Na današnji dan 10.11.1991. godine poginuo je Žarko Manjkas Crvenkapa, pripadnik ratne postrojbe HOS-a. “Pri izlasku iz Bogdanovaca upali su u minsko polje, a kako bi se probili, HOS-ovi borci su se svjesno žrtvovali stajući na čelo kolone i probijajući put kroz minsko polje kako bi spasili druge. Među poginulima koji su se svjesno žrtvovali stajući na čelo kolone koja se povlačila iz Bogdanovaca bio je i Žarko Manjkas Crvenkapa”…
Žarko Manjkas, kojeg suborci pamte po crvenoj kapi koju je nosio, i po kojoj je dobio nadimak Crvenkapa, rođen je 10. kolovoza 1967. u Zagrebu, živio je u Studentskom gradu.
Kao dragovoljac HOS-a Crvenkapa je s 24 godine otišao braniti Vukovar zajedno s još 57 HOS-ovaca. U grad su ušli krajem rujna kao jedna od posljednjih dragovoljačkih skupina jer je uskoro, okupacijom Marinaca, Vukovar potpuno opkoljen. Dio HOS-ovaca raspoređen je u gradsko naselje Sajmište, dok je dio poslan u pomoć Bogdanovcima. Među ovom drugom skupinom bio je i Žarko Manjkas.
Samo četvero heroja Domovinskog rata pojedinačno je uništilo više od deset tenkova u bliskoj protuoklopnoj borbi. Sveukupno samo njih četvorica uništili su skupa preko pedeset neprijateljskih oklopa. Marko Babić, Andrija Marić, Žarko Manjkas Crvenkapa i jedini danas živ među njima, Zdenko Horvat.
Nakon četrdeset dana teških borbi za Bogdanovce stigla je i ta tužna nedjelja 10. studenog. Samo taj dan ranjeno je i poginulo pedesetak Hrvata u tom malom selu.
Nakon cjelodnevnih borbi, Crvenkapa je bio u posljednjoj skupini branitelja i civila Bogdanovaca koja je napuštala razrušeno i potpuno spaljeno selo.
Jedanaest hrvatskih branitelja i tridesetak civila, mnogi među njima bili su teže ili lakše ranjavani, kreće u proboj oko devetnaest sati. Ti su događaju kasnije opisani i poznati kao „HOS-ova štafeta smrti“, o kojoj je Nada Prkačin snimila i dokumentarni film.
Oko ponoći, u polju ispod Marinaca, Žarko Manjkas Crvenkapa, koji je skupinu vodio prema slobodnom teritoriju, zakačio je minu i prvi pogiba u tom minskom polju. Osim njega kasnije tu pogibaju njih još šestorica; Zoran Antunović, Anto Šarić, Josip Knežević, Antun Petričić, Marko Knežević i Stjepan Katić.
Teško je ranjeno njih još četvero; Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović, Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Tridesetak civila, mahom starijih ljudi, nastavljaju svoj put i stižu u Vinkovce, dok četvorica teško ranjenih hrvatskih branitelja ostaju ležati u minskom polju sljedećih osam, devet i dvanaest dana. Bez hrane i vode, bez medicinske pomoći, teško ranjeni, ležeći na smrznutoj zemlji, na minus petnaest stupnjeva i čudom preživljavaju!
Štafeta smrti je tako ostala trajno upisana u hrvatsku povijest, a s njome zajedno se zlatnim slovima u povijest naše domovine upisuje i Žarko Manjkas Crvenkapa. Svojom hrabrošću i požrtvovnošću, svojom ubojitošću prema neprijateljskim oklopima i svojim vedrim duhom, Crvenkapa je to i zaslužio. No, nije zaslužio sve ono što se događalo kasnije…
Odlikovao se iznimnom hrabrošću, zahvaljujući kojoj je tijekom bitke za Vukovar uništio 12 četničkih tenkova.
Nakon punih 28 godina bio je na popisu osoba nestalih u domovinskom ratu.
Na koncu su njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Marincima. Identificirani su na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu s još tri branitelja koja su nestala 1991. godine na širem vukovarskom području, Stjepana Katića (1952.), Antuna Petričića (1968.) i Marka Kneževića (1969.).
Žarkov otac preminuo je 1968., a majka 2012., a rodbina je odlučila pokopati ga u Brodskom Stupniku, uz majku koja ga nije dočekala.
“I Žarko je mogao ostati sa majkom Anom u Zagrebu, u Dubravi, pomalo raditi i biti živ. No Žak, kako su ga zvali njegovi prijatelji iz kvarta, a u Bogdanovcima tako su ga zvali naši studenti-doktori dragovoljci HOS-a, također mladi kao on, Zoran i Dražen, izabrao je drugačiji, puno teži put. On je svoj kvart, svoju majku, svoje prijatelje, svoju djevojku, svoj grad i svoju Hrvatsku odlučio braniti na njenom krajnjem istoku, u Vukovaru. I to u vrijeme kada su iz toga smjera prema Zagrebu, prema Istri i sjevernom Jadranu te prema inozemstvu putovale kolone ljudi i vozila.
U svome kvartu bio je poznat kao zaštitnik slabijih, često puta i od daleko većih i jačih momaka nego što je bio sam. Stoga sam ga toga ljeta 1991. i upoznao bez prednjih zubi bez kojih je ostao štiteći slabijeg od jačih. I to neposredno pred odlazak u Vukovar, još dok smo se borili na zagrebačkom Borongaju. To ga nije poružnjivalo, već mu je uz njegov vječni osmijeh davalo neki posebni šarm. A kad bi ga netko pitao za te zubiće, samo bi rekao, ma to mi je napravil đon cipele nekog lika, a kaj misliš kak tek on izgleda.
Predvodeći povlačenje, stao je na minu i iskrvario za nekoliko minuta. Zahvaljujući i njegovoj žrtvi spašeni su mnogi životi civila i branitelja koji su preživjeli užas i dokopali se slobodnog teritorija. Neka im je vječna slava i hvala!
Posmrtni ostaci Žarka Manjkasa Crvenkape (1967.) identificirani su 2020. na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu s još tri branitelja koja su nestala 1991. godine na širem vukovarskom području, Stjepana Katića (1952.), Antuna Petričića (1968.) i Marka Kneževića (1969.).
Oni su se 29 godina vodili kao nestali u Domovinskom ratu.
Gdje je nestalo 6 milijuna kuna prikupljenih za “Dom ratnika u Bogdanovcima”?
HOS-ovci su se 2017 ogradili od izgradnje spomen obilježja Crvenkapi bez oznaka HOS-a, koje je poginuli Žarko Manjkas Crvenkapa bio pripadnikom.
Nadalje jedan od svjedoka tog vremena javno na Tv Z1 2017g, se pita gdje je nestalo prikupljenih 6 miljuna kuna za izgradnju “Doma ratnika u Bogdanovcima”.
Neki se “čudom čude” (svi sve znaju!)i sliježu ramenima, dok su neki potpuno iskreni!
Poslušajte sve o ovoj temi u priloženom videu. Sami procijenite , tko je tu licemjer a tko je potpuno iskren.
Tko je “JAMIO” 6 milijuna kuna za izgradnju Doma ratnika u Bogdanovcima?
Kukuruzni put, proboj
