Svi smo svjedoci zadnjih godina kako je hrvatski narod pogrbio svoja ramena, oborio glavu, zaspao na straži i ne čuje tuđe korake u noći, ne buni se, ne prosvjeduje, ne traži pravdu, premda ga nepravda guši i ubija na svakom koraku, već kupi mrvice koje mu se nude po policama raznih ministarstava, poglavito ministarstva Branitelja FBiH, njenih županija, pa čak i u susjednoj RH, u Službama za zapošljavanje ili pak u općinskim organima uprave kad se nešto uvjetno rečeno nudi“besplatno“, kada na te šaltere nahrupe mnogi, od kojih su mnogi lešinari koji žive na račun sakupljanja tih mrvica, premda nemaju ama baš nikakve sveze s tim mrvicama.
A te mrvice su dobivanje ili zadržavanje statusa RVI, ili pak njegovog povećanja,tzv“egzistencijalna novčana naknada“,dobivanje plastenika,domaće stoke, povoljnijih kredita za OPG ili branitelje, jednokratnih pomoći od strane svih i svakoga, ili pak dobivanje usluge liječenja ili boravka u medicinskim ustanovama u BiH ili van nje.
Neki su pretplaćeni na sve i svakoga i koriste sve moguće beneficije ovog svijeta bez ikakvih skrupula i stida, poput „prosjaka iz zanata“kao što su Kikaš i Škiljo iz Zagvozda, dok neki ne žele tražiti nikakvu pomoć jer im se to čini nemoralno pa će radije patiti u tišini svojih zidova nego li nekome pokucati na vrata i moliti ga za pomoć.
No, od svega je najzanimljivije kada se pojedinim ljudima Hrvatima koji su koliko je to bilo moguće u ovim čudnim vremenima ostali čedni i pošteni ponudi odlazak na obljetnice pogibije Branitelja, ili im se pak nudi Božićni ili slični domjenak u kojemu nitko od njih praktično nema nikakvog troška jer je taj trošak na sebe preuzeo onaj tko ih je pozvao na te prigode, oni se uglavnom osim par časnih izuzetaka na te prigode ne odazivaju.
Ne izlaze ni na jedne izbore premda ih se poziva izići kako bi ako ništa drugo svoje glasačke listiće učinili nevažećim samo kako ne bi netko zlouporabio njihove listiće, što se događa na svim izborima od završetka Domovinskog rata u BiH, ali oni ni to ne čine već ostaju čamiti doma, da bi nakon svih izbora koji prođu bez njih godinama krivili sve i svakoga osim sebe i svojih izgubljenih života u kojemu ne sudjeluju ni na koji način ,kako bi nešto barem pokušali izmijeniti, pa taman vrištali, nosili transparente na svojim prsima i leđima, ili pak dali podršku onima koji još nisu umrli a bore se za njih više nego li za sebe.
Stoga se postavlja logično pitanje koji je razlog tolike odsutnosti, apatije, anemije, bezvoljnosti, averzije prema svemu i svakome, nezainteresiranosti tih ljudi, ili Branitelja pa izbjegavaju takvu vrstu susreta na kojima bi mogli čuti poneku pametnu, ili pak dobiti korisnu informaciju, razmijeniti mišljenja o nizu tema, ili pak evocirati uspomene kad su bili jedno, što svima može biti od koristi u ovim tmurnim vremenima prepunim gubitaka i izazova na svim poljima.
Nismo svi satkani od istog genskog materijala te stoga nije svatko u stanju nositi se s teškoćama koje nosi ovaj život kroz koji plovimo, u lađi koju ljulja more tamo amo ,ali ostaje opravdano pitanje koji su razlozi pa se velika većina povukla u kolotečinu svog sivog života u kojemu nema mjesta nikome osim njima i rijetkim ljudima koji mogu u njega ući.
Tragom tih pitanje nedavno mi je jedan dobar prijatelj rekao kako istinski domoljubi Hrvati žive vani u inozemstvu što me je jako ponukalo na razmišljanje.
Ukoliko razmislimo malo o onim ljudima koji su napustili svoja vjekovna ognjišta možemo doći do niza zaključaka jer skupine ljudi koji su se na taj korak učinili ne predstavljaju samo jednu skupinu ljudi već više njih.
Naši mladi odlaze jer ne žele biti ničiji robovi i ovisni ni od koga a ovdje im se ne nudi život o kojemu maštaju. Ovdje im se zapravo gade političke elite koje godinama pa čak i decenijama vladaju hrvatskim prostorima, samo se rotiraju bez ikakve namjere učiniti boljim i smislenijim život ovdje.
Isto tako sve je njih pogodila nepravda na koju nailaze na svakom koraku počevši od zapošljavanja pod jednakim uvjetima, pravna, socijalna, zdravstvena, sigurnosna situacija gdje su neki jednakopravniji od drugih itd.
Neki mladi su otišli vani jer nisu ovdje bili u mogućnosti nabaviti sebi najnovijeg BMW-a ili Mercedesa a takva vozila očajnički žele, te su stoga s takvom namjerom i otišli vani, s razmišljanjem kako će se s takvim vozilima vratiti onda kad ga nabave i nešto im ostane za džeparca jer ovdje se ionako imaju gdje zavući i leći.
