GENERAL IVO JELIĆ PRIMIO HOS U ZNG 4 GRB: ZA DOM! SPREMNI! JE POZDRAV PRIPADNIKA ZNG 4 GARDIJSKE RATNE BRIGADE…
KLIKNI DVA PUTA NA SKEN I ČITAJ U NARAVNOJ VELIČINI
General Ivo Jelić ratni zapovjednik ZNG 4 GRB prihvatio je pripadnike HOS iz 112, 113, 114, 115, 141, brigade HV, isti su dužili oružje kao i drugi pripadnici 4. GRB, osim toga general Ivo Jelić je prihvatio pozdrav HOS: Za dom!!! Spremni!!! u stožeru su osim Joze Radanivić bili Lujo Pešević časnik NDH s Korčule zamjenik , dr. Samarđija, Stjepan. T, Julija S je bila Jozina tajnica, Luka P, časnik za vezu…
Tomislav Jurić, Tadija Barun, Ivan Mutinič, Neven i Željko Mešin, Jozo Bosančić, Tomislav Juričić, Zoran Buzov , Barba koji je čuvao ulaz HSP, Mario Šitum, Vlado i Jurica Vlado Jukić, Anđelko Bratić , Ivica Vladava, Ivan Papak, Nenad Blažević, Ivan Vuletić, Thomas Crowley, Ante Landikušić ,Ivica Ravlić, Mate Kovačević, Zlatko Matasić ,Ante Kapitanović , Željko Landikušić , Joso Radelja ,Božo Merčep, Stjepa
n
Tokić, Željko Matas ,Edvard Rasić ,Vladimir Vuković ,Svan Matić,Joško Ajduk ,Gojko Matijašević ,Ivica Prizmić ,Ivo Ševo, Zlatko Semren ,Jure i Slaven Zec, Duško Bobić predstavnik torcide, Luka Podrug, Jozina tajnica Julija Stapić ,Željko Lalić, dr. Samarđija, Stipica Mladen, Mario Božiković ,Ivan Alilović ,Fabjan Ružić ,Stipan Milardović , Vine Mišković ,Bernard Lončar, Rade Miše,
U 12 mjesecu dolazi Dobroslav Paraga u hotel Marjan i nas nekolicina: Pokojni general Alija Šiljak, ja, i trojica HOS organiziramo ljude koji će čuvati Dobroslava dok bude govorio na katu hotela Marjan, čuvaju ga Mate K, Gago, Ante B, Marko I, Vinko A. U prizemlju hotela prisutni su Alija Šiljak, ja, Ante Đapić, HOS iz Cavtata, nekolicina HOS-a iz Livna. Predlažem Aliji da uzmemo top ispred banovine koji čuva vojna policija JRM, otišli smo i uzeli top jer Admiral Letica koji će tek kasnije biti promoviran u admirala HRM ne želi ni čuti o predaji i onda su u škveru hrvatski inžinjeri izradili nišanske i optičke sprave i mijenjajući položaj smo pucali iz park šume Marjan na Loru, Letica je odgovorio po crkvi na Špinutu, nakon nekoliko dobro usmjerenih granata admiral Letica traži prekid vatre i dogovor. 1992 JRM seli iz Splita za Crnu Goru a admiral Sveto Letica odlukom dr. Franje Tuđman postaje hrvatski admiral HRM. General Jelić je prisilno umirovljen u generala HRM a ne generala ZNG 4.GRB zbog primanja HOS-a u postrojbe HV, general Jelić je bio prvi ratni zapovjednik ZNG 4. GRB koji se s 3. Imotskom bojnom borio od Zadra do Dubrovnika
. GRB
Rujanski rat je jedan od prvih velikih hrvatskih pobjeda u Domovinskom ratu, kada je nakon višednevnih žestokih borbi obranjeno šire područje tadašnje Općine Šibenik i snage JNA prisiljene na povlačenje.
Oslobođenjem Šibenskog mosta i odbacivanjem agresorske JNA, Zbor narodne garde i policija te 1991. godine osujetili su plan agresora da Republiku Hrvatsku podijeli na dva dijela. U Šibeniku, na Šibenskom mostu propao je san o Velikoj Srbiji.
Povodom obilježavanja tih dana, dana ponosa i slave, dvojica svjedoka, naši branitelji Dragan Zorica i Danijel Lasan Zorobabel, ispričali su nam svoj dio te velike priče.
