Nakon navještaja Muke Gospodnje, u svojoj je homiliji istaknuo da se na Kalvariji sukobljavaju dva svjetonazora…
Papa Franjo slavi misu na Cvjetnicu, i kaže da uvijek možemo početi iznova bez obzira na to koliko teška situacija može biti.
– U Evanđelju se, naime, riječi o Isusovom razapeću suprotstavljaju se riječima njegovih razapinjatelja koji stalno ponavljaju: “Spasi sam sebe“. To govore vjerski poglavari: “Spasi sam sebe“, ako je on Krist Božji, izabranik. Ponavljaju to i vojnici: “Ako si ti židovski kralj, spasi sam sebe.“ Naposljetku, i jedan od zločinaca koji je to čuo ponavlja taj sklop: “Nisi li ti Krist? Spasi sam sebe!“. Spasiti samog sebe, paziti na sebe, misliti na sebe; ne na druge, već samo na vlastito zdravlje, na vlastiti uspjeh, vlastite interese, imati, vladati, biti viđen. Spasi samog sebe: to je refren čovječanstva koji je razapeo Gospodina. Razmislimo o tome – pozvao je Papa, dodavši da se mentalitetu o sebi suprotstavlja Božji mentalitet.
– ‘Spasi sam sebe’ sudara se sa Spasiteljem koji predaje sam sebe. U današnjem Evanđelju na Kalvariji i Isus progovara tri puta, kao i njegovi protivnici. Ali ni u jednom slučaju ne traži nešto za sebe; dapače, ne brani ili ne opravdava sebe. Moli Oca i nudi milosrđe dobrom razbojniku. Jedan njegov izraz osobito naglašava razliku između spasi sam sebe: “Oče, oprosti im“. Zastanimo nad tim riječima. Kada ih Gospodin izgovara? U posebnom trenutku: tijekom razapinjanja, kada osjeća da mu čavli probadaju zapešća i noge. Pokušajmo zamisliti kakvu bol to uzrokuje. Tu, u toj fizičkoj najvećoj boli tijekom muke, Krist moli oproštenje za one koji ga razapinju. U tim trenutcima došlo bi nam da uzviknemo svu ljutnju i bol, međutim, Isus kaže: “Oče, oprosti im.“ Drugačije od drugih mučenika o kojima govori Biblija, ne prijeti krvnicima kaznama u Božje ime, već moli za zločince. Pribijen na sramotno mučilo, pojačava snaga dara koja postaje oprost. Braćo i sestre, sjetimo se da Bog tako čini i s nama: kada mu uzrokujemo bol svojim djelima, On trpi i želi samo jedno: moći nam oprostiti. Kako bismo toga bili svjesni, gledajmo Raspetoga. Iz njegovih rana, njegovih bolnih rupa koje su uzrokovali naši čavli, rađa se oprost. Gledamo Isusa na križu i sjetimo se da nikada nismo primili ljepših riječi: “Oče, oprosti.“ Gledamo Isusa na križu i vidimo da nismo nikada sreli nježniji i osjećajniji pogled. Gledamo Isusa na križu i shvaćamo da nismo nikada primili zagrljaj s više ljubavi. Gledajmo Raspetoga i recimo: “Hvala Isuse, voliš me i uvijek mi praštaš, pa i kada mi je teško voljeti i praštati samome sebi“ – rekao je papa.
Kazao je i da, dok biva razapet, u najtežem trenutku Isus proživljava svoju najtežu zapovijed: ljubav prema neprijateljima. Pozvao je vjernike da se sjete nekoga tko ih je povrijedio, uvrijedio, razočarao, nekoga tko ih je naljutio, tko ih nije razumio ili im nije bio dobar uzor.
