„U civiliziranom društvu nije uobičajeno da se neki film napada prije nego je uopće izišao pred javnost. Naime, bez obzira što neki naslov može sugerirati o čemu se radi, ipak je neozbiljno (da ne kažem neku drugu riječ) napadati nešto što nije viđeno. No, pošto živimo u našoj jedinoj i najdražoj Hrvatskoj, a ovdje glede medija i njihove uređivačke politike vladaju drugačija pravila, nije me iznenadilo da je na odgovornost pozvana urednica HTV-ove emisije koja je samo pokazala naslovnicu dvd-a filma, uopće ne govoreći kakav je film (jer ga ni ona nije vidjela, samo je dala informaciju svojim gledateljima da će film biti prikazan na Festivalu domoljubnog filma Gordan Lederer), nije me iznenadilo što je niz medijskih fukara reagiralo unaprijed me vrijeđajući, a nije me iznenadio niti srbijanski predsjednik Vučić koji je također (u svome slinavom stilu) komentirao film koji ni on nije vidio…”
Dovoljno je da Jakov Sedlar, jedan od najboljih hrvatskih i europskih redatelja dokumentarnih filmova, samo najavi neki svoj novi projekt, odmah se kao „po zadatku“ digne „nebo i zemlja“! Ekstremni ljevičari polude, kao da već unaprijed znaju o čemu je riječ. Sada je za 10. studenoga u Zaprešiću, najavio premjeru novog filma s naslovom „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918-2018.“, za koji je tekst napisao Nenad Piskač (pretpremijera je održana u dvorani Hrvatskog slova!), a tim povodom javio se čak i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji baš „svakom loncu mora biti poklopac“. Rekao je da mu je „žao ljudi koji žele da steknu slavu negiranjem najstrašnijih zločina“. Također je kazao da je „počašćen što je na plakatu ovog filma u društvu Aleksandra Karađorđevića.“
Festival domoljubnog filma
Prije ove reakcije srbijanskog predsjednika, buru je na Hrvatskoj radio televiziji (HRT) izazvala Ljiljana Vinković, voditeljica emisije „Dobro jutro Hrvatska“ koja je najavljivala „Festival domoljubnog filma“, a na kojem će među ostalim biti prikazan i već spomenuti Sedlarov film. Srpski mediji, ali i ekstremno lijevi domaći, poglavito su joj zamjerili što je rekla da je Sedlar redatelj „koji se ne boji ući u zabranjene teme i zaboravljene sadržaje, jer su to sadržaji koje ne smijemo zaboraviti!“ Čak su joj uzeli za zlo što je (zamislite) „držala sliku na kojoj ispod Vučića i Pupovca piše: Sto godina srbijanskog terora!“
Ne sjećamo se da je neki hrvatski predsjednik, a poglavito ne časna i uvažena Kolinda Grabar-Kitarović ikada komentirala neko srbijansko umjetničko djelo, a koje nije vidjela.
Stoga se moramo zapitati: Srbi, odakle vam pravo (svaka čast iznimkama) da ne dozvoljavate i drugačija mišljenja, dok baš predsjednik Vučić često naglašava da se oni „nikada ne miješaju u unutarnje stvari drugih država, a osobito ne da zabranjuju ljudima da misle i da imaju drugačije poglede na prošlost“.
U povodu novog Sedlarovog dokumentarnog filma javio se i nezaobilazni srpski bilten koji izlazi u Zagrebu pod nazivom „Novosti“, a kojeg financiraju Hrvati(!), i koji u pamfletu „Umorist“ (petak, 26. listopada 2018.) pljuje i bljuje po ovom čovjeku. Tako među ostalim pišu da je to „umjetnik s rijetkim talentom da od priče o Jasenovcu napravi koncentracijski camp, a masovna umorstva komunista, Srba, Židova i Roma pretvori u veselu travestiju“!
U cijeloj priči je ipak najčudnije da se predstavnici hrvatskih državnih kulturnih institucija uopće ne obaziru na sav medijski šljam koji svako malo, poput kišnih oblaka, dolazi iz Beograda, a u svezi hrvatske kulture, povijesti, umjetnosti, pa i hrvatskih umjetnika.
