Na današnji dan, 3. studenog 1994. godine, okončana je Operacija Cincar, prva združena operacija HVO-a i Armije BiH nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma.
-VIDEO Operacija „Cincar“: Operacija oslobađanja Kupresa krenula je 1. studenog 1994…
Ovom operacijom oslobodili smo je veći dio Kupreške visoravni, uključujući Kupres u kojega je HVO ušao 3. studenoga 1994. Provedba operacije trajala je tri dana, od 1. do 3. studenoga 1994. i uvod je u hrvatske oslobodilačke operacije koje su slijedile: Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95., Oluja, Maestral i Južni potez. Operacija je dobila ime po planini Cincar koja dijeli Kupreško i Glamočko polje i njenom istoimenom vrhu.
-Na sreću, u pet godina ratnih bojišnica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nikad nisam bio teže ranjen. Tu i tamo neka ogrebotina, nešto gelera, ali uglavnom podnošljivo. Valjda sam imao sreće jer granate i meci letjeli su po bojištima, svaki dan se ginulo i svaki se dan gledalo smrti u oči, doslovno. Poseban je to motiv biti na bojištu. Kad uđe u krv, teško izlazi. Nije bilo važno gdje se spava, što se jede. Važno je bilo da sanitet funkcionira i da pomognemo ranjenim vojnicima, kaže kirurg dr. Toni Kolak, prisjećajući se dana koji je bio središtu interesa javnosti nakon što ga je tadašnji, a sad već bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić smijenio s mjesta ravnatelja Kliničke bolnice Dubrava.
U toj polemici Kolak je optužio ministra za osvetu i dezerterstvo, a braniteljske udruge, sve redom, pružile su potporu čovjeku koji je tijekom pet ratnih godina s kolegama na bojištu spašavao živote i organizirao ratne bolnice u BiH. Javnost je tako saznala da je Kolak, pukovnik HV-a, bio jedan jedan od organizatora ratnog saniteta, da je pet godina bio na bojištima u Hrvatskoj i BiH i premda je 1991. godine već imao troje djece, u “civilstvo” se vratio tek kad je rat završio. Uvijek je bilo razloga vratiti se na bojište, pomoći… Bile su to, kaže, teške, ali i sjajne godine, u kojima je bilo puno tuge, ali i velikih uspjeha, prijateljstava koja se mogu stvoriti samo u teškim trenucima, kad je zajedništvo jedini način funkcioniranja.
Foto: privatna arhiva
Crna noć
– Mrkli mrak. Nema ni mjesečine. Svjetla na našem engleskom džipu s volanom na desnoj strani ugašena su jer smo u suprotnom putujuća meta za neprijateljske granate. Odnekud se nasred ceste stvorila crna krava bijelih očiju, crna kao nesretna crna noć negdje blizu Tomislavgrada. Od udarca je moj prijatelj dr. Tugomir Gverić, sada plastični kirurg u Kliničkoj bolnici Sv. Duh, pustio volan i počelo je beskonačno prevrtanje. Napokon je sve stalo. Bio sam u nekom čudno stanju, potpuno nepokretan u tom trenutku. Čujem da netko grglja. Shvatim da to ipak nisam ja, ali onda osjetim da mi nešto curi po leđima. Benzin! Iz bunila me prenuo Gverićev glas – ‘Vadite Kolaka iz auta! Zapalit će se!’ Konačno ipak izađem i polako shvatim da nisam jako ranjen. Boli me glava, curi mi krv iz ušiju. Ipak, mogu micati rukama, nogama. Ne boli me previše. No, onda vidim da je onaj koji je ‘grgljao’ dr. Gverić. Pukla su mu sva rebra na desnoj strani. Teško diše. Drugi kolega slomio je dva kralješka, a tehničar je bio ranjene glave, u nesvijesti. Srećom, iza nas naišli su HOS-ovci i kolege odvezli svojim autom u ratnu bolnicu – opisuje Kolak tešku nesreću koja mu se dogodila na putu do Tomislavgrada u tijeku bosanskog ratnog vihora. No, tu priči nije kraj.
