TEŠKO JE NABROJATI SVE KOJI SNOSE DIO KRIVICE ZA OVU AGONIJU U KOJOJ JE ULJANIK SADA, JER KRIVACA IMA STVARNO MNOGO
Cjeli svoj radni vijek provela sam u Uljaniku, 33 godine, moj suprug 41, osim učešća u Domovinskom ratu, oba sina rade u Uljaniku, i normalno je da sam emocionalno vezana za Uljanik. No kako sam ekonomista po struci, a radila sam u financijama itekako sam svjesna nezavidne situacije u kojoj je Uljanik danas. Poznavajući društvenu, političku i gospodarsku situaciju u Puli i Uljaniku, pokušati ću dati barem neke odgovore na pitanje tko snosi krivicu za potonuće Uljanika.
PRIVATIZACIJA
Prva privatizacija Uljanika počela je u proljeće 1992. godine, još za vrijeme Domovinskog rata. Dionice su se dijelile radnicima prema godinama neprekidnog radnog staža u Uljaniku. Popust na punu cijenu dionice bio je 20% +1% na svaku godinu radnog staža. Cijena je bila izražena u DEM, a tada je u Hrvatskoj bila moneta hrvatski dinari ili HRD. Plaća nam se uvećala za 20 dem namjenski za kupnju dionica, a model otplate je bio na najviše 20 godina. Dobro za radnike ,ali loše po Uljanik, jer podjelom dionica nije ušao svježi kapital. Napominjem da je tada pomorsko dobro ušlo u temeljni kapital Uljanika.
Druga privatizacija bila je u ljeto 2012. godine po sličnom modelu uz 20 % popusta. Dodatni popust od 1 % dobio se vezano uz godine radnog staža u Uljaniku.Radnici su mogli kupovati povlaštene dionice na obročnu otplatu obustavom na plaći. Zdravi privatni kapital nije ni ovom privatizacijom ušao u Uljanik. Radnici su tako dobili 47% dionica.
U međuvremenu bilo je velikih dubioza 2008 i 2009 oko privatizacije brodogradnje u Hrvatskoj. Brodogradilišta su nagomilala velike dugove ,pa su dugovanja prerasla njihovu vrijednost, odnosno supstancu. Onda je tadašnja Vlada donijela odluku da se pomorsko dobro na kojem su sva brodogradilišta isknjiži iz njihova vlasništva. Tako su brodogradilišta ostala bez vrijedne imovine, kao da se vlasniku privatne kuće oduzme zemljište na kojoj je kuća sagrađena.
Međutim država je kroz obeštećenje za pomorsko dobro otpisala više od milijardu kuna duga na temelju aktiviranih jamstava za njegove kredite, pa je Uljanik od gubitaša postao solventno poduzeće.
Kupca za ostale dionice nije bilo, pa su dionicama kompenzirana neka dugovanja Uljanika i to od mirovinskih fondova, preko Croatia osiguranja do Fonda za razgradnju Nuklearne elektrane Krško. Tako je “privatizirani” Uljanik !
https://prviplan.hr/analize-i-komentari/koliko-zapravo-vrijedi-uljanik/
S time da je država kao vlasnik u udjelu od 25.87% uložila u Uljanik 700 milijuna eura ili 4.5 milijardi kuna.
ODGOVORNOST DIONIČARA ULJANIKA
Odgovornost dioničara Uljanika vidljiva je to iz godišnjih izvještaja o poslovanju u kojima se navode naknade i plaće za ključni menadžment. U tu kategoriju spadaju članovi Uprave, članovi Nadzornog odbora i ostali niži menadžeri.
Tako je 2015. godine za naknade ključnim menadžerima isplaćeno 25.740.000 kuna. Kako ih je bilo 62, to znači da je njihova mjesečna prosječna bruto plaća bila 34.597 kuna. Godine 2016. za naknadu 85 ključnih menadžera isplaćeno je 32.757.000 kuna, ili 32.115 kuna mjesečno za svakoga u prosjeku. Broj ključnih menadžera u 2017. godini smanjen je na 52, a na njih je potrošeno 20.443.000 kuna ili 32.761 mjesečno svakom.
