Potencijalnu „europsku (mirovnu) vojsku“ za Ukrajinu Macron je krstio snagama uvjeravanja. No, u Parizu su od 31 člana tzv. koalicije voljnih za taj je zadatak (budućnosti) spremnost iskazale samo Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Prilično dramatično, kao više-manje odgovor na nabusito američko preuzimanje inicijative u mirovnim pregovorima, najavljeno je okupljanje takozvane „Koalicije voljnih“ u Parizu s nakanom pomoći Ukrajini na, kazano je u najavi toga skupa, svaki način. No, taj uvjetno povijesni dan pokazao je kako je bilo puno pozvanih, njih čak 31, ali malo uistinu – voljnih. Knjiga je, naime, spala na dva slova – Francusku te od Europske unije odmetnuta Veliku Britaniju, koje su (jedine) spremna slati vojnike u mirovnu misiju u Ukrajinu. Kad, da ne velimo ako, do mira dođe.
Ostale zemlje, među kojima primjerice i Hrvatska i dalje će, kako je to na ovome summitu potvrdio Andrej Plenković, pomagati slanjem oružja, zbrinjavanjem ranjenika i prognanika… Čim je eto hrvatski premijer došao na crtu Zorana Milanovića koji je prošloga četvrtka u Podgorici kazao kako je „europska vojska“ u Ukrajini fikcija koja se nikada neće ostvariti.
Ništa od „američke konjice“
A kako ovo okupljanje u Gradu svjetlosti ne bi baš ostavilo dojam kako je – u Europi – uvjerljivo više nevoljnih negoli voljnih, Emmanuel Macron je navijestio kako će dva posljednja europska Mohikanca – Pariz i London žurno poslati vojna izaslanstva u Kijev kako bi s ukrajinskim časnicima razradili detaljan plan gdje bi točno bili raspoređeni, koje bi objekte čuvali i koliko bi uopće vojnika trebalo biti raspoređeno.
Francuskoga je predsjednika na ovu temu, međutim, preduhitrio – ili spustio na zemlju – Steve Witkoff, znan i po izjavi kako ima (neki…) osjećaj da Vladimir Putin uistinu želi mir. Taj je specijalni američki izaslanik za Ukrajinu kazao kako bi slanje vojnih trupa u Ukrajinu bilo – apsurdno. Slijedom čega je onda Macron kazao da će se Europa nadati najboljem, a pripremati za najgore. (Umalo je evo citirao glasovitu Ljubičice Bijele: ,,Živimo kao da će 100 godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“) Što u ovom slučaju znači kako se moraju pripremati za djelovanje potpuno sami, bez obzira koliko željeli da se na obzoru u ključnom trenutku pojavi „američka konjica“. Ali, život, politički poglavito, nije film. Bez obzira čak i na činjenicu da živimo u vrijeme kauboja i – šerif(a). Najmanje dvojice, naime.
Krvoproliće s Rusijom?
A koliko je slanje vojske – „snaga uvjeravanja“ kako ih je Macron krstio – u Ukrajinu crvena krpa Kremlju, zorno ilustrira izjava Marije Zaharove. „Naša se zemlja kategorički protivi ovom scenariju, koji riskira izravnu konfrontaciju između Rusije i NATO-a“, kazala je ta glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, dometnuvši, kako je citira ruska državna agencija TASS, da Velika Britanija želi isprovocirati EU na krvoproliće s Rusijom. S ovom njezinom izjavom korespondira ona njemačke ministrice vanjskih poslova koja, sad gotovo redovito, govori o potrebi za europskom obrambenom unijom.
„Ako nastavimo koristiti 150 različitih oružanih sustava u Europi, a oni nisu kompatibilni jedni s drugima, tada možemo potrošiti sav svjetski novac na njih – nećemo moći biti dovoljno učinkoviti. Zbog čega vjerujem da europska obrambena unija više nije pitanje hoćemo li, nego koliko ćemo je brzo pokrenuti“, drži Annalena Baerbock. U biti, ta visoka njemačka dužnosnica vjeruje kako je (i) u Uniji – možda i cijeloj Europi – sazrelo, po njemačkom uzoru, vrijeme za – prekretnica. Naime, nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., u Berlinu je započeo razdoblje poznato kao „Zeitenwende“.
Od sredine hladnoratovske ere, njemački vojni rashodi su kao postotak BDP-a dramatično opali. Na vrhuncu od 4,9% 1963. pali su na najnižu razinu svih vremena u 2005. od samo 1,1 %. Ipak, Njemačka je prošle godine dostigla NATO prag od 2% potrošnje na obranu, što je prvi put u više od 30 godina. Usprkos tome rastu, povjerenica za vojsku njemačkog Bundestaga Eva Högl izjavila je kako Bundeswehr još uvijek ima premalo svega, pa će trebati odriješiti kesu. Za što pak pogoduje i nacionalna psiha. Istraživanje tamošnjeg javnog emitera ARD-a iz ožujka pokazuje kako 66% ispitanika vjeruje da je ispravno povećati potrošnju za obranu i Bundeswehr, dok je 31% reklo da bi potrošnja trebala ostati ista ili bi se trebala smanjiti.
U strahu su oči širom otvorene…
U kontekstu čega treba kazati i kako zadani cilj od 2% BDP-a za obranu zadovoljavaju: Poljska, SAD, Grčka, Estonija, Finska, Rumunjska, Mađarska, Latvija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Slovačka te od prošle godine Njemačka i evo od ove – Hrvatska, nakon što je nakupovala (francuskih) Rafala.
