Foto:Preslik VL
Ante Roso, prvi general Zbora Hrvatske vojske i svojedobni zapovjednik HVO u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list govori o brojnim detaljima iz svoje prošlosti: od bijega na Zapad, pristupanje francuskoj Legiji stranaca do nepoznatih detalja iz Domovinskog rata.
U razgovoru koji je na jugu Francuske s generalom vodio novinar Večernjeg lista i ratni reporter Stipe Puđa, general Ante Roso govori o tome kako ga je prije smrti nazvao Mladen Naletilić Tuta i ispričao se jer je dvaput pokušao atentat na njega: prvi put kada je raspustio logore u Hercegovini, a drugi put kada je odbio prepustiti srednju Bosnu.
Iz današnjeg razgovora objavljenog na četiri stranice u Večernjem listu, naš portal Fenix-magazin prenosi tek uvodni dio u kojem general Roso iznosi detalje o svojoj bolesti, liječenju u Francuskoj i odlasku u emigraciju. Cijeli razgovor pročitajte u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista.
–Dođi da završimo priču! Te riječi koje mi je sredinom ovog ljeta u telefonskom razgovoru uputio umirovljeni general Zbora Hrvatske vojske Ante Zorislav Roso, kojeg sam kao ratni reporter pratio počevši od njegova dolaska na livanjsko bojište, preuzimanja zapovjedništva HVO-a u Posušju, putovanja po hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni te prvim odlascima u Sarajevo, na trenutak su me zbunile jer sam znao kako 72-godišnji general HV-a i HVO-a već dulje vrijeme bije bitku protiv teške bolesti. Čim je osjetio malu izgubljenost u mom glasu, rekao mi je da se ne brinem, da ne moram odmah doći jer on, kako je rekao, dobro podnosi bolest i još se dobro drži.
S obzirom na okolnosti, u to njegovo dobro držanje uvjeri sam se i prošlog tjedna, kad me je, zajedno s dugogodišnjom šeficom svoga kabineta u HVO-u Marom Jukić, prvi general Zbora Hrvatske vojske i zasigurno jedan od najvećih junaka hrvatskog obrambenog rata dočekao u zračnoj luci u Perpignanu na jugu Francuske. Generalsko držanje i odlučnost u pogledu kojim je neposlušne vojnike dovodio u red još nije izgubio. Dalo se to zamijetiti i tijekom kratkog pješačenja od aerodromske zgrade do parkirališta, gdje je general Roso ostavio svoj Peugeot 3008, kojim nas je vozio nešto manje od sat vremena do svoje obiteljske kuće, u kojoj povučeno živi sa suprugom Christine i 33-godišnjim sinom Antom. Njih dvoje ga najviše bodre i pomažu mu kako bi se hrabro borio s bolešću kao što se hrabro borio za Hrvatsku.
– Ja sam svoje odradio za domovinu. Sveukupno, mi Hrvati smo dosta toga napravili, stvorili smo državu, ušli u NATO i Europsku uniju. A to je velik uspjeh. Iako još nismo posve zadovoljni svime u zemlji, stvari će jednog dana sigurno doći na svoje – govorio nam je tijekom vožnje živući junak Domovinskog rata. On se, prema sudu njegovih suradnika i vojnika, odlikovao neupitnim vojnim talentom i iznadprosječnom inteligencijom. Tijekom moga trodnevnog boravka u Francuskoj u razgovoru mi je otkrio mnoge dosad nepoznate detalje iz svog života, a posebice one iz Domovinskog rata. Pritom moram istaknuti kako ga pamćenje još uvijek služi izvanredno, čemu smo se začudili i Mara i ja dok je pregledavao slike iz ratnog Sarajeva, raspoznajući bolje od nas ljude s fotografija.
No najprije smo ga upitali za zdravlje.
– Već sedam godina, od 2017. godine, borim se s rakom pluća. Osim mene, nitko nije vjerovao da ću preživjeti, a kamoli živjeti ovoliko s ovom opakom bolešću. Ja sam vjerovao i mogu reći da me je moja vjera u Boga dosad održala i spasila. Bez Božje pomoći ne bi me bilo – kaže general, kojeg francuski liječnici u klinici u Montpellieru smatraju pravim medicinskim fenomenom. Nakon što mu redovito naprave analizu krvi, dobiva “pametne lijekove” koji su prilagođeni njegovu zdravstvenom stanju te ga tako, u kombinaciji s primjenom ostalih terapija, već godinama liječe.
Kako to da ste se odlučili liječiti u Francuskoj iako vam je, koliko se zna, bolest dijagnosticirana u Hrvatskoj, gdje ste se također mogli liječiti?
Točno je da mi je bolest dijagnosticirana u Zagrebu, kao što je točno i da su mi u zagrebačkoj bolnici zamijenili nalaz s nalazom drugog pacijenta. Kako nisam bio siguran ni u jedan od tih nalaza, otputovao sam na pregled kod svog liječnika u Francusku. Kad me je pregledao i očitao nalaz, rekao mi je kako za liječenje postoji samo jedno rješenje, a to je da se vratim u Francusku i liječim u kliničkom centru u Montpellieru u kojem je i specijalizirani odjel za liječenje raka pluća. Tako sam i napravio i evo me, hvala Bogu, još sam živ.
Mislite li da vam je slučajno zamijenjen liječnički nalaz u Zagrebu ili je to učinjeno namjerno?
Ne mogu ništa sa sigurnošću tvrditi, osim što znam da sam nekima smetao, kao što im i danas smetam. A smetam im jer znaju da znam i imam “banku podataka” o njima, njihovoj prošlosti i njihovim nedjelima. Poznate su i njihove metode podmetanja, a najčešća je ona da nevine ljude proglase udbašima kako ne bi pala sumnja na njih koji su stvarni udbaši.
Vidim da dok razgovaramo u ruci često imate taj lijepi križ s kratkim lančićem. Kakav je to križ i što vam on znači?
Ovo je srebrni križ iz Jeruzalema koji mi je darovao pokojni kardinal Franjo Kuharić. Kardinal mi je rekao da su napravljena samo tri ovakva križa. Na njemu je u minijaturi ugravirano svih 14 postaja Isusova Križnog puta te su dodani još neki detalji koji svi zajedno simboliziraju i križni put hrvatskog naroda. Ovaj križ mi uistinu znači puno, jako puno.
Prije nego što nam ispričate o svom napuštanju Hrvatske i odlasku u emigraciju, zamolio bih vas da za naše čitatelje otkrijete podatke o svom podrijetlu, o tome gdje ste rođeni i kako se osjećate kad je riječ o regionalnoj pripadnosti, s obzirom na to da vas mnogi povezuju s Hercegovinom?
Rođen sam u Osijeku 25. travnja 1952. godine. Otac mi je iz Mijace, mjesta koje se nalazi na granici Dalmacije i Hercegovine, a pripada općini Vrgorac. Majka mi je podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske u BiH. Hrvat sam i ne dijelim Hrvate po regionalnoj pripadnosti. Ali osjećam se Osječaninom i Slavoncem jer sam rođen u Osijeku i do 22. godine sam živio u tom gradu, prenosi Fenix magazin.