– 16./17. rujna 1991., akcija na Šibenskom mostu: pogubljenje Marinka Karduma
U noći 16./17. Rujna Dragan Zorica, Renato Grgurčin, pokojni Marinko Kardum, Mure i Bukara grupa koju je odabrao pok. Kardum, spremila se udariti direktno na most. Ostale dragovoljce od petnaestak ljudi mahom Vodićana Kardum je uputio kroz polje prema brdu na kojem se nalazi Vodosprema. Drugu grupu vodio je Danijel Lasan Zorobabel naš kolega specijalac. Cilj je bio opteretiti njihovu liniju sa dvije udarne točke. Naša grupa je ubrzo zauzela poziciju s ciljem da pokušamo zaustaviti tenkove koji su stigli na most.
«Mi smo bili između motela i početka zatonske ceste. Kad smo stigli tamo imali smo i neposredni kontakt gdje smo se skoro očešali jedni o druge između grmlja, gdje je vjerojatno bila njihova izdvojena straža. Donijeli smo odluku da ostanemo tu i pričekamo jutro da djelujemo na tenkove.
Bilo je govora o napadu oko 5 h ujutro, no od toga nije bilo ništa. Nekolicina nas tad je shvatila koliko smo preduboko ušli među njih kad smo čuli kako posprdno pjevaju ‘Savo dodaj vreću’ i ‘Lepa naša domovino’. Čekali smo priliku da se izvučemo na pogodnije mjesto i odradimo plan, plan koji je na kraju bio uspješan, no poguban za našeg Marinka.
Između 7:30 -8 h kolege su krenule prema naprijed, on je pretrčao na drugu stranu sa zoljom, a ja sam ostao s ove vodičke. Marinko je vjerojatno u tom trenutku primjećen, ranjen od strane tenka, a kasnije pogubljen.
U samim tim trenucima nije bilo vremena razmišljati ni pričati. Marinko sa zoljom prelazi na drugu stranu, ja ostajem s ove vodičke. Kako su oni išli prema Vodicama, tako smo mi po suhozidima trčali jer nam je to nam dozvoljavala buka koju su proizvodili tenkovi, no bili su nam preblizu, svega na 10-15 m te nismo mogli aktivirati zolje.
pok. Marinko KardumTenkovi su počeli nasumice pucati po nama, bili su i oni iznenađeni našom blizinom. Pretpostavljamo da je Marinko bio prvo tako ranjen, a kasnije dokrajčen. S obzirom da sam bio s drugu stranu nisam uspio vidjeti što se dešava jer je između nas bila kolona tenkova. Marama koja mu je bila oko glave, bačena mu je oko noge… Koji je to šok bio, kad smo shvatili jer Marinko je prošao dosta ratišta prije i bio je spreman.
Kasnije sam i ja zamijećen, no izvukli smo se na usjeku prema Srimi gdje smo zatekli kolege iz vodičke satnije. Njihov je plan bio otići do benkovačkog raskrižja i spojiti se s oklopom.
Nenormalno je nešto bilo, između nas tenkovi, smrike… Vjerovao sam da se Marinko izvukao. Imali smo dogovor kako ćemo se izvući i gdje se naći poslije.
Zadnji dan Rujanskog rata, pokušali smo izvući njegovo tijelo. Našli smo razasut spremnik i strijeljiva od njegove puške, spaljenu zolju… No, tijela nije bilo. Povlačeći se, ponijeli su ga sa sobom» ispričao nam je svoje sjećanje direktni sudionik akcije na šibenskom mostu, Dragan Zorica, zapovjednik šibenske specijalne policije.
– 19. rujna, jutro kad je neprijatelj nadmudren hrabrim srcem i sa skromnim naoružanjem
«To smo ih jutro takoreći pokorili. Stigla je priča kako se tenkovi JNA predaju kod Haciende. Pokojni Ante Juričev Martinčev – Boban je tada izabrao prvu ekipu za kontakt pregovore u kojoj sam bio i ja. Dogovorili smo se da ćemo im prići bez naoružanja.
Nas par vojnika i civil Ive Crljenak pješačili smo cestom prema tenkovima i transporterima koji su bili nedaleko od Haciende. Boban je poslao grupu od dvadesetak ljudi da paralelno s našom grupom idu po zidovima stotinjak metara dalje od ceste, za svaki slučaj da ih opkole te drže na nišanu s oružjem koje su imali.
Hodajući prema njima sve smo manje vjerovali da se radi o predaji. Približili smo se i počeli vikati da dignu cijevi i predaju se. Šime Strikoman bio je s nama i snimao kamerom dok oni nisu naredili da maknemo kameru ili će nas sve pobiti.
Mudri Šime nije ju ugasio, već samo spustio uz nogu, tako da je snimka ušla u povijest. Neki njihov poručnik provirio je iz tenka, a Boban mu odma u glavu da se predaju te da ćemo se korektno prema njima odnositi, prema Ženevskoj konvenciji. No, taj poručnik je odgovorio, sjećam se doslovno, „Ko bre o predaji, ustaše, mi smo došli da vi predate Vodice!”
U tom trenutku preletio je njihov avion i pucao na Puntu, a Boban, veliki heroj, rekao je „ zaustavite raketiranje Vodica ili prekidamo pregovore, pogledajte niže po zidovima, vi ste opkoljeni i ako se nama nešto desi Hrvatska vojska ima zapovijed da pucaju na nas i na vas…”
Ovaj je odmah preko radio veze javio pilotu da se avion povuče jer pregovaraju o ‘predaji grada’. Tad je njihov časnik tražio da ih pustimo da se vrate na prvobitne pozicije benkovačke ceste i bez borbenih djelovanja sa obe strane. Mudri Boban je rekao da on takvu odluku ne može donijeti sam, već da se mora konzultirati s nadređenima u zapovjednom stožeru.
To je bila psihološka igra, Boban je bio jako staložen te su oni imali dojam da smo mi puno snažniji i organiziraniji. Tenkista je na to rekao da se Boban vrati do komande ali da ja ostajem sa njima kao taoc i sigurnost da se na njih neće pucati dok se ne postigne dogovor.
To je bila psihološka igra, Boban je bio jako staložen te su oni imali dojam da smo mi puno snažniji i organiziraniji. Tenkista je na to rekao da se Boban vrati do komande ali da ja ostajem sa njima kao taoc i sigurnost da se na njih neće pucati dok se ne postigne dogovor.
Sjećam se da su mi neki mladi vojnici podrugljivo nudili tadašnji dvojni C. Umirao sam od žeđi, bilo je užasno vruće, ali sam im rekao da neću ništa od njih uzeti. Više od pola sata čekao sam pored tih paklenih mašina, konstantno na nišanu jednog zaduženog vojnika u slučaju pokušaja bijega da me smakne. Nisam imao pojma što se događa, strah da su me naši ostavili i bijes su se isprepletali u meni.
Ante Juričev Martinčev Boban – spomenik na ulazu u VodiceSjećam se da su uzvikivali „nula nula noć” i „gotov si ustašo”. Sprema sam se na bijeg ako se neko od njih počne skidati sa oklopnjaka. Kad sam ugleda plavi BMW-u iz smjera Haciende vratija mi se život!
Ante Buha, zapovjednik vodičke satnije, Boban i Lonđo su stigli i počeli pregovarati. Ja sam iskoristija trenutak, spuštao se do prve gomile te pužeći doša do svoje puške koja je bila u Haciendi. U sebi sam reka, nećeš se Orio više odvajat od svoje cijevi!
Tad su se dogovorili, tenkovi su se povukli na prvobitnu poziciju tj. na benkovačko križanje, gdje su bili nadohvat topnicima iz Žirja.
Po mom mišljenju, to je bila prva bitka koja je našoj strani dala psihološku nadmoć. Zato smatram da je rujanski rat prekretnica Domovinskog rata, jer da su nas pokorili, da je pao Šibenski most, pala bi i cijela južna Dalmacija i Hercegovina – zaključio je Lasan svoju potresnu priču iz tog dana.
Kazao nam je i kako mu je izuzetno drago što se organiziraju obljetnice pobjede kada se nakon dugo godina okupe ratni suborci, ljudi koji su dijelili rovove i zajedno smrti gledali u oči. Vodice su branili i Stankovčani, Šibenčani, Biličani, Pakoštanci i dijelovi bojne Zrinski. Priključili su se mnogi koji su se zatekli kod nas.
«To su bili teški dani, dr. Jasminka Ćupin i ja bile smo u civilnoj zaštiti. Teško se je i samo prisjećati straha koji je vladao u Vodicama, iščekivajući što nam donosi sutra. Zahvaljujući našim borcima, danas te dane nazivamo danima ponosa i slave. Hvala im!» kazala nam je gradonačelnica Nelka Tomić koja je tada bila u civilnoj zaštiti, nakon čega je kao liječnik mobilizirana u 15. pukovniju u drugu bojnu.
S OTOKA ŽIRJA HRVATSKI TOPNICI TUKU ŠIBENSKI MOST NA KOJEM SE TRENUTNO NALAZI MLADIĆ I ČETNICI