– U tom trenutku naiđe cestom neka druga ekipa i pitaju me što je bilo. Kažem, udarili kravu i imali nesreću, a oni mrtvi hladni pitaju gdje je krava! Umjesto odgovora ja njih pitam – gdje je Tomislavgrad. Na to jedan od njih zapanjeno konstatira – ovaj je ili lud ili pijan. Pita za Tomislavgrad, a što je s kravom? Vidim, teško to ide i obećam im: odvest ću vas do krave, samo mi recite gdje je Tomislavgrad. Tako smo se nagodili. Odvedem ih do krave, ona teško ranjena u jarku, ali živa, no sve je ipak moralo završiti prijekim sudom za sirotu životinju. Poslije smo saznali da je to bila krava tete našega kolege, dr. Ante Bagarića, psihijatra u Vrapču. Svijet je ipak mali – priča Kolak jednu od stotina svojih ratnih priča i dodaje da dr. Gverić zvan Tužni, njegov najbolji ratni drug, nije dugo izdržao na liječenju pa se vratio na bojišnicu i nastavio tamo gdje je stao prije susreta licem u lice s kravom.
Poruke s Gazimestana
Rođen u BiH, Kolak je kao dijete došao u Zagreb, završio klasičnu gimnaziju pa Medicinski fakultet, a onda postao specijalizant Sveučilišne bolnice u KB-u Sveti Duh. No, onda je došla ratna “specijalizacija”, na kojoj je ostao punih pet godina.
– Nakon prvih izbora izabran sam na listi HDZ-a za vijećnika u Sesvetama. Imao sam 30 godina, ali i već troje djece kad je počeo rat. Nisam mogao biti indiferentan na zbivanja oko sebe. Povuklo me. Sve je govorilo da će biti rata. Poruke s Gazimestana i iz nekih dijelova Hrvatske pokazivali su da neće biti dobro. Ta naša priprema za mogući rat u početku je bila prilično konspirativna. Nabavljali smo oružje, vježbali gađanje u kamenolomu Planine Gornje blizu Sesveta… Organizirali smo dragovoljački odred… U jednom trenutku Ivo Prodan, čelnik hrvatskog saniteta, odlučio je da se kao specijalizanti moramo pridružiti sanitetskom stožeru. Potom sam postao i član mobilnih kirurških ekipa. Odlazim 1991. na pakračko područje u ratnu bolnicu, organiziranu u domu zdravlja u Garešnici. To je bilo vrlo intenzivno bojište, s puno ranjenih. Živjeli smo u hotelu Garić, radili u bolnici i zbrinjavali ranjenike. One koji su bili za daljnje liječenje slali smo u Zagreb. Otpočetka je u mojoj ekipi bio dr. Gverić i poslije se gotovo nismo odvajali. Cijeli ratni put – kaže Kolak.
Usporedo s pokrivanjem saniteta u Hrvatskoj već u jesen 1991. u Zagrebu se sastaju liječnici porijeklom iz BiH svjesni da je rat u susjednoj državi neizbježan. Polako se organizirao sanitet, a imenovani su i koordinatori za pojedina područja, dr. Anto Matković, dr. Anto Dugonjić dr. Branko Bakula te Toni Kolak.
Hitna akcija
– Centralna ratna bolnica bit će, odlučili smo, u Grudama jer su blizu hrvatske granice, što znači da je moguća evakuacija teških ranjenika, primjerice, u Split, koji može pružati i svu logistiku. Nedugo potom trebala je hitna akcija i s dvojicom liječnika, dr. Ivanom Bagarićem i dr. Ivanom Šarcem iz Tomislavgrada, dogovoreno je da dođe jedna iskusna kirurška ekipa iz Hrvatske i pomogne kolegama u BiH. Prodan nas nije mogao poslati jer je riječ o drugoj državi, nego nam je rekao: šaljem vas na južno bojište, a vi učinite što morate, ali nemojte kontaktirati s medijima – objašnjava tadašnju situaciju Kolak.
Naglašava da je već 1992. godine iz Zagreba u Tomislavgrad stigla mobilna kirurška ekipa u kojoj su uz njega bili i dr. Tugomir Gverić, dr. Goran Sačer, dr. Jadranko Barešić te medicinski tehničar Šemsudin Jazavac i informatičar Zvonimir Čuvalo.
Krajem 1992. stanje se u BiH pogoršava osobito u Kupresu i u Mostaru, gdje su stigli rezervisti iz Srbije i Crne Gore. Svaki put bio je opasan, a trebalo je ići na teren i dovršiti projekt ratnih bolnica.
– U jednom trenutku odlučeno je da se formira stanica za prihvat ranjenika u Gornjem Malovanu. Uz mene i dr. Gverića dolazi i dr. Marko Radoš, danas poznati invazivni neurolog na Rebru, i pokušavamo se probiti. No, kako se približavamo Malovanskom sedlu, pucnjava i eksplozije sve su jače. Susrećemo dosta vojske u povlačenju, zaustavlja nas Vukovarac, poznanik, ratnog imena Srna, upozorava nas da su tenkovi na dvjesto metara. Tu je i dr. Vila iz Kupresa, vozi ranjenika, govori da je dalje kaos. Vjerojatno nam je spasio život. Vraćamo se i u Šujici s dr. Ilijom Pašalićem, u kući svjetski poznatog hrvača Mile Zrne, stavljamo u funkciju unaprijed pripremljenu prihvatnu stanicu za ranjenike. Dolaze nam u ispomoć sestre i bolničarke.
-Cijeli dan i noć dovoze ranjenike, zbrinjavamo ih i šaljemo u Tomislavgrad. Sniježi, temperatura pada, jako je hladno. Jedanaestog travnja nastavljeno je granatiranje. Razmišljamo o evakuaciji, Gverić ne dopušta. Računamo, tenkovima treba do raskrižja prema Livnu 15 minuta, čekat ćemo dok dođu tamo. Imamo dvije Zolje i RPG. Pokušavamo ih zaustaviti s ono malo vojnika, obrane gotovo da nema, ostaje Vojna policija i minobacači Ive Šimunovića iz I. jajačke bojne Tomislavgrad. Govore da mi je izviđač negdje gore. Slijedi minobacačka vatra, tenkovi bježe. Nakon četiri sata dolaze neki momci iz Frankopana, vodi ih Zulu, pitaju za tenkove, Šujica je spašena – opisuje tadašnju situaciju na bojištu BiH dr. Kolak.
Ni izlazak iz Mostara u jednom trenutku nije bio jednostavan.
– Čekali smo da padne noć s kacigama na glavama i pancirkama. U gradu su odjekivale eksplozije, rafali. Cijela se zgrada tresla. U jednom trenutku letim zrakom i padam. Kažem Gveriću – dobro je, živi smo, a njega ni tada nije napuštao humor i samo mi kaže: ako se ne makneš s mene, ja ću biti mrtav – opisuje Kolak jedan od brojnih ratnih događaja u kojima je svima glava bila u torbi.
Tečajevi prve pomoći
No, nije uvijek bilo sve mračno ima i snalaženja s natruhama komike.
– U početku smo, primjerice, imali problema s bolničarima u BiH, odnosno nije bilo dovoljno dragovoljaca za tečajeve prve pomoći. No, onda smo se dosjetili i oglasili da će se svima onima koji polože taj tečaj to priznati kao položen ispit iz prve pomoći na polaganju vozačkog ispita. I upalilo je, nismo se mogli obraniti od gužve – objašnjava Kolak.
– Na sreću, u svim tim teškim trenutcima pomaganja ranjenima, žalom za mrtvim vojnicima i civilima uvijek se našla i poneka situacija koja nas je vadila iz mogućeg PTSP-a i crnih priča. Bili smo sretni kad bismo se dočepali zahoda s tekućom vodom. I tako ugledamo kuću, tražimo ključ i jedva ga dobijemo. Naravno, kolegice su imale prednost u kupaonici i negdje predvečer dođem na red i ja. Napokon, kažem. Odjednom čujem korake u hodniku. Ispred WC-a. Imao sam pištolj, repetiram, ali čujem da i onaj s druge strane vrata repetira, ali nešto puno jače, vjerojatno kalašnjikov. Čujem ga kako diše, a očito čuje i on mene. Polako odlučim posvijetliti i prvo što vidim je šahovnica na kapi i viknem ‘naši smo’ pa pucnjave, srećom, nije bilo.