Dioničari su dopuštali da očito neuspješni menadžeri sebi određuju plaće. Te plaće ne bi bile previsoke da je kompanija poslovala uspješno. Ovako, dokumenti o poslovanju Uljanika otkrivaju kako su dioničari i Nadzorni odbor nagrađivali ljude koji su u propast odveli kompaniju i tisuće njezinih zaposlenika.
ODGOVORNOST SINDIKATA
Sindikati u Uljaniku i njihovi sindikalni predstavnici koji su u Nadzornom odboru ne rade u korist radnika. To odgovorno tvrdim ! Sindikalisti Đino Šverko iz Sindikata metalaca i Rajko Kutlača ,iz Sindikata Istre i Kvarnera, vječni su sindikalisti, uhljebljeni na mjesta sindikalnih povjerenika, koji su se slizali sa Upravom Uljanika.
Mali dioničari koji na papiru imaju 47 % dionica nemaju Udrugu malih dioničara, nemaju Radničko vijeće, nisu informirani o svojim pravima malih dioničara, a sve je to bila dužnost sindikalnih povjerenika organizirati.
Da u Uljaniku ne postoji organizirano radničko dioničarstvo potvrđuje i činjenica da nije dostavljen dovoljan broj prijava za Skupštinu 31. 8. 2018. te se ona zbog zakonskih ograničenja, odnosno nedostatka minimalnog broja prijava, morala odgoditi.
Kako pratim preko medija zbivanja u i oko Uljanika vidjela sam da je osnovan Stožer za obranu Uljanika i da su članovi Stožera počeli prikupljati potpise i punomoći za skupštinu malih dioničara mimo Sindikata, što znači da su se sami organizirali kada već to nisu učinili sindikalni povjerenici. Dok su plaće uredno stizale, nisu se postavljala pitanja o poslovnoj politici rukovodstva kompanije.
ODGOVORNOST UPRAVE ULJANIKA
Dok je predsjednik uprave Uljanika bio Karlo Radolović , Uljanik je sve Scile i Haridbe u poslovanju savladavao i uvijek se uspjevao konsolidirati. Karlo Radolović bio je uspješan direktor i čovjek koji se brinuo za radnike i radnička prava, nekako je uspjevao uspješno odolijevati političkim pritiscima. Kada je nakon što je 26 godina na mjestu predsjednika Uprave otišao u mirovinu, rad uprave i kvaliteta upravljanja nakon 2012. i prije 2012. bili su potpuno različiti . Uprava je prepuštena nekim drugim ljudima i ona se nije pokazala sposobna voditi tvrtku na način koji tržište može prihvatiti.
Predsjednica Vlade Jadranka Kosor i potpredsjednik Damir Polančec su u Puli prisustvovali sastanku s Upravom Uljanika. S predstavnicima brodogradilišta, istarskim županom Ivanom Jakovčićem i pulskim gradonačelnikom Borisom Miletićem raspravljali su o budućem modelu privatizacije Uljanika.
Uprava je propustila provesti mjere nakon restrukturiranja i privatizacije
- promjena strukture proizvodnje koja će omogući nakon dovršetka restrukturiranja
pokrivanje svih troškova poslovanja uključujući amortizaciju i financijske obveze, - mjere smanjivanja svih troškova i povećanja proizvodnosti rada,
- mjere u sustavu korporativnog upravljanja
- mjere koji će osigurati da očekivani povrat ulaganja bude i dostatan kako bi omogućio restrukturiranom brodogradilištu da se oslanjajući se na vlastite snage uspješno natječe na tržištu,
- mjere i promjenu poslovne politike u svim aspektima poslovanja poduzetnika kako bi se njegovi proizvodni kapaciteti i resursi usmjerili na realizaciju, smanjivanje troškova i unapređenje konkurentnosti…
Jednaka je odgovornost nesposobne i rastrošne Uprave kao i nevoljkost Nadzornog odbora da ih u tome spriječi .
ODGOVORNOST LOKALNE POLITIKE -IDS-a
Ne odgovaraju istini tvrdnje Borisa Miletića da grad Pula apsolutno nije imao nikakve ovlasti niti je mogao utjecati na bilo kakve poslovne odluke Uljanika niti je mogao postavljati nadzorni odbor niti upravu! Naravno da nije grad Pula, ali je IDS , kao stranka kojoj je on predsjednik.
