Bio je izniman heroj, svjestan i odlučan u svom naumu da spasi svoje suborce i mještane koje je srbočetnički agresor ispred kamiona na kojem su bile teške strojnica, a ispred kojeg je srpski agresor držao živi štit civila, da propusti civile i opasan eksplozivom skoči na kamion pun četnika koje je pobio i sam smrtno stradavši…
Izabrao je smrt da spasi druge.
Tim HEROJSKIM činom preokrenulo se sve u korist hrvatskih branitelja i civila koji bi svi poginuli da Mile Blažević -Čađo nije svjesno odabrao smrt da bi zaustavio srpskog agresora.Njegov suborc Željko Filipović dovršio je one četnike koje Čađo nije uspio dokrajčiti svojim svjesnim žrtvovanjem života da bi spasio sve druge što se i dogodilo.
Zašto Hrvatska nema odličje HEROJA Domovinskog rata?
Veliki je broj iznimnih herojstava u obrambenom Domovinskom ratu, ali se rijetko koje može mjeriti sa ovim Čađinim, koji je potpuno svjesno odlučio umrijeti samo da spasi druge koji su bili životno ugroženi od srpskog agresora i uspio je. Nisu ga ubili četnici već je Čađo ovim HEROJSKIM činom pobio i zaustavio njih u njihovim ubilačkim pohodima. Opisujući ovaj herojski čin koji se po mnogo čemu razlikuje od velikog broja herojskih djela u obrani naše domovine od srbočetničkog agresora, upravo zbog toga što je Ćađo potpuno svjesno otišao u smrt zajedno sa četnicima koje je opasan eksplozivom pobio i zaustavio njihov krvavi pir i napredovanje. Tu nema nikakve zapreke da se bilo kakvo hrvatsko povjerenstvo sastane i napokon odluče da Hrvatska dobije i odličje HEROJA Domovinskog rata koje za sad ne postoji a moralo je. I te kako je moralo postojati ovo najviše ratno odličje, jer je toliko hrvatskih branitelja HEROJA koji bi tim odličjem napokon dobili on o što su davno zaslužili. Ali antihrvatska politika i dugogodišnje marginaliziranje hrvatskih branitelja, kao i ogroman broj pokušaja “visokih” državnih dužnosnika i drugih marginalnih nakupina da se iskrive istine o obrambenom Domovinskom ratu su i dan danas prisutne.
Po Mili Blaževiću-Čađi bi se treblo zvati odličje HEROJA Domovinskog rata!
Postoji li zrela državnička mudrost ili im treba hrabrosti da se napokon ovo najviše ratno odličje izlije i počme ukrašavati junačka prsa hrvatskih ratnih zaslužnika iz obrambenog Domovinskog rata ili za to političari nemaju hrabrosti. Zasigurno im neće faliti dlaka s glave ukoliko donesu ovu potrebitu odluku. Nitko od njih neće ni poginuti niti dati svoj život, ako podignu svoje ruke i podrže ovu inicijativu za odličje HEROJA Domovinskog rata, koje je po svemu “zabranjeno” Hrvatima i hrvatskim braniteljima od strane onih koje je Hrvatska iznenadila, a posebice od onih koji su Hrvatskoj u najtežim danima srpske agresije lupili embargo na uvoz oružja da bi se Hrvati mogli suprostaviti agresiji srpske nadmoćne vojne sile koja je dobila dozvolu od istih da se Hrvatska pokori za nekoliko tjedana. Bila je to borba Davida i Golijata, ali su se svi oni prevarili, jer nisu ni u primislima mogli zamisliti da smo tada svi bili spremni goloruki ginuti za svoj dom, obitelj, narod, i biti kao Čađo. Nisu s tim računali i za to ih sve treba biti sram ako srama imaju. Zato Hrvati nemaju pravo na odličje Heroja Domovinskog rata , a kako sad stvari stoje niti na svoju noviju povijest, posebice onu iz obrambenog Domovinskog rata.
Čađo nije kalkulirao i mislio na sebe i na svoj život, poginuo je za svoj dom, obitelj za svoj hrvatski napadnuti narod. Upravo zbog ovakvih HEROJA kao Čađo imamo Hrvatsku.
