Hrvatskim političarima puna su usta demokracije, visokih demokratskih standarda koje je RH dosegla i kao takva postala ravnopravna članica EU-a i NATO-a.
Ponavljaju nam mantre o visokim civilizacijskim dosezima, o slobodama, odnosima prema manjinama, obrazovanju za budućnost, zaštiti ženskih prava i sličnim temama, što se uglavnom vrte i na svim mainstream medijima u Hrvatskoj.
Daleko su manje rječiti kad je u pitanju sve ono po čemu je Hrvatska zadnja ili među zadnjim državama u EU, nemušti kad su u pitanju teme od presudne važnosti za opstanak i budućnost Lijepe naše.
Primjerice, o prijetnji potpunim demografskmi slomom, o zastrašujućem trendu iseljavanja, o mitu i korupciji te korumpiranom pravosuđu, o građanima koji su uništeni ovršnim zakonom, o bezperspektivnosti mladih naraštaja, o gladnima i siromašnima, o lošem vođenju vanjske politike i zaštiti nacionalnih interesa itd.
A budući da se naše političke elite, bez ikakve odgovornosti i posljedica, samo vrte i smjenjuju na vlasti, sve više se približavajući međusobno, a udaljujući se od naroda, narod je shvatio da mora preuzeti stvar u svoje ruke kako bi pokazao da tako više ne može. I okrenuo se referendumima kao najdemokratskijem i najneposrednijem obliku izjašnjavanja i odlučivanja o pitanjima bitnim za lokalnu zajednicu i za državu.
U Temeljnim odredbama Ustav RH kaže: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a r eferendum je kao način iskazivanja narodne volje Ustavom RH zaštićena i zajamčena kategorija.
Tako ovih dana svjedočimo tome da su dvije građanske inicijative s velikim brojem građanskih udruga pokrenule skupljanje potpisa za raspisivanje dvaju referenduma.
Jedan je svjetonazorski: za otkazivanje,nedavno u Saboru ratificirane, Istanbulske konvencije koja na mala vrata uvodi rodnu ideologiju sa svim pripadajućim posljedicama, a pod perfidnom krinkom zaštite žena. Referendum je jedino što je preostalo nakon svega viđenoga zadnjih mjeseci, kad se ta konvencijaratificiralapolitičkim mešetarenjem i trgovnom, silovanjem demokracije i zdravog razuma, gušenjem savjesti i ucjenama, usprkos tome što je velika većina hrvatskih građana bila protiv ratifikacije i to jasno pokazala tijekom javne raprave i izlazeći na ulicu.
Rekli bismo, već viđeno dugi niz godina: birači drumom, a političari – koje su izabrali zbog određenih obećanja i programa – šumom. Vlast koja proizlaziiz naroda neprestano vara narod. Narod stoga više nema razloga vjerovati onima koji ne drže ni do riječi nii do zakona, a najmanje do naroda i njegove volje.
Druga referendumska inicijativa odnosi se na izmjenu izbornoga zakona, jer stvarno je jasno svima u ovoj državi, koji joj žele dobro, da se Hrvatska s ovakvim izbornim sustavom ne može ni pomaknuti prema bilo kakvom boljitku.
Prvi koji su se izjasnili protiv oba referenduma, a poglavito ovog drugog koji u svom prijedlogu nosi, preferencijalni način glasovanja , kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, jesu upravo dvije najjače stranke u RH, HDZ i SDP.
Ovakva rekacija HDZ-a i SDP-a mogla se i očekivati iz jednostavnog razloga što te stranke u svojoj srži nisu nimalo demokratske, već su autoritativne sa stalnom unutarnjom borbom raznih frakcija.
Kako onda očekivati da će demokracije biti na državnoj razini?
Kad tome dodamo njihova koaliranja s beznačajnim strančicama koje jedva prelaze ili uopće ne prelaze same ni izborni prag, dobije se ono što imamo: podobnost i uhljebništvo, najgora opcija za jednu državu.
Jako dobro znamo, kao i šira hrvatska javnost, da u ovim strankama postoje i izuzetno sposobni ljudi i članovi tih stranaka po svim resorima, ali nažalost, zbog razloga koji smo naveli, oni se ne mogu probiti u vrh i svojim neupitnim sposobnostima i znanjem i pomoći Hrvatskoj, koja sve jače tone u smrtonosnom zagrljaju sebičnost, taštine, pohlepe, izdaje, oholosti i sljepoće onih u vrhu.