– Samo koliko vremena zastajemo na tome da uvijek iznova razmišljamo o onome koji nam je učinio zlo! A isto tako i na to da gledamo iznutra rane koje su nam drugi nanijeli, ili život, ili povijest. Isus nas danas uči da ne ostanemo na tome, već da reagiramo. Da raskinemo taj začarani krug zla i samosažaljenja. Da uzvratimo čavlima života ljubavlju, udarcima mržnje cjelovom oprosta. A slijedimo li mi Isusovi učenici Učitelja ili vlastiti instinkt ogorčenosti? Ukoliko želimo potvrditi svoju pripadnost Kristu, pogledajmo kako se ponašamo s onima koji su nas povrijedili. Gospodin nas moli da uzvratimo ne onako kako nam dođe ili kako svi čine, već kako On to čini s nama. Traži od nas da prekinemo lanac “volim te ako ti mene voliš; prijatelj sam ti, ako si ti meni prijatelj; pomoći ću ti ako ti meni pomogneš“. Ne, suosjećanje i milosrđe za sve, jer Bog u svakome vidi svoje dijete. Ne dijeli nas na dobre i zle, na prijatelje i neprijatelje. Mi tako činimo, nanoseći mu patnju.
Za Njega smo svi ljubljena djeca koju želi zagrliti i oprostiti. Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Evanđelje naglašava da je Isus to govorio: nije to rekao jednom zauvijek u trenutku razapinjanja, već je proveo sate na križu s tim riječima na usnama i u srcu. Bog se ne umara praštati, ne podnosi do određene mjere, a onda mijenja mišljenje, kao što smo mi kušani tako učiniti. Isus – u Lukinom evanđelju piše – je došao na svijet da nam donese oprost naših grijeha i na kraju nam je dao preciznu uputu: propovijedati svima u Njegovo ime oproštenje grijeha. Nemojmo se umoriti od Božjeg praštanja: mi svećenici time da ga dijelimo, a svaki kršćanin da ga prima i o tome svjedoči.
Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Primjećujemo još jednu stvar. Isus ne samo da moli za oprost, već izgovara i razlog: oprosti im je ne znaju što čine. Kako to? Oni koji ga razapinju, planirali su unaprijed njegovo ubojstvo, organizirali njegovo privođenje, suđenje, a sada su na Kalvariji kako bi nazočili njegovoj smrti. Pa ipak, Krist opravdava te nasilnike jer ne znaju. Eto kako se Isus ponaša s nama: postaje naš odvjetnik. Ne staje protiv nas, već za nas protiv našeg grijeha. Zanimljiv je argument koji koristi: jer ne znaju. Kada se vrši nasilje, više se ništa ne zna o Bou koji je Otac, a niti o drugima, koji su braća. Zaboravlja se zašto smo na svijetu i može se počiniti besmislena zvjerstva. To vidimo u ludosti rata, gdje se Krista nanovo razapinje. Da, Krist je još jednom pribijen na križ u majkama koje plaču za nepravednom smrću svojih muževa i sinova. Razapet je u izbjeglicama i onima koji s djecom u naručju bježe od bombi. Razapet je u starcima koji su ostavljeni sami da umru, u mladima kojima je uskraćena budućnost, u vojnicima koji su poslani ubijati svoju braću.
Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.
Mnogi slušaju ovu nečuvenu rečenicu; ali samo jedan je prihvaća. On je razbojnik, raspet pored Isusa. Možemo pomisliti da je Kristovo milosrđe u njemu probudilo posljednju nadu i ponukalo da izgovori one riječi: “Isuse, sjeti me se.“ Kao da kaže: “Svi su me zaboravili, ali ti misliš čak i na one koji te razapinju. Uz tebe, dakle, ima mjesta i za mene.“ Dobri razbojnik prihvaća Boga upravo dok se život gasi i tako njegov život iznova započinje; u zemaljskom paklu vidi gdje se otvara raj: “Danas ćeš sa mnom biti u raju“. Evo čuda Božjeg oproštenja, koji posljednju želju jednog osuđenika na smrt pretvara u prvu kanonizaciju ikada u povijesti.
Braćo i sestre, prihvatimo ovoga tjedna sigurnost da Bog može oprostiti svaki grijeh, svako udaljavanje, preobraziti svaki plač u igranje; sigurnost da s Isusom uvijek ima mjesta za svakoga; da s Isusom nije nikada gotovo, nije nikada prekasno. S Bogom je moguće uvijek se vratiti u život. Hrabro koračajmo prema Uskrsu s njegovim oprostom. Jer Krist nas neprestano zagovara kod Oca. I gledajući ovaj naš nasilan i ranjeni svijet , ne umara se ponavljati: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ – zaključio je papa Franjo.
L.K.