IDS kao lokalna stranka na vlasti od stvaranja hrvatske države, ušla je u sve pore društvenog, političkog i gospodarskog života u Puli i Istri, upravljajući autokratski, uhljebivši svoje članove u državni aparat i institucije, tako da se bez njenog znanja i potvrđivanja ništa nije moglo događati, pa niti pjevati!
IDS je bio protiv privatizacije Uljanika, izričito se protivio ulasku stranog kapitala u vlasničku strukturu Uljanika pri drugoj privatizaciji.
14.06.2007.
http://porestina.info/ivan-jakovi-nikada-neemo-prihvatiti-privatizaciju-uljanika-na-preac/
Prema planu IDS-a , 2008 godine 25 % Uljanika bilo bi prepušteno zaposlenicima, dok bi idućih 25 % pripalo strateškom partneru. Još od prvih najava o privatizaciji Uljanika IDS se protivio da u vlasničku strukturu uđu strani investitori, kao što je na pr. talijanska brodograđevna kompanija Fincantieri iz Monfalcona, o kojoj se spekuliralo kao jednom od mogućih kupaca. Zbog toga su u stranci smislili model po kojem bi strateški partneri bile hrvatske brodarske kompanije, u prvom redu domaća Uljanik plovidba. Određeni vlasnički udjel kupili bi Istarska županija i Grad Pula, tako da bi na kraju Uljanik ostao u domaćem vlasništvu. Međutim Uljanik Plovidba nije bila uopće zainteresirana za taj plan, pa je on propao. Ali je bitno da Boris Miletić izjavi da se oni iz IDS-a ne mješaju u poslovanje Uljanika.
http://arhiva.nacional.hr/clanak/49788/propada-ids-ov-plan-privatizacije-uljanika
Veliku krivicu snosi i Ivan Nino Jakovčić, bivši predsjednik IDS-a, sada zastupnik RH u EU Parlamentu, jer je još 1998 godine po Uljaniku kružila priča da bi on preselio Uljanik , a cjeli pulski zaljev podredio turizmu.
Bruno Langer, pulski glazbenik i aktivista je za televiziju Z1 to i potvrdio;
”Problemi Uljanika sežu u prošlost. To je brodogradilište u Puli, gdje ja živim, pa znam da ti problemi počinju još davne 1998. godine, a ne 2010., jer je još tada istarski župan Ivan Jakovčić rekao da Uljanik treba preseliti! Rekao je to 1998. godine, u jednoj istarskoj konobi u kojoj je bio s prvacima svoje stranke i gdje je doveo i neke austrijske investitore. Zanimljivo, zar ne? Tada je počeo problem Uljanika. Međutim, u nas se sve krije. Gledam ovaj igrokaz oko Uljanika, koji je identičan onom igrokazu oko Agrokora, jer prave istine su iza zavjese”
“Da bi se to osvarilo trebalo je promjeniti generalni urbanistički plan grada Pule, pa je prošle godine predlagač promjena GUP-a, generalnog urbanističkog plana Grada Pule, bio gradonačelnik Pule, Boris Miletić.”
“I ako gledate te dokumente, vidjet ćete da je Uljanik izbrisan kao gospodarska proizvodna djelatnost. I na mjestu povijesnog Uljanika, planira se tisuću suhih i mokrih vezova, u sklopu onoga što Končar već ima. Svojedobno sam rekao, kada je Ivan Jakovčić htio dovesti Todorića ovdje, da će se ovaj grad zvati Todorićevo. Sada mijenjam iskaz i tvrdim da se ovo sada zove Končarevo. Ovaj moj grad, ponosni grad Pula”, naglasio je Langer
Ivan Jakovčić doveo je kao mogućeg ” spasitelja ” Uljanika ” Danka Končara, sumnjivog poslovnog čovjeka sa kojim je htio ostvariti svoju ideju, o ne više preseljenju Uljanika, nego njegovoj likvidaciji . A valja napomenuti da je Ivana Jakovčića plaćao Končar. “Jakovčić prima 3.500 eura kao član odbora, a još 1500 kao član povjerenstva za reviziju Afaraka. Jedan od najvećih dioničara tvrtke je Danko Končar”
https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/jakovcic-u-sukobu-interesa-jer-ga-placa-danko-koncar-20150523
Evo što o pozadini uljanikove agonije kaže poznati istarski domoljub Nino Mogorović;