Što reći o izbornom zakonu u kojem se nacionalnim manjinama izravno jamči osam zastupničkih mjesta , što nije poznato ni u jednoj državi na svijetu? Dok istovremeno hrvatska dijaspora, koja je višemilijunska, koja je svojim znanjem, materijalnom i svakom drugom pomoći, promidžbom i ljubavlju pomogla Hrvatskoj do oslobođenja i osamostaljenja te koja bi mogla biti njezin zamašnjak u izlasku iz krize i u napretku, u izbornom zakonu nema onu zastupljenost koju bi morala imati.
Pitamo se gdje će i kako glasovati preko tristo tisuća hrvatskih građana koji su u posljednjih nekoliko godina napustili Hrvatsku.?
Ne možemo ne dotaknuti se stravične izjave riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, koji je tahijevskim stilom vlastodršca ponosno izjavio da će zabraniti prikupljanje potpisa za referendume u Rijeci jer da je riječ o zaštiti žena i djece od nasilja , a sve one koji se s pravom protive ratifikaciji Istanbulske proglašava lažovima i nasilnicima te ih optužuje za manipulaciju istinom. Dakle, sebe je stavio za arbitra istine, nakon svih onih rasprava u Saboru i zaboravljajući da su danas otvorene ne samo granice dražava nego i izvori informacija pa da danas drugovi ne mogu više svoju laž nametati kao istinu, jedinu i nedodirljivu. Time je pokazao tragikomičnost jednog mentalnog sklopa koji je Czesław Miłosz nazvao zašužnjenim umom.
No,ozbiljnije je to što tim činom Obersnel izravno krši Ustav RH, a da nitko na to ne reagira. Stoga se pitamo: gdje je sad Ustavni sud i zašto nije reagirao na takve izjave?
U razvijenim demokracijama referendumi na razini države kao i na lokalnoj razini postali su neotuđivi demokratski standardi i gle čuda, potiču ih baš sami političari.
Hrvatska je nažalost do sada imala samo dva referenduma, onaj o samostalnosti i odcjepljenju od ex Jugoslavije, a legitimitet tom referendumu proizašao je baš iz Ustava te ex Jugoslavije iz 1974. godine.
Značaj tog referenduma i rezultati istog ugrađeni su u same temelje samostalne i neovisne RH. Zasigurno je taj referendum najvažniji događaj 90-tih godina jer je dr. Franjo Tuđman, tvorac hrvatske države, vizionar i strateg, znao da bez takvog referenduma nema nikakve šanse stvoriti neovisnu i samostalnu državu.
Da nije bilo tog referenduma o samostalnosti RH, gledano iz kuta međunarodnog prava, mi, hrvatski branitelji ne bismo imali što braniti od velikosrpske i jugokomunističke JNA agresije na RH.
Drugi referendum bio je onaj o ulasku Hrvatske u EU, na koji je izlaznost birača u postotku bila smiješno niska, a mi bismo dodali: kad se nešto hoće (MORA), sve je moguće.
Nažalost, propušteno je više prilika kada se za boljitak Hrvatske trebao koristiti referendum. Tako se se umjesto prosvjeda branitelja u Savskoj trebalo pozvati hrvatske branitelje i sve građane RH na raspisivanje referenduma pomoću kojeg bi se obrambeni Domovinski rat zaštitio hrvatskim Ustavom.
Na kraju želimo poručiti: Hrvatska se nalazi na velikoj prekretnici. Ili će postati istinska demokratska država i krenuti prema konačnom prosperitetu te živjeti svoju bogatu tradiciju, svoje svjetonazore i svoje kršćanske korijene, a što želi, uvjereni smo, velika većina građana RH ili će ostati zarobljena u vladavini manjine, po svim osnovama, i nedemokratskoga višestranačja.
Uredništvo Braniteljskog portala daje punu potporu građanskim inicijativama i ostalim udrugama za oba referenduma, s iskrenom vjerom da se ne radi ni o kakvoj manipulaciji, već o istinskom htijenju za promjenama demokratskom metodom refernduma.
Uredništvo Braniteljskog portala