Prije 27 godina život svoj poklonio je Domovini Franko Lisica, mladić iz Bibinja star svega 23 godine. Heroj Domovinskog rata, pripadnik specijalne policijske postrojbe, Prvi hrvatski redarstvenik Franko Lisica poginuo je 2. svibnja 1991. godine na brdu Štikovača iznad Polače. Franko Lisica prva je žrtva Domovinskog rata u Dalmaciji. Makar je imao kratak životni vijek, ostavio je znakovit trag kao sasvim običan 23-godišnji mirni mladić, koji je katkad znao napisati poneki stih, baviti se sportom, znalački zaviriti u političke konotacije onoga doba…
„Josip Jović je prvi, on je naš putokaz, on je naš motiv…On je otišao na Uskrs, ali on ostaje, ostaje duboko u srcima Hrvata kao onaj koji se nije plašio i svoju krv ugraditi u temelje nove Hrvatske.“, napisao je Franko Lisica 14. travnja 1991. godine, tek dva tjedna prije svoje vlastite pogibije, kao da je slutio.
Da je danas među nama, imao bi 51 godinu, tko zna što bi sve bio. Na žalost, nije tako, ali mi smo tu kako bismo vratili sjećanje na ovog hrabrog viteza, heroja Domovinskog rata. Početkom ’90.-ih imao je hrabrosti stati u obranu Hrvatske, u vrijeme kada joj je malo tko davao ikakve šanse.
„Značaj njegove žrtve je i u tome što je potaknula i one koji do tada nisu vjerovali da će biti rata, i da nam predstoji krvavi sukob s okupatorom, da se pokrenu, organiziraju i motiviraju za obranu domovine, Zadra i za stvaranje slobodne i neovisne Hrvatske.“, ističe Klaudio Vidaić, dopredsjednik Hvidre Zadar.
Teror velikosrba započeo je u kolovozu 1990. godine kada su izveli tzv. balvan revoluciju, a izravna agresija na čitavom prostoru današnje Zadarske županije uslijedila je nepunih godinu dana kasnije. Paravojne snage odmetnutih Srba potpomognutih srbiziranom JNA došli su na same prilaze gradova, no u njega nisu mogli uči zahvaljujući dobroj i organiziranoj obrani slabije naoružanih dragovoljaca i pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Gotovo cijela Dalmacija i čitavi ovaj kraj, ali i Hrvatska u cjelini, početkom svibnja 1991. našli su se na izravnom udaru velikosrpske agresije.
I ovom događaju baš kao i pokolju u Borovom Selu prethodio je niz događaja. U Grubišnom Polju je u noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine ukradena hrvatska zastava sa zgrade dječjeg vrtića, u Cviljanima je napadnuta ekipa hitne medicinske pomoći, u Suhovarama je ranjen redarstvenik Duje Poljak. Ujutro su toga dana na brdu Glavici u selu Polači kraj Benkovca teroristi iz sela Jagodnje i Ceranja napali izvidnicu MUP-a. Nekoliko sati kasnije PU Zadar obavijestila je javnost da su pri ovom napadu srpski teroristi ubili hrvatskog redarstvenika Franka Lisicu, rođenog 1968. godine u Bibinjama.
Prvi hrvatski redarstvenik Neven Sorić, također iz Bibinja, bio je suborac Franka Lisice i o ovom žalosnom događaju je svjedočio:
„Mi smo dobili zadatak da odvezemo oružje za novu policijsku postaju u Kruševu. Franko Lisica nije išao s nama. Igrom slučaja. Nismo mogli svi stati u vozilo, pa je on ostao u našoj bazi. Vidio sam da gleda za nama, kao da mu je žao. Sutradan je išao na zadatak u Polaču i, eto, čuli smo da je poginuo.”
U izviđačkoj patroli s Frankom Lisicom bio je prvi hrvatski redarstvenik Miljenko Miletić iz Stankovaca koji kaže:
„Cesta koja ide od Biograda prema Benkovcu razdvaja Polaču na dva dijela. Hrvati su živjeli u južnom dijelu, njih je oko 70 posto, a Srbi kojih ima oko 30 posto živjeli su u istočnom dijelu mjesta. Brdo Štikovača nalazi se baš u tom dijelu gdje su živjeli Srbi. Polaču su okruživala mjesta s pretežito srpskim pučanstvom – Jagodnja, Ceranje, Lišane Tinske…, pa smo često išli u izviđanja, i to skoro uvijek prema tom brdu Štikovači. Tog jutra s nama dvojicom bili su i Ante Ikić i Mijo Kunjarević. Nismo ni pomišljali da su Srbi već gore i da nas čekaju. Franko je bio odličan športaš i išao je prvi. Bio je pun kondicije. Čim se kao prvi pojavio, pogodili su ga iz puške. Na mjestu je ostao mrtav. Mi smo odmah uzvratili vatru, ali za Franka je bilo kasno. Otad se više na brdo Štrkovaču nije moglo. U mjestu Polači ostali smo još trinaest dana držeći pod svojim nadzorom samo južni dio mjesta.”
