Među najpotresnija poglavlja vezana uz događanja i ljudske sudbine tijekom Domovinskog rata spadaju ona vezana uz ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjene ratnih zarobljenika. Prema službenim podacima, 7807 hrvatskih državljana, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u u srpskim zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske. Prema podacima koje koriste udruge taj je broj bio znatno veći…
Potresne slike razmjene vukovarskih branitelja,i civila izmučenih, premlaćenih, zvjerski ponižavanih i njihovog susreta s obiteljima u Nemetinu po razmjeni iz srpskog koncentracijskog logora Sremskoj Mitrovici ostaju i danas nakon punih 30 godina, najgnusnija uspomena na ovaj užasavajući događaj (ratni zločin!) o kojem hrvatske institucije ne vode posebnu brigu, a o međunarodnoj zajednici, EU -UN i ostalima da i ne govorimo…
Iako Srbi ni danas ne priznaju postojanje logora u kojima su mučili i izgladnjivali zarobljene hrvatske branitelje i civile, među najpotresnija poglavlja vezana uz događanja i ljudske sudbine tijekom Domovinskog rata spadaju upravo ona vezana uz ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjenu ratnih zarobljenika.
Prema službenim podacima 7807 hrvatski državljanin, branitelji i civili bili su tijekom Domovinskog rata zarobljeni, držani u zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama vraćeni na hrvatski teritorij.
Da se nikada ne zaboravi!
Logor Sremska Mitrovica ili logor Srijemska Mitrovica je bio sabirni logor u Srijemskoj Mitrovici u Vojvodini, pod srpskom upravom od studenog 1991. do kolovoza 1992., gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili, tijekom Domovinskog rata. Bio je to najveći i najozloglašeniji logor na teritoriju agresorske Srbije.
Nakon srpske okupacije Vukovara 1991., agresorska JNA je zarobljene Hrvate odvela autobusima u Srijemsku Mitrovicu (koja se nalazi 75 km jugoistočno od Vukovara). Kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini, u logor je deportirano i nekoliko Bošnjaka. Prema većini izvještaja, u logoru je bilo između 3000 i 4000 zatvorenika, a najmanje 25 je preminulo tijekom tog razdoblja.
Logor se sastojao od dva postrojenja, jedne glavne i druge sporedne. Informacije o sporednom postrojenju su oskudne, pa se većina izvještaja međunarodnih organizacija odnosi na glavnu, „Kazneno Popravni Dom“ (KPD). Postrojenje se nalazilo u središtu Mitrovice te je bila stara zgrada od cigla okružena zidovima visokim četiri metara i bodljikavom žicom. Glavna zgrada je bila dugačka otprilike 60-70 metara te široka 8 metara. U zgradi su bili paviljoni s raznim sobama te samice. Podrum se koristio kao soba za mučenje zatvorenika.
Većina zatvorenika bili su Hrvati, no tamo je bio i barem jedan Amerikanac, jedna žena iz Slovenije, kao i Srbi iz Vukovara koji su odbijali kolaborirati s JNA i srpskim paravojnim postrojbama.
Amnesty International izvještava da su prilikom dolaska u logor svi zarobljenici, izuzev žene i djece, pretučeni od stražara, što je rezultiralo nekolicinom trajnih ozljeda. Nakon što su pretučeni, muški zatvorenici su se morali skinuti goli te su im stražari oduzeli sve vrijedne stvari (novac, satovi, dokumenti, dragulji, remeni…). Prilikom razmjene i odlaska iz logora, uglavnom su se osobne stvari vratile natrag zatvorenicima, izuzev novca i zlatnine.
Nijedan zatvorenik se nije usudio pitati za iste pošto su im stražari prijetili „da će ih ubiti ako išta spomenu bilo kome“. Zatvorenici su morali ispuniti upitnik o svojim osobnim informacijama te dati izjave pred TV kamerama gdje su na silu morali priznavati navodne zločine nad Srbima koje nisu počinili. Nekoliko dana nakon dolaska u logor, stražari su im naredili da moraju obući vojne uniforme preko svoje prljave civilne odjeće kako bi ih mogli optužiti da su pripadnici vojne postrojbe ispred djelatnika Međunarodnog odbora Crvenog križa.
Zatvorenici su često udarani pendrecima po rebrima, trbuhu ili nogama, ili su im glave lupali o zid. Mnogi od zatočenika su omalovažavani do te mjere da su ih srpske zvijeri i silovali, o čemu mnofi ne govore, ali su neki i progovorili kao i neke od zatočenih žena koje su sustavno silovane u srpskom koncentracijskom logoru. One , nažalost i danas susreću svoje silovatelje na ulicama u Hrvatskoj ali ih hrvatske vlasti ne privode i ne sude im za taj strašan ratni zločin…Prilikom ispitivanja, zatvorenicima je ponuđena kolaboracija – nagrada je bila oslobađanje iz zatvora ili privilegije u logoru. Neki zatvorenici su bili na ispitivanju i do 15 dana. Iako su JNA “oficiri” govorili da je zabranjeno maltretiranje ili zlostavljanje zatvorenika, u stvarnosti je situacija bila upravo suprotna. Nekim je ranjenicima čak uskraćeno pravo na liječnički pregled.
