Zavjetni put, Kupres
Jesensko nedjeljno jutro. Nije se još ni razdanilo i sivi kišni oblaci pojačavaju dojam tame. Kišica rominja, pa pojačava nošena vjetrom razlijeva se o prozorska stakla. Susret braće po oružju, prijatelja, Zadrani su već stigli na dogovoreno mjesto, Split, Omiš, Gardun…svi pristižu. Stisak ruke uz osmijeh, po koja razmijenjena rečenica i krećemo na put, zavjetni put…
Putem razgovaraju o vremenu prije 25 godina kad su tek napuštena školska dvorišta zamijenili brdima, šumama, rovovima…s puškom u ruci, sazrijevši preko noći. Zaneseni u priči jedan drugoga nadopunjuju, pa im se na licima izmjenjuje čas sjeta, čas osmijeh, a onda opet tuga na spomen jednog imena- Dario.
Pred ulazak na Kuprešku visoravan dočeka nas vjetar koji šiba po licu svom oštrinom i Damir kaže – ovako je bilo ‘ladno i onda.
Prva postaja puta je šuma iznad Donjeg Malovana, spomen obilježje na mjestu pogiblje suborca im. Bilo je to uoči operacije Cincar 1994. Dario je kao izviđač pokošen neprijateljskim metkom braneći prodor na svoj kućni prag. Majka i sestra su mu tu i svi njegovi prijatelji, združeni u molitvi, pale svijeće.
Spuštamo se u tišini prema Kupresu. Sad je već kolona automobila na cesti, svi prema istom odredištu. Najprije vijenci na spomen poginulim Vukovarcima. Znali su i tada gdje su vrata Hrvatske , s južne strane.
Kupres, 10 sati.
Svečana sveta misa u crkvi Svete Obitelji, zvuci pjesme klape sv Juraj.
Ispred crkve mnoštvo ljudi, stari, mladi, djeca…iako prostrana, nisu svi uspjeli naći mjesto unutar crkve.
Naš barjaktar ulazi predvodeći svoje suborce uz bok svim zastavama predstavnicama hrvatskih postrojbi u osobodjenju Kupresa.
I Hrvatska televizija je tu, Domovina će pratiti preko malih ekrana.
Srdačan pozdrav župnika Tomislava Mlakića uz koncelebraciju velikog broja svećenika, predvođeni mons. Tomom Vukšićem, vojni biskup ordinarij u Bosni i Hercegovini.
Nakon svete mise i dirljivih riječi zahvale svim braniteljima, molitve za duše pokojnih branitelja, zahvala i svima nama koji smo tom kupreškom narodu došli dati podršku i reći – niste sami – Bog na Nebu i mi u Domovini smo uz vas. Zapamtila sam riječi – poštenje, rad, rađanje- za budućnost toga kraja i cijelog hrvatskog naroda.
Po završetku misnog slavlja procesija se zaustavlja pred križem ispred crkve.
Drveni križ rad je posuškog branitelja Roberta Tomića. Postrojene pobjedničke zastave vijore na kupreškom sjevercu. Prolaze ispred njih visoki dužnosnici, kako se to kaže. Oni će prvi položiti vijence.
Je li se iti jedan obratio ljudima u uniformi, zastao i pitao za ime? Znaju li da su oni tu bili puno prije njih? Da su oni Prvi i njima duguju makar stisak ruke. Znaju li za ime Dario, Renato, Ante, Damir, Josko, Benjamin…
Ali nije na nama da sudimo, jer ima jedini pravi Gore na Nebu kojem ćemo svi gledati u oči. Svejedno, boli ih ta nepravda. Bože, snage im daj, jer ponos već imaju i to im nitko uzeti ne može.
A onda ponovni susret s majkom poginulog Darija, u njenom domu. Dočeka ih kao svoje sinove, tužna i sretna u isti čas.
Dario, ti si s njima, vežeš ih više negoli si zamisliti mogao. Snivaj snom prvednika, tvoja žrtva nije uzaludna za svu djecu koja su dobila ime po tebi,za mlade obitelji koje ostaju na svom ognjištu, za slobodu koju dišemo svaki dan i nadu u bolje sutra naše jedine Domovine.
Već je noć na povratku kući, rastajemo se uz pozdrav i obećanje – vidimo se ponovo.