Neke osobe su otišle vani zbog dugovanja koja su im došla do grla a ta dugovanja nisu produkt njihove lijenosti već teške životne situacije u koju su upali nizom životnih poteškoća kada su pokušali ama baš sve, od općinskih,županijskih institucija zakonodavne i izvršne vlasti,pa čak i sudske ishoditi neka od svojih prava ali su svugdje naišli na zid šutnje pa čak i podsmjehivanja od strane ovih potonjih da bi oni konačno prepuni gorčine zatvorili vrata svog ognjišta i očiju punih suza sjeli na prvi bus koji su platili pozajmljenim novcima i otišli gdje su mogli ili pak negdje gdje nisu ni mogli.
Ovakvim ljudima ruku pažnje nisu pružili ni pojedini svećenici kojima su se obratili za pomoć jer nitko ne poznaje čovjeka kojemu sve lađe tonu, ali na kraju takve osobe najprije izrone na površinu jer su bili blizu smrti pod vodom a iskoristili su i najmanju šansu kako bi prodisali. No, takve osobe ne zaboravljaju i jako dobro pamte, znatno bolje od onih koji lako zaboravljaju. Jedini problem kod takvih osoba leži u tome ukoliko oni svoju mržnju pretpostave zaboravu, i tek tada za njih počinju najveći problemi.
Naši Branitelji u godinama i torbama punim lijekova bez kojih im je život nezamisliv odlaze vani jer im se također zgadio život ovdje, očajno stanje u koje su ih uvukle bešćutne političke elite, ne nudeći im njihova zaslužena prava Branitelja, a njihova djeca i supruge od njih očekuju više, znatno više nego li su im oni bili u stanju ponuditi, te su sukladno svojim kvalifikacijama i godinama života od kojih pedesetak i neku još odlučili otići vani i za kojih 5 do 7 godina ostvariti pravo na inozemnu mirovinu koja će im dobro doći pod stare dane a uz to će svojoj obitelji omogućiti normalnija primanja koja ovdje nisu dobili niti će ikada moći dobiti jer nemaju dovoljno godina radnog osim ratnog staža.
Godina za godinom i već dođosmo do tridesetak godina iza Domovinskog rata u kojim su mnogi otišli vani, već zaradili uvjete za inozemnu mirovinu, kamo su odveli i članove svoji obitelji, napuštajući svoja vjekovna ognjišta koja zjape prazna, bez vatre, dima, okusa i mirisa pored neke rijeke, rječice Lištice, pored nekog brda, hrasta voćke koja umire i odumire.
Tek u rijetkim prigodama netko se od njih vrati u te kuće ili pak stanove kako bi osjetio propuh ustajalog zraka bez ikakvog znaka sentimenta ili nostalgije.
Vrlo brzo nakon tih prigoda oni sjedaju u svoje skupocjene limuzine, BMW,Mercedese, ili pak u zrakoplove sa splitskog aerodroma, ili pak busevima Gloubtoursa, Ćićko busa, Livno busa, kako bi pobjegli ne osvrćući se od svojih uspomena koje su zamrle i na izdisaju.
Odlaze nekamo kamo misle da pripadaju. Onima s kojima žive ili imaju namjeru živjeti u iznajmljenim stanovima ili domovima diljem EU ili pak znatno dalje.
Jesu li ti ljudi izbjegli vani istinski domoljubi Hrvati za razliku od ovih „izbjeglica“koji izbjegavaju sve braniteljske prigode, domjenke, druženja, obljetnice ili pak radikalnije akcije a žive odnosno misle kako žive ovamo?
Ova prva skupina ima svoje ja za razliku od ovih drugih ,i u stanju su racionalno i trezveno razgovarati, razmišljati, rezonirati i odgovarati na sva postavljena im pitanja ,no mene paralela ove dvije skupine apsolutno ne zanima već paralela koju treba povući između ovih prvih i ovih drugih sa rijetkom skupinom ljudi, po meni istinskih domoljuba, Branitelja, Hrvata, satkanih od najčvršćeg genskog materijala, koji se nisu predali i nikada se neće predati, ni po koju cijenu nikome, a žive ovamo, vuku poteze nekad nečujno, nekad glasno, u stanju su svakome pogledati u oči ,svakome odgovoriti, sa svakim razgovarati, trezveno razmišljati, postaviti mu pitanje, jer nikome nisu ništa krivi, premda su nekima i dužni, jer nema čovjeka čestita i poštena koji nije nekome dužan ali oni taj dug priznaju, znaju za njega, kao što znaju kako će ga vratiti jer su čestiti i pošteni ljudi.
Takva vrsta ljudi postoji i živi i van njihovih ognjišta i spremni su zlu ne trebalo pojaviti se ovdje i vrištati, nositi transparente, prosvjedovati, pa čak se i potući jer nikada svoje srce nisu odnijeli sa sobom vani jer su davno shvatili kako njihovo srce pripada ovdje kao i njihova duša, dok tijelo ionako propada a sve ono što propada ide tamo gdje ono i propada a EU i inozemstvo su idealna mjesta gdje tijela propadaju pa čak i duša koja se na takvim mjestima gubi.
Konačno gdje žive i jesu li još uvijek živi istinski domoljubi Hrvati?
Jeli ikome ovaj tekst otvorio oči?Ako je barem netko od onih koji je pročitao ovaj tekst progledao ili mu je zazvonilo zvono za uzbunu u mislima i to je uspjeh.
Piše:Vlado Marušić, Braniteljski portal.ba/Foto:Put-istina-život.com