Paul Davies i njegova snimateljska ekipa ITN su u jesen 1991, bili jedini novinari koji su se uspjeli probiti u agresorskim ratom zahvaćeni i opkoljeni Dubrovnik…
Stigli su Konvojem Libertas i ostali skoro mjesec dana. Jedini su uspjeli svijetu prikazati razmjere razaranja u Dubrovniku, a i jasno pokazati tko je agresor. Njihove snimke su stigle do Washingtona, Moskve i Pekinga, a Davies je iznimno ponosan što su tako uspjeli pomoći opkoljen gradu. Nakon 28 godina, po prvi put, vratio se u grad pod Srđem i shvatio da je došao doma.
– Moj prva misao pri povratku u Dubrovnik je bila kako je grad lijep, a dio mene je pomislio kako sam se vratio doma. U hotelu Argentina, u kojem sam bio smješten i 1991., susreo sam se s dvoje tadašnjih zaposlenika. Prvo što su mi je rekli bilo je: dobro došao kući. Poseban je to osjećaj. Novinar sam već pedeset godina i pri kraju sam karijere. Dubrovnik je jedan od vrhunaca moje karijere. Poseban je osjećaj vidjeti grad u današnjem ruhu, sasvim suprotnom od Dubrovnika koji mi je ostao u sjećanjima.
Daviesa je u Dubrovnik ponovno doveo posao.
– Priča na kojoj trenutno radim je sasvim drugačije od onoga na što sam navikao. Inače se bavim teškim i ozbiljnim pričama, ova je ponešto blaža. Djelomično je to priča o mom povratku u grad i moja razmišljanja što se sve od tad promijenilo, a što je ostalo isto. Stvari su se poprilično promijenile. Dubrovnik je danas jako živ i užurban. Jutros smo se probudili rano i imali smo priliku vidjeti pristajanje čak dva broda na kružnim putovanjima. Današnji Dubrovnik je potpuno drugačiji od ratnog u kojem sam ja boravio. Koliko god su izazovi, koji su danas stavljeni pred ovaj grad teški, puno su lakši nego izazovi iz 1991.
Paul Davies i njegova ekipa su bili jedini strani novinari koji su jesen 1991. ostali u opkoljenom Dubrovniku. Samim time pridonijeli su da se za strahote rata čuje u svim krajevima svijeta.
– Izvještavati o događajima u Dubrovniku je bilo posebno iskustvo, pogotovo za mene kao mladog novinara na početku svoje karijere. Našao sam se u opsadi i ratu u kojem je jako očigledno bilo tko je agresor. Takve situacije su u ratnim sukobima rijetkost. Ovdje to nije bio slučaj. S nam je u hotelu Argentini bilo jako puno ljudi. Mnogi od njih su bili turistički radnici, konobari, vodiči i slično, koji su odjednom u svoje ruke morali uzeti puške da bi se obranili. I to lovačke puške. A s druge strane imate vojnu silu koja napada grad s kopna, mora i zraka. I u najgorim trenucima, za vrijeme najgorih bombardiranja, nitko od nas nije pomišljao da će bombardirati samu povijesnu jezgru. Vjerovali smo da će se Grad ostati netaknut, sve dok jednog dana nismo vidjeli rakete koje udaraju u zidine. Tih nekoliko trenutaka je graničilo sa zdravim razumom, ljudi koji su u tom trenutku bili sa mnom, na balkonu hotela Argentina, ni ja, nismo mogli vjerovati čemu svjedočimo, da netko pokušava pred našim očima uništiti jedno od najposebnijih mjesta na svijetu.
Svijet danas puno brže i adekvatnije reagira u slučaju kriza, terorističkih napada i ratnih sukoba, smatra ovaj novinar s višegodišnjim iskustvom izvještavanja s bojišta diljem svijeta.
– Svijet je reagirao i za vrijeme ratnih sukoba u Dubrovniku. Doduše, trebalo je vremena. Dio razloga leži i pokušaju kontroliranja medija u to doba. Propaganda je bila jaka. Pokušalo se putem medija negirati sve što se ovdje događa. Ponosan sam što mi bili ovdje i poslali slike Dubrovnika u plamenu u svijetu. Želio bi vjerovati da je naš rad potaknuo svjetsku zajednicu da se aktivira i učini nešto da se rat zaustavi. Znam da su naše snimke došle do Washingtona, Moskve, Pekinga, do svjetskih lidera toga doba.