No u ozračju pariške, sve u svemu, nevoljkosti, ukrajinski je predsjednik doduše odustao – vjerojatno nakratko – od plašenja Europe ruskom potencijalnom invazijom na neke njezine (ranjive) baltičke dijelove te je posegnuo za prognoziranjem novih ruskih poteza. Govoreći za Le Figaro, Volodomir Zelenski je, tako makar vjeruje, raskrinkao Vladimira Putina tvrdeći kako on samo kupuje vrijeme da bi se pripremio za novu fazu rata. Proljetnu ofenzivu, dakle. Ima, istina, tu logike – čim ozeleni, a samo što nije, rat se tradicionalno rasplamsava. Mada, nije Putina ni ljuta zima naročito osujetila pa su Rusi posljednjih tjedana ionako u žestokoj ofenzivi.
„Moramo gledati na situaciju širom otvorenih očiju. Putin priprema nove ofenzive, osobito u Sumskoj i Harkivskoj oblasti“, povjerio je Zelenski pariškom dnevniku ruske planove, tvrdeći kako je ta operaciju prvotno planirala još prije osam mjeseci, no da ju je spriječila ukrajinska ofenziva u Kurskoj oblasti. Gdje se, usput budi rečeno, ratna sreća u međuvremenu značajno promijenila.
Pratiti Trumpa…
Replicirajući mu, dakako neizravno, ali nakon Pariza, Putin je sugerirao kako bi Ukrajina mogla biti stavljena pod neki oblik privremene uprave kako bi se omogućili novi izbori u toj zemlji i potpisivanje ključnih sporazuma s ciljem postizanja rješenja. „Načelno, naravno, u Ukrajini bi se mogla uvesti privremena uprava pod pokroviteljstvom UN-a, Sjedinjenih Država, europskih zemalja i naših partnera. To bi bilo radi održavanja demokratskih izbora i dovođenja na vlast sposobne vlade koja uživa povjerenje naroda, a zatim bi se s njima počeli razgovori o mirovnom sporazumu“, rekao je Putin u razgovoru s pomorcima u luci Murmansk.
Uz to, kazao je da se Rusija postupno, ali samouvjereno kreće prema ostvarenju svojih ciljeva u sukobu u Ukrajini. Što, jasno, sugerira kako Zelenski ima dobre informacije s bojišnice i da proljeće, unatoč svim najavama, donosi još žešći nastavak rata. A ne mir, ni primirje čak!
Ipak, ruski neprikosnovenik i dalje afirmira ulogu američkog predsjednika, tvrdeći kako je očito da Donald Trump, za razliku od, veli, Joea Bidena, uistinu želi mir. Što je u nemaloj mjeri logično, jer prema vijestima koje stižu s pregovora u Saudijskoj Arabiji, Washington je više-manje spreman ispuniti mnoge ruske želje, slijedom čega vjerojatno evo i Putin navješćuje privremenu upravu u Ukrajini. A kako je on (i) stari KGB-ovac, red je referirati se i na prošlotjednu analizu Jevgenij Savostjanov za Corriera della Serra, u kojoj taj bivši šef ruske tajne službe upozorava kako bi se Stari kontinent žurno trebao probuditi, jer će, veli, zbog ekspanzionističkih ambicija ruskog predsjednika postati nebitna. Štoviše, aktualni pregovori Trumpa i Putina mogli bi dovesti do sporazuma iz kojega bi Europa mogla biti isključena.
„Europa mora ponovo steći status globalnog političkog entiteta kako bi samostalno jamčila vlastitu sigurnost“, apelira taj KGB-ovac, detektirajući – možda i kobnu bjelodanost? – kako u aktualnim okolnostima u Bruxellesu ne vide put do mira u Ukrajini bez potpore SAD-a. A, to znači slijediti Trumpa u svakoj fazi procesa. Što nije baš lako!
Sve se, ipak, svodi na oružje
Što nas, međutim, dovodi do također upozoravajućeg stava kardinala Jean Claudea Hollericha, koji drži kako je prije bilo kakvog političkog razmatranja, potrebno razmisliti o gubitku moralne napetosti koja, drži taj nadbiskup Luksemburga, prožima vladare većeg dijela svijeta. Kardinal je uz to dojma kako je ratni tabu utjecao na političke orijentacije nakon tragedije Drugog svjetskog rata te kako svijet riskira skliznuti niz opasnu strminu. (Već je, zapravo, na toj strmini…) Podsjećajući da je Europska unija rođena kako nikada više ne bi bilo ratova između Europljana i u Europi, potpredsjednik Europske biskupske konferencije misli kako je multilateralizam bio odlučujuća i zajednička opcija za Europu – a evo živimo u vremenu kada je vrlo živo nastojanje da se reafirmira stari koncept supersila. Što se, valja dodati, oslikava i u stavu službenog Washingtona nakon predsjedničkih izbora: Novi je šerif u gradu!
Baš, uostalom, kao i u činjenici kako se, makar je stvoreno takvo ozračje, više očekivalo od telefonskog razgovora Putina i Trumpa negoli od primjerice Pariza (ili Rijada gdje su Amerikanci tražili primirje odvojeno pregovarajući s Rusima i Ukrajincima). U aktualnim okolnostima, umjesto moralnog oporavka, Europa najavljuje investirati 800 milijardi eura za oružje, slijedom čega se stav, ma koliko dobronamjeran bio, kardinala Hollericha kako bi te (silne) novce trebalo uložiti u izgradnju bolnica i škola, čini utopističkim. No taj će ga prelat, po vlastitu priznanju, ovih dana prenijeti veleposlaniku Europske unije pri Svetoj Stolici. No i sam kardinal misli kako bi bilo dobro kada bi Europa postala autonomna u smislu vojne proizvodnje, jer je trenutačno ovisna o SAD-u, što je čini ranjivom.
Sve u svemu, sve se na kraju svodi na – oružje. Tu voljnih ima napretek.