Poginuti za narod, obitelj i dom, lako je kazati. Međutim, podastrijeti svoj život svjesno kako bi drugi preživjeli, do sada je u povijesti učinio malo tko.
Upravo to na današnji dan, 26.07.1991. učinio je heroj Pounja, policajac u pričuvi, Mile Blažević – Čađo. Zbog neviđenog herojskog čina, Čađina je obitelj prije dvije godine posmrtno primila odlikovanje Reda kneza Domagoja.No po ovom iznimnom HEROJU bi se trebalo nazvati odličje HEROJA obrambenog Domovinskog rata kojega Hrvatska nema.
U posljednjim trenucima neprijateljske akcije “Žaoka”, četnici su oklopnim vozilom punim teškog naoružanja i vojnika čistili sve pred sobom. Iz Dvora su krenuli prema Zamlači, gdje su, upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili su živi štit i tjerali ga ispred sebe prema Strugi Banskoj. Oko podneva su ušli u selo. Hrvatski branitelji nisu pucali strepeći za živote civila koji su četnici kukavički koristili kao živi štit, a srpski agresori su se skrivali iza kamiona i oklopnjaka kojega su obložili čeličnim pločama i na kojeg su postavili minobacač od 120 milimetara i protuzrakoplovnič top. Prema Čađinom selu kretali su se sa živim štitom naprijed i kukavičkom srpskom agresorskom vojskom SKRIVENOM iza vozila…
Opasao se eksplozivom i bacio na neprijateljsko vozilo
Ono što se dogodilo nakon toga, bit će ispisano na povijesnim stranicama. Čađo je brzo uočio da vozilo napreduje prema njegovom mjestu i da se nalazi svega 50-tak metara od kuće u kojoj su bili njegova žena i djeca. Razmislio je na brzinu… Kako spriječiti naoružano vozilo puno neprijatelja sa živim štitom nevinih ljudi ispred sebe koje želi uništiti njegovo mjesto i njegov dom? Shvatio je da postoji samo jedan način. Nije kalkulirao. Opasao se eksplozivom i ručnim bombama, pa sačekao iza potpornog zida da prođu civili. Čađo se bacio na oklopnjak i aktivirao eksploziv…U ideji i činu pomagao mu je Željko Filipović, policajac iz Dugog Sela.
No, Čađina herojska je misija uspjela. Njegova je obitelj ostala bez supruga, oca i sina, ali izginula je i cijela posada četnika koja se nalazila na oklopnom vozilu. Šest srpskih vojnika na mjestu je poginulo, a 14 ih je ranjeno. Civili koji su bili postavljeni kao živi štit, preživjeli su…Sve se u tom trenutku preokrenulo u korist hrvatskih branitelja i civila koji su netom prije bili u životnoj opasnosti, ali zahvaljujući iznimnoj hrabrosti HEROJA Mile Blaževića Ćađe ostali su živi.
Struga Banska, maleno selo u hrvatskom Pounju, dana 26.7.1991. godine ostavilo je neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. Nažalost, herojstvo Mile Blaževića Čađe i nekolicine branitelja marginalizirana je, a veću pažnju dobivaju oni koji žele obezvrijediti sve vrijednosti za koje su branitelji ginuli.
Danas su se tamo pjavili političari i napokon se nakon više od dva desetljeća javno progovorilo o ovim iznimnim herojima.
Struga Banska je u sjećanju hrvatskog naroda mjesto neponovljivog herojskog čina zbog smionog policajca koji je izabrao umrijeti’…
Obljetnica pogiblje redarstvenika
Komemorativna je svečanost počela mimohodom sudionika prema spomen obilježju poginulih redarstvenika gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće.
Počast poginulima pred spomen obilježjem odali su članovi obitelji poginulih, ministar unutarnjih poslova i dopredsjednik Vlade Davor Božinović, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, glavni ravnatelj policije Nikola Milina, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predstavnici više gradova i općina te udruga proizašlih iz Domovinskog rata i drugi.
Na središnjoj svečanosti podignuta je hrvatska zastava koju su svečanom vodu predali pripadnici motoriziranog odjela policije.