Logoraši su morali pognuti glave i držati ruke iza leđa kad god bi stražari ušli u kompleks. Katkad su primorani tako sjediti satima. Logoraše bi tukli sve brutalnije kad god bi Hrvatska postigla važan uspjeh (kao što je međunarodno priznanje ili obavljanje uspješne vojne akcije).
Logoraši su vrijeđani verbalno i maltretirani psihički: povremeno bi pojedini zatvorenik bio odveden na „lažno strijeljanje“, doveden pred zid gdje bi bio prestrašen kada bi vod usmjerio puške na njega, no ne bi ga ubili nego bi ga vratili natrag u zatvor. Jedna žena, koja je prebačena u KPD iz logora Begejci, je silovana od 10 do 20 stražara u samici, a njene vapaje upomoć su zatvorenici slušali cijelu noć. Puštale su se četničke pjesme, a zabilježeno je da je jedan zatvorenik, pripadnik ZNG-a, bio četiri mjeseca u samici jer je štrajkao zbog loših uvjeta u logoru. Stražari su ga pretukli tako jako da nije mogao ustati 7 dana.
Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika je mučeno do smrti.
Posljednji punkt Hrvatske vojske označen hrvatskom zastavom ostao je daleko iza – 500, 1000 metara, možda i više. A ispred, prema mjestu gdje se kao kost bijela cesta razlijeva u drhtavo vrelo isijavanje netko upire prst i vikne: “Evo ih!” I razmjena ratnih zarobljenika konačno je počela…
Onaj tko je na cesti između Nemetina i Sarvaša, na točki tad zvanoj ničija zemlja tog podneva, 14. kolovoza 1992. stajao i čekao, mogao je osjetiti kako vrelina ljepljivog asfalta kroz đonove prži tabane, i mogao je vidjeti kako se kroz pukotine na cesti kojom odavno nitko nije prolazio žilavo probijaju vlati trave. Posljednji punkt Hrvatske vojske označen hrvatskom zastavom ostao je daleko iza – 500, 1000 metara, možda i više. A ispred, prema mjestu gdje se kao kost bijela cesta razlijeva u drhtavo vrelo isijavanje netko upire prst i vikne: “Evo ih!” I razmjena ratnih zarobljenika konačno je počela.
Prvi u koloni autobusa polako je prišao, stao stotinjak metara ispred i otvorio vrata. Oni koji su izlazili zastajali su zaslijepljeni suncem, nepovjerljivo se osvrtali, a onda su se, u koloni po jedan, kroz špalire unproforaca, promatrača, vojske i Vojne policije počeli približavati ovoj strani. Nama. Svojima.
Prvo neodlučno, usporeno, kao da još ne shvaćaju da su koraknuli u slobodu, a onda koliko god mogu žustrije i brže. A koljena im bila klecava i slaba, kraste po potiljku, ključne kosti i ramena strše, udarcima izbijeni zubi, odsječeno uho, prevelike hlače spadaju, pa plaču i smiju se sve u istom dahu i jednakom grcanju, i koščatim prstima stežu ispružene ruke – a svi im pružamo ruke, i jabuku, i vodu, i zagrljaj – “Hvala! Hvala!”, ponavljaju oni i grle redom znane i neznane, pa padaju i ljube zemlju dok ih drugi pridižu, a netko vrišti: “Vode! Dajte vode! Doktora.”
Par sati kasnije, nakon što je razmjena na ničijoj zemlji završena, autobusi s donedavnim zarobljenicima kreću za Osijek. Tamo ih čekaju cijeli dan. Na osječkom Trgu Ante Starčevića more je ljudi, autobusi se jedva provlače kroz masu, Vojna policija na sigurno odmiče matere s uplakanom djecom na rukama, sijede starce, a oni trče uz autobus, za autobusom i zbijaju se, natiskuju i guraju kao da bi čitav taj autobus odjednom zagrliti htjeli.
Policija civilna i vojna, redari, vojska pokušavaju zaustaviti masu, osigurati koridor kojim će oslobođeni zarobljenici moći proći kad iziđu iz autobusa dok spiker preko razglasa izgovara njihova imena – ali uzalud je. Kad se ugledaju, kad se konačno ugledaju oni koji su sve očaje, strave i nadanja probdjeli, koji su ih kao zrna krunice u beskraju noći prebrojavali – kad se oni poslije svega i ipak ugledaju tad na tren zemlja mora stati, i sve mora prestati. I jedino što može tad biti je onaj zagrljaj do pucketanja kostiju, i onaj jecaj do dna pluća. Do neba.
