“Srce i riječ za Vukovar” naziv je svečane akademije održane 19. studenoga u 19 sati u organizaciji Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu u dvorani Vijenac na Kaptolu 29a. O svjedočanstvima s prve crte obrane Hrvatske govorili su Zlatan Mijo Jelić, umirovljeni general Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije i dragovoljac Domovinskog rata, dr. Jasna Stoić-Brezak, hrvatski branitelj i članica mobilne kirurške ekipe Domovinskog rata…
“Želimo se iznova učvrstiti u istini o Domovinskom ratu, a također prisjetiti se na događaje, osobe, okolnosti, žrtve, strahove, strepnje i bol kojim je bio prožet herojski grad Vukovar, grad s desne obale rijeke Dunav, kao i Škabrnja, Pakrac, Lipik, Gospić, Dubrovnik, Vinkovci, Zadar, Osijek, Kostajnica, Lasinja… cijela Hrvatska, kojim je bio prožet ponos Hrvatske, a to su branitelji naše domovine Hrvatske. Naša Domovina, mnogi naši branitelji, mnoge naše obitelji pretrpjele su nevolje, tjeskobe, progonstva, gladi, silovanja, golotinje, pogibli i ranjavanja i smrti od oružja, bili su mučeni i ubijani dan za danom, ali smo u svemu tome nadmoćno pobijedili po Kristu koji nas uzljubi – i to je ono što nas danas drži – ljubav prema Kristu, ljubav prema slobodi, ljubav prema istini”, istaknuli su voditelji.
U svjedočanstva s prve crte obrane Hrvatske tijekom obrambenoga Domovinskog rata okupljene je pjesmom Vukovar uveo Oktet zagrebačkih bogoslova. Uslijedilo je i prvo svjedočanstvo svečane akademije, ono umirovljenog generala Hrvatske vojske Zlatana Mije Jelića koji surađuje na knjizi o Domovinskom ratu s povjesničarom i ponajboljim poznavateljem Domovinskog rata dr. Antom Nazorom. Nakon uvodnih riječi general je iznio presjek važnih događaja za vrijeme Domovinskog rata s osvrtom na Vukovar.
“Jugoslavenska narodna armija u svibnju 1990. godine oduzima oružje teritorijalne obrane Republici Hrvatskoj i ostalim zemljama i skladišti ga u vojarnama JNA. Hrvatski narod ostaje razoružan i prepušten na milost velikosrpskom agresoru”, naglasio je na samom početku general Jelić.
Rekao je da su već u ljeto iste godine oružane snage JNA u vojarne na teritoriju RH dovele oklopno mehanizirane i topničke postrojbe spremne provesti u djelo plan koji je ranijih godina isplaniran – da spriječe samostalnu i slobodnu RH, a posebno potaknut gorčinom izazvanom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice na izborima.
“Hrvatski Srbi po naputku iz Beograda u kolovozu pokreću takozvanu Balvan revoluciju i maltretiraju putnike i turiste na teritoriju RH. Srbi u prosincu proglašavaju SAO krajinu u Kninu kako bi pokazali da ne priznaju izbore i legalno izabranu vlast”, kazao je Jelić i dodao da se organizirani incidenti nastavljaju i kroz sljedeću godinu, novim barikadama poput one na Plitvičkim jezerima.
Govornik se dotaknuo i Krvavog Uskrsa kako bi podsjetio na Josipa Jovića, prvu žrtvu Domovinskog rata. Grad Vukovar opisao je kao grad koji je bio u najtežoj situaciji.
“Vukovar je smješten uz Dunav – cijela sjeverna strana od Iloka do Borova sela, a s ostalih strana bio je okružen srpskim selima koja su se od svibnja pripremala za napad i provodila etničko čišćenje stanovništva koje nije srpsko. Napad na grad Vukovar počeo je 25. kolovoza 1991. godine. Velikosrpska JNA s četničkim postrojbama napada Vukovar svim dostupnim sredstvima s kopna, s Dunava i iz zraka”, istaknuo je.
Naglasivši kako nije prošao jedan dan da nije bilo ranjenih osoba, izlagač se prisjetio i 266 osoba koje su odvedene iz vukovarske bolnice – 200 na Ovčaru, a za 66 se i dan danas traga.
“U borbi za Vukovar poginulo je 2717 civila i hrvatskih branitelja, dok je više od 7000 hrvatskih branitelja tijekom rata odvedeno u koncentracijske logore. Vukovar je od početka do kraja branilo između 1800-1900 branitelja, a napadalo ga je više od 30.000 četničkih dragovoljaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine te JNA. Vukovar je slomio kralježnicu velikosrpske agresije”, poručio je general Jelić.
Nakon glazbene stanke u kojoj je Bogoslovski tamburaški sastav izveo skladbu Ne dirajte mi ravnicu, drugo svjedočanstvo večeri s okupljenima je podijelio Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije i dragovoljac Domovinskog rata.
O razlogu da postane branitelj i vojnik svoje domovine Sladić je naveo revolt koji je osjećao kao svjedok mnogih medijskih zataškavanja silovanja i političkih igara počinjenih od strane, kako kaže, “četničke horde”.
“To je u meni stvorilo dovoljnu količinu bijesa da dam otkaz i javim se kao dragovoljac kod Tomislava Merčepa.” Pričajući o službi pod ratnim zapovjednikom Merčepom, Sladić je rekao da ga je Bog vodio i na putu mu omogučio da nauči sve ono što mu je u određenom trenutku tijekom ratovanja trebalo. “Kad se sjetim nekih znanja koja sam usvojio, pitam se što mi je to trebalo u životu, ali Bog je tako želio i on nalazi način da to znanje iskoristi”, posvjedočio je ovaj ratni dragovoljac.
U prvim danima Sladić je prepravljao rakete koje su dragovoljci imali na raspolaganju te pokušavao nadoknaditi veliki jaz u naoružanju između agresora i hrvatskih branitelja.
“To je u jednom trenutku izgledalo neopisivo smiješno – ta razlika između naoružanja u kojem su nas vodili nenadmašno. Uzeli smo jedan kamion i na njega montirali lanser protugradni raketa koji smo sami preradili s alatima koje smo imali – kako bi uzvratili vatru po Borovu selu. Srbe je to toliko iznenadilo i zapanjilo da se sutradan u politici pojavio natpis ‘Amerikanci ustašama poklonili svoje najnovije rakete’, a to je bilo smiješno svima nama koji smo znali pravo stanje situacije”, kazao je ratni izvjestitelj i dragovoljac.
Kao primjer Božje providnosti i neočekivanog istaknuo je susret s vrlo neobičnom obitelji Prpić koja je došla u Vukovar u automobilu punom naoružanja, s novcem, voljom i ljubavlju prema Hrvatskoj.
“Polako smo se formirali kao grupa, a sve zahvaljujući ljudima koji su s ljubavlju dolazili nuditi pomoć. Jedan dan mi je prišao stražar i rekao da se vani nalaze neki čudni ljudi te da tijekom komunikacije s njima nije razumio pola izgovorenih riječi. Ja sam izašao i ugledao obitelj Prpić – dvije sestre, brat, majka, otac koji se javljaju dobrovoljno da pomognu u obrani Republike Hrvatske. Sa sobom su donijeli oružje u autu dok su na bankovnom računu u Zürichu imali novac koji su prikupili od dobronamjernih ljudi s ciljem da ga daruju u svrhu obrane Hrvatske. Njihov sin Ljudevit, maloljetan u to vrijeme, ostao je sa mnom do 18-og rođendana kako bi mogao biti dragovoljac i s vremenom je postao moj zamjenik na nekim bojištima”, rekao je izlagač.
U nastavku se ovaj ratni izvjestitelj prisjetio i tragičnih posljedica ratovanja koje su ostavile trag u njegovom privatnom životu te životu dragih mu ljudi. Okupljenima je poručio da bi volio da svi opet vjerujemo u Vukovar kao što su to činili branitelji kroz ratne godine.
“Molim vas da kad se sjetite Vukovara i svih heroja, kad se sjetite svih tih ljudi, radi njih, njihove patnje i žrtve, zaboravite na razmirice i pronađite u sebi entuzijazam, snagu i ljubav prema domovini kako ne bismo svi postali Vukovar, jer putujemo upravo prema toj stvarnosti”, zaključio je.
Dr. Jasna Stoić-Brezak posljednja je govorila te večeri. Svoje riječi publici je uputila nakon glazbene stanke i pjesme Bože čuvaj Hrvatsku u interpretaciji tamburaškog sastava sjemeništaraca. Svoju priču o ženi i liječnici u Domovinskom ratu započela je govorom o svojoj obitelji gdje je primila odgoj koji je u temelju sadržavao ljubav prema domovini.