” Jakovčićeva je ideja da se od Pule napravi europski Las Vegas i eliminira svaka industrijska proizvodnja iz grada. To potvrđuje i kombinacija da se na Uljanikovu kompleksu izgrade tisuće i tisuće stambeno poslovnih jedinica. Na to bi se nadovezao Muzil, golemi bivši vojni kompleks, koji ima površinu gotovo četvrtine Pule, a nalazi se na izuzetno atraktivnoj poziciji u gradu. Da se na tome vrlo aktivno radi, ukazuje i izgradnja najvećega kupovnog centra u Puli i to na dijelu grada gdje se za sada nalazi samo jedan autokamp i stambeno naselje s nekoliko tisuća ljudi. Taj će centar ispuniti svoju zamišljenu funkciju tek kada se ostvari plan o izgradnji više tisuća stambeno-poslovnih jedinica na Uljanikovoj zemlji i kada se započne s izgradnjom niza hotela, kockarnica i vila na spomenutome Muzilu. To je stvarna pozadina svega ovoga što se događa oko Uljanika posljednjih mjeseci. Radi se o golemim interesima u koje su uključeni i narkomafijaški krugovi iz trgovine na veliko raznih opijata koji se dovode u Europu preko Istre”
E kada se ovo pročita onda je posve jasna situacija. a ovo još jasnija ;
“Danko Končar treba od države dobiti jamstva za kredit u visini od 200 milijuna eura kojim će Uljanik isplatiti dug riječkome 3. maju i financirati poslovanje vezano za ugovorene, a nedovršene poslove. Ta bi sredstva Končar Uljaniku davao kao pozajmice, a zauzvrat bi za kompenzaciju njegova angažmana dobio oko 300.000 četvornih metara atraktivnoga Uljanikova zemljišta u pojasu pomorskoga dobra za izgradnju stambeno-poslovnih jedinica. Time se ostvaruje Jakovčićeva vizija “Pula bez Uljanika”.
ULJANIK PLOVIDBA
Uljanik Plovidba posebna je nemoralna priča uljanikovih menadžera.
„Uljanik Grupa“ osnovala je tvrtku „Uljanik plovidbu“ 1. rujna 1986. i pulski je brodar počeo poslovanje s tri vlastita broda (m/b Jurina, m/b Franina i m/b Učka). „Uljanik plovidba“ je u 100%-om vlasništvu „Uljanik Grupe“, odnosno tada „SOUR-a Uljanik“, svog osnivača.
U razdoblju od 1994. do 2000. provedena je privatizacija „Uljanik plovidbe“ i tvrtka je od tada do danas u 100%-tnom vlasništvu nekolicine odabranih dogovorom IDS-a i uprave Uljanika. Zanimljivo da u procesu privatizacije dionice nisu smjele kupovati pravne osobe?
„Uljanik plovidba“ bila je od samog početka namijenjena akcijskoj grupi o nekolicini odabranih po komitetsko-srpskom ključu, tj. po partijskom standardu podobnosti. Nakon izvršene „pretvorbe“ njihovi vlasnički udjeli izgledaju ovako: Dragutin Pavletić ima lavovski dio od 55,75% dionica, a onda u približnim postocima slijede Darko Šorc, 5,87%, Karlo Radolović, 4,98%, Igor Budisavljević, 4,86%…. „Uljanik Grupa“ je isparila. Nigdje nema u medijima sveprisutnog Danka Končara, od plemenitih Končara, ali mu je, na primjer, 19/3/2010. isplaćena dividenda u iznosu od 471 000 kn?! a Igoru Budisavljeviću, članu Uprave „Uljanik plovidbe“ i ovlaštene osobe za zastupanje, isplaćena je dividenda u iznosu od 592 000 kn. Inače Igor Budisavljević je nećak Jovanke Budisavljević. I dok „Uljanik plovidba“ daje bogate dividente svojim vlasnicima, plaće pomorcima na njihovim brodovima kasne do godinu dana!”
Jedna od mogućnosti da Uljanik Grupa prevlada krizu je da proda dio svoje imovine; spomenutih devet brodova za spas prodaja je neminovna, a pravnu zavrzlamu oko stvarnog vlasništva i kako su „odabranici“ došli do udjela u „Uljanik plovidbi“ mora riješiti DORH, a onda slijedom događaja policija.
Ova je priča još strašnija! Na potezu je DORH!
Piše/Lilli Benčik
Novinski izrezak-Braniteljski portal