Na pitanje je li istina da je zbog njegovih reportaža zazvonio telefon Slobodanu Milošević, a paljba je na nekoliko dana zaustavljena, Davies je kazao kako je čuo da tu priču, ali kaže da nije siguran je li istinita.
– Ako smo odigrali i najmanju ulogu u tome, možemo biti ponosni. To nam je bio i zadatak. Jedan novinar ne može postići puno više od toga. Nadam se da smo stvarno, barem malo pripomogli Dubrovniku.
Engleska novinarska ekipa stigla je u ratni Dubrovnik, konvojem Libertas, krajem listopada, a ostali su mjesec dana.
– Pola moja ekipe otišlo je u iz Dubrovnika zajedno s europskim promatračima, brodom Slavija. Ostali smo kamerman i ja. Taj odlazak Slavije je bio dramatičan. Majke su pokušavale ukrcati svoje sinove. Neke su uspjele, a neke nisu jer su im sinovi već izrasli u mladiće. Luka je gorjela. Nikad neću zaboraviti osmijehe zaposlenika kad smo se vratili u hotel. Mislili su da su svi stranci otišli iz Dubrovnika. Tu večer nismo platili vino koje pili.
42 novinara izgubila su život u ratnim zbivanjima na Balkanu.
– Poginuo je i moj prijatelj. Veliki broj naših kolega poginuo je u Bosni. Baš u to vrijeme se ratno izvještavanje počelo mijenjati. Tad smo i mi postali mete. To je počelo u Dubrovniku. Na samom početku smo bez problema slali naše slike u svijet, no kasnije je to postalo problematično. Bombe su padale na zgradu televizije. I nakon tog prvog bombardiranja smo još smo nekako mogli raditi, ali kasnije nismo, pa smo se morali snalaziti na druge načine. Naše snimke smo slali Odredom naoružanih brodova, no i oni su ubrzo postali mete. Agresor se silno trudio kontrolirati medije i poruku koja se šalje u svijet.
Ratno izvijestiteljstvo se danas znatno promijenilo. Novinari više nisu neutralni i oni su mete. Davies kaže da je prije bilo normalno doći na ratom zahvaćeno područje s novinarskom iskaznicom, a danas se novinari moraju prikloniti jednog ili drugoj strani kako bi imali nekakvu zaštitu i garanciju da neće biti ubijeni.
– Novinari se često otimaju i od toga se radi propaganda. Moj najbolji prijatelj je ubijen u Iraku, kao i još jedan naš kamerman. Rizici su danas puno veći, i nisu svi spremni na njih. Radim u nekontroliranim uvjetima i to nije nimalo dobro. Par puta sam se i sam našao u smrtonosnim situacija. Bio sam na zidinama kad mi je ispod noge eksplodirala granata, koja me srušila s noga. Slično mi se dogodilo u Čečeniji. Te sam rizike prihvaćao kao dio posla, ali rizik da će me netko oteti i prodati nekoj terorističkoj organizaciji u svrhe propagande to ne mogu prihvatiti.
Ratna jesen koju je proveo u Dubrovniku za Daviesa je značajan dio karijere.
– Doveo sam sina. Htio sam da upozna u Dubrovnik i shvati zašto je zauzeo posebno mjesto u mojoj karijeri i mom životu. Jednom sam prošao kroz Dubrovnik, ali ovo je prvi put nakon 28 godina da sam se zaista vratio. Osjećao se i kao turisti i kao novinar, ali u velikoj mjeri i kao njegov građanin. U ovih par dana susreo sam se s Dubrovčanima koji su 1991. bili na Imperijalu. Naš ponovni susret je bio nabijen emocijama.
Otkrio je novinar i kako je reagirao kad je vidio slike Dubrovnika, od 6.12?
– Zgrozio sam se. Pomislio sam da gore ne može. Bilo sam u svom domu, u blizini Londona, i nazvao se Nikša iz hotela Argentine i rekao mi da vratim. Hvala Bogu pa razaranje tih razmjera nije potrajalo dugo – zaključio je Davies.
Gradonačelnik Mato Franković kazao je da se Dubrovnik jako promijenio od 1991.
– Čovjek se naježi kad čuje kako gospodin Davies priča o dubrovačkim ratnim godinama. To ne smijemo zaboraviti raditi. Prisjećati se onih su branili Dubrovnik, ali i onih koji su govorili svijetu što se zapravo ovdje događa. Šteta na spomeničkoj baštini grada bi zasigurno bilo mnogo veća da snimke o razaranjima u Dubrovniku nisu obišle svijet, rekao je za dubrovniknet.hr.Paul Davies
Foto-OVDJE