Ogorčeni Bibinjci su na vijest o pogibiji Franka Lisice reagirali izuzetno burno, diglo se čitavo Bibinje. Skupina od stotinjak pretežito mladih Bibinjaca uputila se do Zadra, te su prolazeći ulicama vikali: „Dajte nam oružje” i „Četnici, četnici!” Na trenutak su uspjeli ući i u policijsku postaju, ali su je uskoro napustili, pa su svoj prosvjed nastavili ulicama grada. Situacija je bila vrlo napeta i postojala je ozbiljna mogućnost da sve izmakne nadzoru, što su pak na jugosrpskoj strani silno priželjkivali. U svom prljavom planu jedva su čekali da do punog nezadovoljstva dođe i na „hrvatskoj strani”, pa da i time dokažu da hrvatska vlast nije sposobna kontrolirati situaciju.
Na tribini sjećanja na Franka Lisicu, održanoj 2017. godine povodom tragične pogibije prve hrvatske žrtve Dalmacije u Domovinskom ratu, sudjelovao je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
„Dokumenti pobunjenih Srba u Hrvatskoj jasno pokazuju da su, na dijelu teritorija koji će kasnije proglasiti svojom državom, oni već u svibnju 1991. godine u gotovo stopostotnom broju odlučili da će tzv. Krajina biti dio Srbije“, govorio je dr. sc. Ante Nazor u Bibinjama. Pritom podsjeća kako je vođa „krajinskih“ Srba, psihijatar Jovan Rašković, još u siječnju 1991. godine istima obećavao: „Vrlo brzo, najkasnije za nekoliko mjeseci, za tri mjeseca imat ćemo Veliku Srbiju!“, a dva mjeseca potom Milošević im poručuje kako je legitimno pravo da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i „Ako treba da se tučemo, Bogami da se tučemo.“
„Da ratnohuškački „izleti“ srbijanskih dužnosnika ’80. – ih godina nisu bili bezazleni svjedoči činjenica da je 2. svibnja 1991. godine, ubrzo nakon govora Milana Paroškog na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991. godine u kojem je poručio „da je to srpska teritorija“ i da se svatko tko kaže suprotno može „ubiti kao ker pored tarabe“, u Borovu selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca, a u zaleđu Zadra hrvatski policajac Franko Lisica .“, ističe dr. sc. Nazor.
Uz prvu žrtvu Dalmacije, Franka Lisicu, ubojstvo dvanaestorice mladih policajaca prva je kolektivna žrtva na putu stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske države. Njih su istoga dana, 2. svibnja 1991. u Borovom Selu (današnjem Borovu) prilikom akcije spašavanja dvojice kolega, koji su zarobljeni noć ranije, iz zasjede ubili, a potom i masakrirali, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.
Toga dana u Borovu Selu ubijeni su: Stipan Bošnjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen Šarić (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grašić (1969.), Ivica Vučić (1961.), Luka Crnković (1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović (1965.), Željko Hrala (1968) i Mladen Čatić (1971.). Ranjen je 21 policajac.
„Tvrdnja kako je Goran Alavanja prvi poginuli hrvatski redarstvenik nije točna. Centar je u posjedu dokumenta koji dokazuje kako je Goran Alavanja prešao iz Biograda u Benkovac, na teritorij zajednice srpskih općina jer nije htio nositi hrvatski grb. Prvi poginuli hrvatski policajac je Josip Jović ubijen 31. ožujka 1991. godine u Plitvicama na „krvavi Uskrs“, poručio je dr. sc. Nazor.
Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao „građanski rat“, govori dr. sc. Nazor, pokušaj je zamagljivanja činjenica.
„Riječ je o osvajačkom ratu s ciljem pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine radi ostvarenja glavnog cilja velikosrpske politike da „svi Srbi žive u jednoj državi“, zaključio je dr. sc. Ante Nazor, donosi biograjski.com.
Priču o heroju Hrvatskog Domovinskog rata, specijalcu, prvom Hrvatskom redarstveniku Franku Lisici pogledajte i u video prilogu snimljenom 2014. godine:
Autor-Gordana Šarić- biograjski.com