Spuštene gaće
– Nastavimo nakon tog prvotnog straha pričati i to traje. Nakon nekog vremena bude mi hladno po nogama i tada shvatim da razgovaram s čovjekom spuštenih gaća. Što strah čini – vrlo nam plastično Kolak predočava ratni naboj.
Jednu “relaksirajuću” epizodu tijekom ratnih dana doživio je ponovo s uvijek prisutnim dr. Gverićem, koji se, na žalost, bio teško razbolio, a liječenje limfoma trajalo je godinu dana. No, kao i uvijek, Tužni se vraćao na bojišta i samo bi povremeno, po tjedan dana, skoknuo do Zagreba.
– Nabavio je Lanciu betu, srebrnu, auto njegovih snova. Tako opaljeni od svega što godinama gledamo na ratištu, krenemo, a on nagazi na gas. Negdje prije Paga policija nas zaustavlja, ali Tužni ne želi stati. Mi smo pukovnici HV-a, što nam mogu, misli on. No, prate nas i u jednom trenutku policijska zasjeda. Napokon stanemo. On izađe iz auta, počne im tumačiti da smo mi hrvatska vojska i sve tako… Na glavi nema ni jedne lasi, nema trepavice, nema obrve zbog kemoterapije… Drugi je policajac, pak, došao do mene. Pita tko smo, što smo. I onda mi sine. Kažem policajcu: ‘Hvala vam što ste nas zaustavili, spasili ste mi život’. Pita što je, a ja kažem – budala ima tumor na mozgu, vidite, nema kosu, nema trepavice, ne mogu ga kontrolirati, a ide na ratište i oni nas puste. Sjedne on u auto i pita kako to da su nas pustili? Kažem – rekao sam im da imaš tumor na mozgu! Naravno da ni on ni ja nismo imali tumor na mozgu, ali nakon pet godina bojišta funkcionirali smo malo izvan uobičajenog načina života – objašnjava Kolak ratne traume koje su imali svi oni koji su tih teških dana bili na bojišnici.
Kaže kako se u ratu nagledao svega, pa i felinijevskih scena.
– Prolazimo kroz Travnik nakon jednog avionskog napada. Kaos svuda. Ruševine, prašina… Trče ljudi, djeca… Stoka unezvjerena, a gradom disciplinirano korača razred djece sa svojom učiteljicom i pjeva neku partizansku pjesmu. Čisti Fellini – prisjeća se Kolak.
No, dodaje da su svi ti liječnici, okupljeni oko pomaganja ranjenicima, u rijetkim slobodnim trenucima promišljali i neke buduće mirnodopske korake.
– Pala je tako ideja o osnivanju medicinskog fakulteta u Mostaru i to se na kraju i ostvarilo zahvaljujući entuzijastima poput Filipa Čule, Matka Marušića, Stipe Jonjića, Ante Kvesića – kaže Kolak.
Ratni vihor
– Ante Kvesić je bio zadužen da lobira kod fratara, Goran Vujić kod biskupa, a Ivan Bagarić kod Mate Bobana. Na kraju je ta naša ideja i zaživjela i Mostar danas ima dobar Medicinski fakultet – kaže Kolak.
– Nakon tog ratnog vihora, koji je potrajao pet godina, konačno sam se vratio u Zagreb. Uostalom, i supruga mi je dala ultimatum – ne mogu više sama. Sad već četvero djece ipak je tražilo i oca, kojeg su tijekom rata češće viđali na televiziji negoli kod kuće. Pokušao sam se vratiti u bolnicu na Sveti Duh iz koje sam otišao u rat, ali shvatio sam da tamo ne mogu ostati. Izbacili su mi ormar iz sobe s obrazloženjem da sam lud, pa su se bojali da su u ormaru bombe. Nakon toga našao sam svoje mjesto u KB-u Dubrava. Hodao sam svijetom i učio novosti kirurgije. Sretan sam zbog tog ratnog iskustva i u onom profesionalnom, ali prije svega u ljudskom ‘usavršavanju’ – zaključuje Kolak.
Pogledajte video-Toni Kolak o sukobima u Mostaru, Konjicu i srednjoj Bosni