“Imala sam sreće i obilje Božjeg blagoslova na svojem putu, jer iako sam bila na mnogim mjestima obilježenim razaranjem i u rizičnim situacijama, prošla sam sve to bez nekih posljedica i smatram da sam obogaćena tim iskustvom. Ako sam jedan kamenčić uložila u stvaranje svoje Hrvatske, presretna sam”, rekla je dr. Stoić-Brezak.
Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ova liječnica smatra važnijim od drugih titula koje je stekla tijekom života, a želja joj je da joj to piše i na grobnoj ploči.
“Uključila sam se kao žena u civilnu zaštitu, pomagala sam u skloništu u Martićevoj ulici. U veljači 1992. godine odlazim u Novsku te se uključujem u 52. bataljun. Doživjela sam izuzetno časno ophođenje svojih suboraca, kao i svih koji smo bili dio bataljuna”, kazala je.
Iste godine u kolovozu postaje stručni suradnik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske u upravi za zdravstvo. Njezin rad tijekom tog perioda odnosio se na zbrinjavanje ranjenika. U studenom dobiva informaciju da putuje u Sarajevo na tajni zadatak, u vrijeme kada na nebu nije bilo letjelica iz sigurnosnih razloga. Na putovanje kreće kao liječnica u pratnji generala Bobetka.
“Krenuli smo na to putovanje, dva visoka dužnosnika Ministarstva obrane, general Bobetko i ja. Kad smo sletjeli na aerodrom u Sarajevu dočekali su nas četnici organizirani u specijalnu postrojbu. U prostoriji u koju su nas doveli vidjela sam novinare CNN-a, kao i druge generale, ali i dalje nisam znala što radimo ili što će se dogoditi. U 16 sati u prostoriju je ušao Ratko Mladić i odmah prišao meni pružajući mi ruku. Doživjela sam šok vidjevši da mi se osobno obratio, a ruku mu nisam mogla pružiti. Bilo me strah, no moja ruka se nije micala iako je on bio ljut”, posvjedočila je liječnica.
Dok je čekala završetak privatnog razgovora koji su vodili general Bobetko i Mladić, dr. Stoić-Brezak obratio se jedan od pripadnika specijalne postrojbe, četnik, i rekao joj: “Pa šta si bre Jasna takva i radiš probleme. Ja bih isto rađe da sjedimo na Plitvičkim jezerima i da tamo pijem kavu.” Doktorica mu je na to odgovorila da on nikada neće piti kavu na plitvičkim jezerima jer će mu kad rat završi biti suđeno kao ratnom zločincu. O svojem pogledu na te godine služenja i današnje stanje u državi istaknula je:
“Nije dovoljno što su nam Srbi zauzeli teritorij, nije dovoljno to što smo morali oslobađati svoj teritorij, nije dovoljno što smo ih primali u bolnice, liječili i hranili. Za to smo dobili nagradu da još i danas pucaju po nama. U našim medijima se govori previše o zločinima i pogreškama koje je činila naša vojska, ali sigurna sam da je bilo daleko više časnih radnji o kojima se nikada ne govori. Nije lako biti žena u ratu, ostaviti svoju obitelj i otići u rat, no lijepo je znati da si činio i učinio dobro. Čak i pomaganje neprijatelju ostavlja saznanje da si živio svoju vjeru i etiku tijekom Domovinskog rata, kao i dan danas”, zaključila je.
Uslijedili su prigodni osvrti na pjesme Slavonija i Ti na vratima Čede Antolića u interpretaciji bogoslovskog benda “ben(d) Sirah” te djelo nastavnice i prognanice iz Vukovara Ane Rakitić Srce za Vukovar koje je čitao bogoslov 2. godine Josip Konjarik. Nakon zahvale voditelja Antonia Kovačića i Antuna Stipića okupljeni su pozvani na molitvu u dvorište Bogoslovije. Molitvu za Domovinu Hrvatsku, za poginule branitelje, za obitelj i mir u svijetu te za sve siromašne i pogođene raznim nedaćama, predvodio je vlč. Vlado Razum uz pratnju zagrebačkih bogoslova.
L.K.