti ne zanimaju.
„Ujedinjeni u različitosti“ – patetično?!
Nisu, međutim, samo te dvije članice sporne. Prema analizi toga britanskoga lista – stranke na kraju oba politička spektra te nevladine organizacije najavile su, iz, dakako, različitih pobuda, nastaviti borbu. Krajnja ljevica drži kako su prijedlozi zakona prestrogi te da znače napuštanje europskih vrijednosti suosjećanja i ljudskog dostojanstva. Otjelotvorene u pomalo, dodali bismo, patetičnu krilaticu „ujedinjenost u različitosti“. S druge pak strane, krajnja desnica želi stroža pravila i jaču zaštitu granica. Reagirajući na ove potencijalne probleme u „europskome raju“, povjerenica Europske unije za unutarnje poslove Ylva Johansson zaprijetila je kako bi se članice koje ne provode Pakt mogle suočiti s pravnim procedurama, a ako je nužno, i postupkom zbog povrjede prava EU-a.
Kako bilo, Vijeće EU-a sredinom svibnja usvojilo je Pakt o migracijama i azilu koji će stupiti na snagu nakon objave u Službenom listu EU-a. Poslije čega će države članice imati dvije godine u svoje nacionalno zakonodavstvo uvesti izmjene.
Već početak svibnja pokazao je, međutim, kako se britanskim vlastima uistinu žuri. Počeli su evo pritvarati migrante kako bi ih pripremili za deportaciju u – Ruandu u predstojećih devet do 11 tjedana, što, objavio je službeni London, predstavlja temelj za glavnu politiku premijera Rishija Sunaka. Problem, vidjet ćemo mali ili veliki, predstavlja pak to što je Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva lani takvu politiku proglasio ilegalnom. Unatoč tomu, britanski je Parlament u travnju odobrio zakon koji utire put za slanje tražitelja azila u Ruandu budu li u Britaniji boravili bez dopuštenja, a premijer Sunak želi da prvi letovi za ovu istočnoafričku zemlju polete već u srpnju. Riječ je, inače, o jednoj od najgušće naseljenih afričkih zemalja u kojoj, na prostoru manjem od, primjerice, polovice Hrvatske, živi 10 milijuna ljudi…
Europljani koji imaju ovakvu mladež…
A kad smo već kod Hrvatske, predizborna kampanja uoči europskih izbora pokazala je drastičnu razliku između ljevice i desnice. Iako, obje deklarirano – umjerene. Slijeva tvrde kako populisti plaše ljude tako što promiču tezu kako su svi migranti teroristi te kako u cijeloj priči treba zadržati ljudskost. Istodobno, s desna uzvraćaju kako je neshvatljivo ono čemu danas svjedočimo, a to je da se i socijaldemokrati i Zeleni zalažu za još liberalniji ulazak migranata jer smatraju da se Migracijskim paktom stvara tvrđava Europa.
I na kraju, pogledajmo kakvu mladež, dakle budućnost, glede migrantske politike ima Europa. Rezultati Eurobarometra s kraja svibnja govore kako je 2019. 32% Europljana u dobi između 15 i 24 godine izjavilo da ima negativan stav prema migracijama, a krajem 2023. ta se brojka povisila na 35%. Dok je za one u dobi od 25 do 34 godine udio ispitanika s negativnim osjećajima porastao s 38% na 42%.
Trebaju li, dakle, narodi koji imaju ovakvu mladež brinuti za svoju budućnost?