Kroz prigodnu povjesnicu sudionici svečanosti su detaljnije upoznati s herojskom pogibijom redarstvenika 26. srpnja 1991. kada su Banovina i Pounje bili poprište strašnog zločina. Velikosrpski agresor pokrenuo je operaciju kodnog imena ‘Žaoka’ kada su namjeravali do 27. srpnja zauzeti cijelu Banovinu i Pounje.
Redarstvenici i Gromovi prepreka agresoru u Strugi Banskoj
Pritom im je prva prepreka bila hrvatsko mjesto Struga Banska koje su branili hrvatski redarstvenici i pripadnici Zbora narodne garde – Gromovi. Branitelji su nadljudskim snagama pružali otpor brojnijem neprijatelju, koji su na oklopljeni kamion montirali protuavionski top, a ispred kamiona na cesti formirali živi štit od 48 Hrvata zarobljenih iz spaljene Zamlače i susjednih mjesta.
Brutalno goneći živi štit pred sobom, srpski agresor je palio kuće, zlostavljao mještane uz prijetnju strijeljanjem, do krvi tukao zarobljene civile oružjem, rukama i nogama, pritom neprestano pucajući sa svih strana.
U toj situaciji hrvatski redarstvenik Mile Blažević – Čađo, a za njim i Željko Filipović iz Dugog Sela odlučili su žrtvovati svoje živote. S potpornog zida iznad ceste Čađo, opasan eksplozivom, uz glasan povik ljudima u živom štitu: ‘Lezite’, zakoračivši prema srpskom oklopnom vozilu, skočio je na oklopnjak ubacio je bombe i time zaustavio daljnje napade. Svojim iznimnim herojskim činom u eksploziji je i sam raznesen, ali je privremeno zaustavio napredovanje neprijatelja. Sličan je pothvat izveo i Željko Filipović, koji je onesposobio puškomitraljez na oklopnom vozilu.
Ministar Božinović je hrvatske ratne policajce nazvao herojima, ističući da “zbog njihove odvažnosti danas možemo govoriti o nemjerljivoj ulozi hrvatske policije u samim počecima obrane naše države, ali i cijelog Domovinskog rata”.
‘Pounje ne smije biti napušteno’
“Svi su oni bili svjesni nadmoći agresora, ali su ipak htjeli prkositi objektivnim činjenicama. Njih 762 podnijeli su najveću žrtvu i dali svoje živote. Ne zaboravimo pritom ni žrtvu 26 policajaca koji se još vode nestalima. Ipak, posebno mjesto među policijskim redovima s posebnim pravom zaslužuje naš pounjski junak, pričuvni policajac Mile Blažević – Čađo pa se s posebnim dostojanstvom prisjećamo njegovog kolosalnog djela, koje će u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda živjeti vječno”, rekao je, uz ostalo, Božinović.
“Struga Banska u sjećanju hrvatskog naroda trajno uživa mjesto neponovljivog herojskog čina kojeg zaborav ne može dotaknuti“, započeo je svoj govor ministar Božinović i nadodao :”Zbog jednog smionog policajca, Mile Blaževića – Čađe, junaka Banovine i policajca iz Struge Banske, a prisjetit ćemo se i Željka Filipovića, njegovog brata u borbi, prometnog policajca iz Dugog Sela. Više je od časti danas biti ovdje s Vama i predstavljati Ministarstvo unutarnjih poslova, tijelo iz čijeg je sastava u obranu netom stvorene nam države krenuo naš heroj Čađo…baš kao i suborci, hrvatski redarstvenici, pripadnici zagrebačke i sisačko-moslavačke policije, čiji su se životi pred 28. godina ugasili ovdje, za obranu i slobodu Domovine. Namjerno kažem ‘ugasili’ jer Čađo nije pao, on nije ubijen, oni ga nisu svladali… On je izabrao umrijeti…za svoj narod grad ulicu, svoje mjesto,za Hrvatski i za sve nas…”
“Danas se spominjemo ljudi Zamlače i Struge Banske koji su sazidali taj živi štit ljudi koji su gotovo šest sati, pod psihičkom torturom hodali zarobljeni, uzdignutih ruku, bez izlaza, ni naprijed ni nazad. Iza njih oružje neprijatelja, a ispred njih licem u lice gledaju oružje ‘svojih’. Trebali su neprijatelji tada znati da hrvatski policajac i branitelj nikada neće zapucati na svog suborca i svog susjeda”.