Godinama su malobrojni građani – oni koji su dobro upoznati s onim što se zbilo 1945. – na Mirogoju palili svijeće uz stabla u šumi. Riječ je o ledini na kojoj su do ljeta 1945., u ratu stradali hrvatski vojnici, imali svoje grobove. No tadašnja partizanska vlast nije poštovala ni osnovno pravo svakoga na posljednje počivalište te je grobove 6. srpnja prije 77 godina preorala zajedno s posmrtnim ostacima. Iz zaborava je ovaj “šumarak” na Mirogoju iščupao Marko Krznarić, čovjek koji se godinama bori da se ti grobovi vrate onakvi kakvi su bili prije srpnja 1945. Sve je već bilo dogovoreno, no na put im je stala sadašnja zagrebačka vlast na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, ponovivši time zločin onih kojima se dive.
Samo je plamen lampaša, postavljenih uz drveće koje je bilo jedini spomenik za više od tisuću hrvatskih vojnika stradalih u ratnim sukobima od 1941. do 1945. godine, desetljećima potiho odavalo tajnu groblja Mirogoj i zločina partizanskih vlasti koje su u poraću likvidirale ne samo žive već su se obračunavali i s mrtvima.
Svaki od njih do 6. srpnja 1945. imao je tamo svoj grob, s imenom prezimenom i datumom smrti. Katolici križ, muslimani nišane.
I danas se znaju sva imena tih vojnika i točno mjesto na kojem im je bio grob zbog čega se groblje može obnoviti potpuno vjerodostojno.
Što se zbilo 6. srpnja 1945.?
Tadašnji ministar unutrašnjih poslova FDH Vicko Krstulović vlastoručno je potpisao naredbu broj 2.811/45 (Izvor: Zbornik dokumenata u knjizi ”Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1945. Dokumenti”, nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranja, Slavonski Brod, 2005. godine).
U njoj je među ostalim pisalo: ”Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako: Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti; vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano. Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.”
Tako su netragom nestali grobovi, kosti preorane, a mjesto prepušteno zaboravu.
Obnova spomena
No, uspostavom Republike Hrvatske, obitelji tamo pokopanih vojnika i žrtvoslovne udruge sve glasnije traže da se tamo podigne barem spomenik.
Prikupljane su donacije, te je podignut i središnji križ na tom polju na Mirogoju. No ne i pojedinačni grobovi.
Marko Krznarić iz Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran Osijek i Pero Šola iz Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka – ogranak Đakovo, počeli su prije desetak godina borbu za vraćanje grobova hrvatskih vojnika na Mirogoj.
S obzirom na to da je riječ o javom gradskom groblju, trebalo je ishodovati niz dozvola.
Marko Krznarić za Narod.hr prisjetio se kako je sve teklo.
Donacija žrtvoslovnih udruga
Kaže da su od pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića dobili mnoga obećanja, no da se ništa od toga nije bilo ostvarilo sve dok nisu za pomoć zatražili Brunu Esih i Krešimira Kartela, koji je tada bio potpredsjednik zagrebačke Skupštine, iz stranke Neovisni za Hrvatsku.
Kaže da je sve već bilo dogovoreno s gradskom vlasti, no nakon Bandićeve smrti, njegova zamjenica Jelena Pavičić Vukičević, kaže Krznarić, bojala se potpisati javnu nabavu.
No onda im je sinulo da bi najjednostavnije bilo uložiti dva i pol milijuna kuna prikupljenih donacijama i o privatnom trošku urediti grobove. No, kako bi sve bilo legalno, to bi prikazali kako donaciju Gradu Zagrebu.
”To je u prvi trenutak izgledalo odlično, Tomašević se s time složio i dobili smo nacrt ugovora koji se u Skupštini treba izglasati. Ja sam kao predstavnik naših žrtvoslovnih udruga išao na potpis tog ugovora i već smo dogovorili početne zemljane radove… No, međutim krenulo je zavlačenje. Najavljivali su nam da će ta točka dnevnog reda biti na sjednici skupštine. Pa nije bila i tako na još jednoj”, prepričava nam Krznarić.
ova skupštinska vlast u kojoj većinu imaju stranke Možemo i SDP zavlačile bi ih i dalje, da za pomoć nisu zamolili gradskog zastupnika Mosta, dr. Trpimira Golužu te je pitanje njihove donacije Gradu napokon uvršteno na dnevni red – i odbijeno je.
Ne slažu se s nazivom ”Groblje hrvatskih vojnika”
Krznarić kaže da je skupštinska većina to odbila jer se nisu slagali s nazivom “groblje hrvatskih vojnika” jer da to, po njima, nije bila hrvatska vojska. Slično je, kaže nam Krznarić, prošle godine kazao i Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, koji nije imao ništa protiv uređenja grobova, no ne pod tim nazivom.
Krznarić kaže kako se sada analiziraju mogući koraci, no da je jedan od njih tužba Europskom sudu za ljudska prava. Ogorčen je jer su sve dozvole zapravo dobili, no nova je vlast, kaže, sve stornirala.
Što je napravio HDZ?
”Oni su sa svojih 25 ručica jednostavno odbili tu našu donaciju. No ljudi u koje se uzdamo, recimo oni iz Kluba HDZ-a, oni jednostavno napuste sjednicu. Nisu niti pitanje ikakvo postavili”, kaže nam Krznarić koji napominje da se HDZ i prije oglušivao na tu temu.
Odgađanje realizacije projekta obnove groblja hrvatskih vojnika stradalih između 1941. i 1945. dovodi ih u probleme jer će to dovesti do izmjene vrijednosti samog projekta.
Izdana knjiga
”Ne radimo ništa loše niti protuzakonito. To su bili vojnici, ne ratni zločinci. Kada netko pogine, onda nema niti ustaša, niti partizana, niti četnika… Svi su na onom svijetu jednaki, a na ovom svijetu imaju pravo da im grob bude obilježen”, poručuje Krznarić koji je koautor knjige “Groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, Zagreb, 1941. – 1945. – O uklanjanju u poraću 1945. – 1946. grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ poginulih 1941. – 1945. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” uz Vladimira Geigera i Peru Šolu. Knjiga je nedavno predstavljena, a objavio ju je Hrvatski institut za povijest.
”Tamo gdje se oru grobovi, nema sjetve, nego samo besplodne žetve mržnje”
Na ovom se mjestu na Mirogoju svake godine 10. prosinca na Međunarodni dan ljudskih prava komemoriraju stradalnici čiji su grobovi preorani.
Jednom je takvom prigodom pomoćni biskup zagrebački mons. dr. sc. Ivan Šaško rekao: ”Tamo gdje se oru grobovi, nema sjetve, nego samo besplodne žetve mržnje; tamo se ne poštuje ni zemlja ni čovjek!”.
