Danas 30.rujna 2019.g. sa početkom u 11.oo sati u selu Bodegraj u Okučanima , upriličeno je otkrivanje spomen-obilježja masovne grobnice žrtava iz Domovinskog rata u spomen na troje pogubljenih civila 1991. godine…
Ovu obavijest mogli ste naći samo na dva mjesta, na web stranici jednog lokalnog radija gdje se navodi troje civila i na stranici Ministarstva hrvatskih branitelja gdje ne piše jesu li to su civili ili branitelj nego samo da je to 80. spomen-obilježje od njih 126. u Republici Hrvatskoj.
Kod obavijesti lokalnog radija barem se zna da je riječ o civilima i to njih troje. Vi svi koji ovo trenutno čitate, pitam vas što vam prvo pada na pamet, o kome se to radi kad ste pročitali „ u spomen na troje pogubljenih civila 1991.godine“.
Zapadna Slavonija 30.09.1991.godine, borbe već naveliko traju, tko bi to mogao biti ubijen nedaleko od centra Okučana?
Vjerojatno neke osobe srednjih godina ili starije koje nisu uspjele ili nisu htjele napustiti svoje rodne kuće te su ostale, vjerujući da im se ništa neće dogoditi.
Ubijeno troje civila. Ne znamo tko su, nema imena i prezimena, ne znamo ni starosnu dob, ni spol, ništa baš ništa. Možda se boje o tome pisati, da im se ne bi ruka osušila ili ih je strah da ih ne bi prozivali da šire mržnju, narušavaju međunacionalne odnose a možda bi se naljutio i koalicijski „partner“.
Ja ću vam sada reći što se dogodilo taj dan i tko su ti ubijeni civili čija se imena ne navode.
Taj dan 30.09.1991.godine Dabić Milorad, Krnjajić Boško i Milanović Gostimir su kao pripadnici srpsko agresorskog TO Okučana ubili Renata Šajnovića, maloga Renata staroga svega 7 godina i njegovog oca Stanka i majku Mariju, tako da su došli do njihove obiteljske kuće i pozvali ih da izađu van. Kad su izašli, rekli im da stanu kraj ulaznih vrata uza zid kuće te je Dabić u njih ispalio svih 30 metaka iz automatske puške. Nakon toga je uzeo od Milanovića njegovu pušku i ponovno pucao u već mrtvoga sedmogodišnjeg Renata i njegove roditelje a možete pretpostaviti u koji dio tijela i zbog toga ovdje neću iznositi ništa iz zapisnika o ekshumaciji i identifikaciji jer su uznemirujući.
Mali Renato je zajedno sa roditeljima ekshumiran 16. srpnja.1996. godine a 02.08. iste godine izvršena je identifikacija. Da, dobro ste pročitali 1996.godine izvršena je identifikacija a spomen-obilježje masovne grobnice je tek sada napravljeno i to je jedno jedino na prostoru Brodsko-posavske županije. Nije bilo više masovnih grobnica da se trebalo čekati da i ova dođe na red. Samo je jedna i to obitelji Šajnović.
Zakon o obilježavanju mjesta masovnih grobnica žrtava Domovinskog rata, objavljen je u Narodnim novinama 21. studenog 1996. godine i trebalo je proteći punih 23 godine da se ovo mjesto obilježi.
Zašto?
Dali su institucije zaboravile sedmogodišnjeg Renata i njegove roditelje ili je nešto drugo posrijedi. Bilo bi zanimljivo čuti odgovor nadležnih institucija.
Tragedija obitelji Šajnović nije tu završila. Njihov drugi sin Nikola poginuo je 1993. godine kao pripadnik 1. gardijske brigade „Tigrova“ u 26. godini života.
Nitko od trojice počinitelja do dan danas nije odgovarao za svirepo ubojstvo sedmogodišnjeg Renata i njegovih roditelja. Istražni sudac vojnoga suda u Banja Luci, kapetan I klase Ivo Špančić pokrenuo je 24.11.1991.god. istragu protiv sve trojice zločinaca ali taj postupak nije nikada završen.
Vojni sud u Beogradu 14.02.2003. godine oglasio se nenadležnim za ovaj slučaj i prebacio to na općinski sud u Beogradu.
Krnjajić Boško je u međuvremenu preminuo, Dabić Milorad i Milanović Gostimir su na sudu u Beogradu proglašen neuračunljivim.
Osim maloga Renata i njegovih roditelja istoga dana ubili su još troje civila, supružnike Grgić i Anu Kovačić i svaki puta me hvata mučnina kad netko izjavi „Pustimo da institucije rade svoj posao“.
Jedino što još mogu reći je, Renato počivaj u miru Božjem isto tako i tvoji roditelji i svi koji su na današnji dan ubijeni.
Hrvatski branitelj–56.Samostalna Bojna HV Kutina
T.H.