O ustaškom logoru Jasenovac pišu (i lažu) iz dana u dan, dok o srpskim koncentracijskim logorima iz Domovinskoga rata šute, a sami su čelnici srbijanske Vlade(svaka čast iznimkama) i sami sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku.
Antihrvatske uređivačke politike
Vučiću, pustimo malo Jasenovac (o kojem je već rečeno sve i sva), ajmo sad malo o ratnim zločinima, protjerivanju, ranjavanju, silovanju Hrvata, ubijanju djece, žena i staraca, o rušenju Vukovara i Škabrnje, paljenju hrvatskih sela, pljačkanju, odnosno o vašim zločinima u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu!
Kad smo Jakova Sedlara upitali kako on gleda na sve ovo što se događa oko njegova novog, inače sjajnog, dokumentarnog filma, uz ostalo je rekao:
„…U civiliziranom društvu nije uobičajeno da se neki film napada prije nego je uopće izišao pred javnost. Naime, bez obzira što neki naslov može sugerirati o čemu se radi, ipak je neozbiljno (da ne kažem neku drugu riječ) napadati nešto što nije viđeno. No, pošto živimo u našoj jedinoj i najdražoj Hrvatskoj, a ovdje glede medija i njihove uređivačke politike vladaju drugačija pravila, nije me iznenadilo da je na odgovornost pozvana urednica HTV-ove emisije koja je samo pokazala naslovnicu dvd-a filma, uopće ne govoreći kakav je film (jer ga ni ona nije vidjela, samo je dala informaciju svojim gledateljima da će film biti prikazan na Festivalu domoljubnog filma Gordan Lederer), nije me iznenadilo što je niz medijskih fukara reagiralo unaprijed me vrijeđajući, a nije me iznenadio niti srbijanski predsjednik Vučić koji je također (u svome slinavom stilu) komentirao film koji ni on nije vidio nego se referirao samo na naslov. Sve ovo pokazuje kako je scenarist filma Nenad Piskač bio potpuno u pravu kada je pri kraju svoga teksta napisao da je srbijanska politika prema Hrvatima i Hrvatskoj bila jednaka 1918. kao i 2018. Da nije tako, onda bi svi oni koji su komentirali nešto što nisu vidjeli, ipak pričekali da film vide, pa onda svatko ima pravo reći što misli. Ovako, znajući samo za naslov, oni unaprijed kreiraju napad kako bi poručili da je sve u tome filmu – laž. Od naslova: Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca), do svega što je u filmu.“
Zatim je dodao i ovo:
„Osobno, bio bih sretan da nikada nisam trebao napraviti taj film ili da je sve u filmu fikcija i laž. Ali – nije. Film je bolno podsjećanje na sve ono što se Hrvatima dogodilo od strane istočnih susjeda u državnoj tvorevini koju samo bolesnici i idioti mogu nazivati izgubljenim rajem. Jugoslavija (bilo kakva) najstrašnija je negacija svega hrvatskoga, ona je zločin svih zločina koji se dogodio hrvatskome narodu. Na žalost u provedbi antihrvatskih ideja i djela koja su kreirana u Beogradu, sudjelovao je i značajan broj Hrvata kojima nije bilo stalo do Hrvatske nego samo do vlastitih interesa. Bilo bi sjajno da imamo susjeda na kojega se možemo osloniti, koji će biti prijatelj, ali svakodnevno smo svjedoci kako s istoka dolaze samo laži, optužbe, prijetnje. Podržavane od vodstva njihovih sunarodnjaka koji žive u Lijepoj našoj.
Upravo zato je i nastao ovaj film. Ne da bilo što izmišljamo ili lažemo nego da (se) podsjetimo. Ova tema koju smo obradili u 60 minuta zahtijevala je od mene i mojih suradnika da pokažemo samo ono što je vrh toga brijega, što je najkarakterističnije za tu prestrašnu i bolnu temu, jer da smo ušli u sve detalje toga terora, bila bi potrebna serija kojoj ne vidim kraja.“
Piše: Mladen Pavković