Onaj tko je tad tamo bio taj zna, vibriralo je i treslo se pod nogama, tuklo je u sljepoočnicama i u grudnom košu od eksplozija emocija. I sve u istom trenu, na istom mjestu: ovdje ženica umotana u crno, dva je sina danas dočekala; malo dalje djevojka ne ispušta i ljubi mladića sa zavojem na glavi a on jedva stoji; sijede kose oca koji otvorenim dlanom brzo otire i sakriva suze; dječačić koji se boji prići jer ne prepoznaje svojeg tatu. A između njih provlači se žena. Blijeda, sitna i žilavo uporna, razdvaja zagrljene, povlači za rukav, upada u razgovore, ne da se ne vidjeti, ne da se ne čuti – pa svakome tko je pogleda pokazuje malu, crno-bijelu, iskrzanu fotografiju i ponavlja: “Jeste li ga vidjeli? Je l’ znate nešto? Moj Ivan, 19 godina, ma dijete je.” Odmahuju glavama, sliježu ramenima, a ona tko zna otkad već noseći tu fotografiju na tko zna koliko već razmjena, otvrdnula na sažalne poglede provlači se dalje i opet nekog vuče za rukav.
****
Izmožden i usukan, ispijenih obraza, spuštene glave i zadignutih ramena nepomičan stoji nasred osječkog trga. Steže bijelu najlonsku vrećicu, nakratko se plaho osvrne pa opet spusti pogled na vrhove cipela, na onaj pedalj tla na kojem stoji. Njegovo ime nitko ne doziva, nitko ga ne čeka, nitko ga ne traži.
“Jeste li dobro?”
Polako, jako polako podiže pogled, pa šuti, šuti a onda hroptavo prošapuće:
“Ne mogu javiti svojima da sam tu. Ne znam… zaboravio sam broj telefona. Pomozite mi.”
Na razmjenu u Nemetinu 14. kolovoza 1992. iz neprijateljskog su zatočeništva u Hrvatsku stigle ukupno 662 osobe. Od ukupnog su broja 573 bili hrvatski branitelji, a civila je bilo 89. Muškaraca je bilo 657, razmijenjenih žena pet. Najstariji tad razmijenjeni zatočenik srbijanskih logora imao je 67 godina, a najmlađi 16. Osam je osoba bilo u rasponu od 16 do 18 godina, a dvije su bile starije od 65 godina.
Najviše razmijenjenih, njih 566, zatočeno je između 18. i 20. studenog 1991. na području Vukovara, a prosječno su u zatočeništvu proveli 250 dana. Na razmjenu u Nemetin 484 osobe dovedene su iz Sremske Mitrovice, 15 iz Niša, 68 iz Morinja, dvije iz Valjeva, jedna iz Padinske Skele, a čak 92 iz Vojno-istražnog zatvora u Beogradu.
Prva veća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu provedena je 9. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu. Tad su razmijenjena 353 ratna zarobljenika i to uglavnom iz logora Manjača, koji su u najvećem broju zatočeni 12. rujna 1991. nakon okupacije Hrvatske Kostajnice. Već tijekom 1991. razmijenjeno je i oslobođeno više od 2000 zarobljenika, a do završetka Domovinskog rata, do 1996. godine kad je provedena zadnja razmjena ratnih zarobljenika, razmijenjeno je odnosno oslobođeno 7807 osoba.
Prema državi zatočeništva 3543 oslobođene osobe bile su zatočene na području Republike Srbije, a 354 u Crnoj Gori. Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske bilo je zatočeno 2517 osoba, dok je 610 bilo zatočeno na području Bosne i Hercegovine. Za 783 nisu poznati podaci o mjestu zatočenja.
Nekadašnji logoraši posebno su ranjiva društvena skupina, kod koje se bilježi povećana stopa obolijevanja i smrtnosti. Posljedica je to proživljenih psihičkih i fizičkih zlostavljanja u zarobljeništvu. Skrb o logorašima regulirana je Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, no poseban su problem logoraši kojima još uvijek nije riješen status, oni koji su bili civilne žrtve i nisu obuhvaćeni tim Zakonom.
Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vlada RH je na temelju službenog, poimeničnog popisa i u znak sjećanja na izlazak najvećeg broja hrvatskih branitelja i civila iz zatočeništva, uputila prijedlog, a Hrvatski sabor donio Odluku o proglašenju 14. kolovoza Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Iako se na spomen-obilježju ističe podatak o tada 714 razmijenjenih/oslobođenih osoba, bilo ih je 662. Analiza je napravljena na temelju službenih podataka proizišlih neposredno nakon razmjene u Nemetinu i “istovjetna” je podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa.