“Bilo je ratno vrijeme, ali mislili smo da smo sigurni jer je život u Zagrebu normalno funkcionirao. Djeca su išla u školu, i kod nas se radilo punom parom. Toga jutra pripremali smo veliku međunarodnu produkciju Donauballet. Nekoliko sati kasnije, 18 mojih plesača, uključujući mene, ležalo je ozlijeđeno na baletnom podu. Sva ona krvava lica i tijela kolega, ona panika i strah na njihovim licima… to je slika koju zasigurno dok sam živa neću zaboraviti” – tako je raketiranje Zagreba opisala proslavljena balerina Almira Osmanović, koja je svibnju 1995. bila ravnateljica zagrebačkog Baleta.
Na današnji dan 1995. sunčano jutro u Zagrebu prekinule su rakete ispaljene iz tzv. “Krajine” koja je brojila svoje zadnje dane. Na udaru su se našle dječja bolnica i kazalište u kojem su balerine tada imale probu. Nakon što je u “Bljesku” oslobođena Zapadna Slavonija, samo tri mjeseca prije nego što će krenuti konačno oslobađanje Hrvatske u Oluji, zabranjene kazetne bombe počele su padati po Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici, Hrvatskom narodnom kazalištu, Zrinjevcu, Draškovićevoj i Vlašoj ulici.
Međunarodnim zakonima zabranjeni kazetni projektili, vrlo niske preciznosti i namijenjeni teroriziranju civila, ispaljeni iz raketnog sustava Orkan pali su 2. svibnja na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, a dan potom i na Dječju bolnicu u Klaićevoj, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, na Zrinjevac te pokraj Doma umirovljenika Centar, na središte grada, ADU te zračnu luku Pleso. Napad je naredio kninski šerif Milan Martić, čime se kasnije hvalio pred kamerama. To je služilo kao dokaz na Haškom sudu koji ga je za taj zločin kaznio s 35 godina zatvora, koje još uvijek služi negdje u Estoniji. “Ustaše su očistile cijelo područje gdje je nekada živjelo 15.000 naših sunarodnjaka, a udar na Zagreb bio je jedini način da bar pokušam da upozorim Zagreb da ćemo braniti svim raspoloživim sredstvima te nedužne ljude”, pravdao se kasnije Martić.
Nakon što je bijegom iz Knina na početku operacije “Oluja” jedva spasio živu glavu, godinama se, sam i bez novca, napušten od svojih sunarodnjaka, potucao po BiH i Srbiji, da bi ga na kraju njegov “nebeski narod” spakirao u zatvor Haaškog suda u koji je stigao 15. svibnja 2002. Martić je kasnije kukao kako nema novca čak ni za cigarete, novine i telefonske kartice: obitelj mu ne može doći u posjet jer nema čime platiti prijevoz do Haaga. Do sad njegovi prijatelji nisu uspjeli iskamčiti ni najmanji novčani prilog. Žale se da je najčešći odgovor koji čuju kad po srpskim gostionicama i udrugama po Europi mole za financijsku pomoć “ma tko ga *ebe”, “neka mu daju novac oni za koje je ratovao”, “upropastio nas je i sad još traži da mu pomognemo”.
A žrtve?
U napadu na dječju bolnicu u Klaićevoj ozlijeđeno je dvoje djece, jedno od njih tromjesečna beba, dva djelatnika bolnice i troje roditelja. U dvorištu bolnice poginuo je tijekom deaktiviranja “zvončića” pirotehničar zagrebačke policijske uprave, a kasnije je teško ozlijeđen još jedan pirotehničar, razminiravajući “Chromos” na Žitnjaku.
Bolnicu su ubrzo obišli američki, ruski i francuski veleposlanik. Peter Galbraith je pritom izjavio kako je neshvatljivo da se 50 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata događa takav barbarizam i naglasio da se radi o čistom kršenje svih normi međunarodnog prava, a oružje koje se upotrebljavalo u napadima služi jedino i isključivo ubijanu što više ljudi. Ruski veleposlanik Leonid Kerestedžijanc napomenuo je da je samo dva dana ranije bio u toj bolnici s unukom te dodao kako se napad na civile i Dječju bolnicu jednostavno ne može oprostiti.
Zagrepčani, ali i cijela hrvatska i svjetska javnost, bili su zgroženi i napadom na Hrvatsko narodno kazalište, u kojem se upravo odvijao pokus međunarodnoga baletnog projekta “Donauballet”. Ranjeno je 14 osoba, uključujući šest stranih državljana i to iz Ukrajine, Velike Britanije, Poljske i Slovenije. Ima li za balerinu što goreg nego da joj “zvončići” ozlijede noge?
“Jedan momak je izgubio bubreg i dugo poslije toga nije plesao. Mnogi su imali krvi po licu. Nismo znali koje su to povrede. Dečki su nosili one koji nisu mogli hodati. Svi smo došli u podrum HNK. Nije bilo mobitela, a telefonske linije bile su prekinute. No ubrzo je došlo pet kola hitne pomoći u koja su se ukrcali svi ranjeni da bih na kraju i ja rekla da sam ranjena, na što mi je medicinski tehničar kazao da ulazim u kola, da zašto uopće stojim na nogama. Zadobila sam ozljedu bedra. Imala sam sreću da nije mišić stradao. Poslije operacije budila sam se govoreći: ‘Hvala Bogu da su Mađari otišli‘. A doktorima i sestrama nije bilo jasno o čemu govorim. Hvala Bogu da nije nitko smrtno stradao. Jedna je balerina imala u sebi 17 ili 18 sitnih zvončića koje joj nisu mogli sve ni izvaditi. Meni je zvončić izašao na drugu stranu pa su me morali opet operirati. Jednom kolegi je oštećeno debelo crijevo. Našoj trenerica Božici Lisak propucana je noga i nikad više nije mogla obući usku cipelu. Neki su imali dugoročne posljedice”, govori Almira Osmanović i s posebnom tugom prisjeća se studenta dramske umjetnosti koji je poginuo toga dana dok je sjedio na klupi.
Primabalerina Mirna Sporiš je ranjena je tijekom probe u HNK.
– Nakon eksplozije, u dvorani je nastala totalna panika. Stakleni krov razasuo se po nama. Svi smo u isti čas nahrupili na vrata kako bismo pobjegli. U trenutku ranjavanja nisam uopće osjetila bol, samo užasnu toplinu. Više nisam mogla hodati. Dečki su me odnijeli u podrum, a poslije sam prevezena u KB Sv. Duh gdje sam operirana – ispričala je za Večernji list primabalerina.
Geler joj je ozlijedio i lakat, a liječničke prognoze nisu bile dobre. – Prestrašili su me da više nikad neću moći ispraviti ruku u laktu. No bila sam uporna. Svakodnevno sam vježbala i uspjela sam potpuno osposobiti ruku – rekla je Mirna Sporiš, koja je na baletne daske stala već tri mjeseca nakon raketiranja Zagreba.
Od njezinih kolega, srećom, nitko nije smrtno stradao. No, trajne psihičke ozljede koje su pretrpjeli sudionici nisu jedini ožiljci koje će neke pratiti cijeli život. Mark Boldin izgubio je bubreg i nikada više nije zaplesao, Viorel Dascalu nikada se nije potpuno oporavio, jednako kao i Mateja Pučko, koja još danas nosi gelere u tijelu, dok će i gospođa Osmanović ponijeti trajni podsjetnik na taj dan – ožiljak na lijevom bedru.
Drugog dana raketiranja Zagreba ponovno je ozlijeđeno mnogo ljudi, u blizini Klaićeve – odnosno u Medulićevoj, Deželićevom prilazu, a ranjeno je i nekoliko umirovljenika u susjednom Domu umirovljenika. Zvončići su nakon pada projektila pali i na drugu stranu Mažuranićeva trga, kod Obrtničkog doma i na autobusnu postaju te je i ovdje ozlijeđeno nekoliko osoba, kao i desetak osoba u autobusu koji je kretao s postaje, uključujući i vozača.
Na žalost, u neposrednoj blizini HNK ipak je zauvijek zaustavljen jedan mladi život. Riječ je o najmlađoj žrtvi raketiranja, studentu prve godine filmske režije, 20-godišnjem Luki Skračiću. Kobnog dana išao je na fakultet naći se s profesorom, a u trenutku napada bio je na Mažuranićevu trgu ispred Akademije gdje ga je pogodio geler.
– Luka je dolazio na sat sa svojim školskim radom koji je trebao biti prezentiran, a koji se zove Autobiografija. U tom dokumentu koji smo dobili na uvid vidi se čak i slika aviona koji izbacuje projektile. Pa čak ima jedna rečenica dosta znakovita: “Umrijeti pa ne misliti.” To je jedna koincidencija koja svakako dira čovjeka u srce, osim naravno što je teško kad vam pogine student”, kazao je Enes Midžić, tadašnji dekan ADU.
Posebno emotivno bilo je svjedočenje Zagrepčanke Sanje Risović koja je 2006. stigla na Haaški sud na poziv tužiteljstva. Moglo se tada čuti da je 3. svibnja 1995., pri granatiranju Zagreba iz samohodnog višecijevnog bacača raketa Orkan M-87 ranjena u leđa i rame pretrpjevši “teška tjelesna oštećenja”. Toga je dana imala dogovoren pregled kod neuropedijatrice u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici za svoju četverogodišnju djevojčicu.
– Odjeknula je snažna eksplozija, popucali su prozori i stakla. Dijete mi je bilo u rukama, pognula sam se da je zaštitim, ali se nisam mogla micati – izjavila je Sanja Risović.
Opisujući tijek događaja, ispričala je da je djevojčica bila lakše ozlijeđena, u srednji prstić lijeve ruke, dok je ona, njezina majka, bila teško ranjena u leđa i desno rame. Sanja Risović imala je 11 operacija, a opisujući kako se zbog operacija i rehabilitacije nije gotovo pet godina mogla brinuti za dijete, njezino je svjedočenje bilo isprekidano jecajima.
Spomen ploča za sedmero poginulih i preko 200 ranjenih civila postavljena je u Zagrebu tek 2007. godine.
Spomenimo na kraju da se današnje “Novosti” niti jednom riječju ne osvrću na granatiranje Zagreba – teme su uglavnom “ustaški zločini na Gudovcu”, Posjet premijerke Brnabić Banskim dvorima i “spomenik fašizmu” (HOS-u) u Splitu.