Kada nam svećenik podjeljuje odrješenje od grijeha tijekom sakramenta pomirenja, oprost koji primamo ne dolazi pukim činom odrješenja.
Moramo se najprije pokajati i doista okrenuti leđa svojim grijesima. Oproštenje znači da Bog prihvaća naše pokajanje. Rana Crkva priznavala je suštinsku povezanost između pokajanja i oproštenja s dugačkim javnim pokorama koje bi se nametale grješniku. Mnoge je običaje Crkva zadržala još do vremena svetoga Franje, a glavni oblik pokore sastojao se od hodočašća u velike centre poput Santiaga de Campostele, Rima i osobito Jeruzalema.
Sveti Franjo doista je zatražio ‘oprost’ – tj. posjeta običnoj kapelici Porcijunkuli mogla je zamijeniti dugotrajno i opasno hodočašće u Jeruzalem! Kada je papa zajamčio oprost, on nije time odbacio potrebu za pokajanjem i obraćenjem. Život svetog Franje i njegovih sljedbenika naveo je papu da uoči kako se istinsko obraćenje i pokajanje ne mora očitovati nužno u obliku hodočašća. Život molitve, pokore i obraćenja može ispuniti potrebu za pokajanjem – što je preduvjet oproštenja grijeha.
Poslije se taj oprost prenio na sve franjevačke crkve, a s vremenom i na sve župne crkve. Od tada je taj blagdan postao važnim trenutkom pomirbe za vjernike, da poput Franje, mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe. O aktualnosti Franjine pobožnosti prema crkvi, mjestu u kojemu se čuva Otajstvo Tijela i Krvi Kristove, i prema samom euharistijskom Otajstvu govori nam ulomak molitve zapisane u njegovoj Oporuci: „Od preuzvišenoga Sina Božjega ništa tjelesnoga ne vidim u ovome svijetu osim Njegovoga presvetog Tijela i Krvi”. Franjo je tako preporučio svojim sinovima da se „sa strahopoštovanjem“ klanjaju Sinu Božjem u Euharistiji, te Utjelovljenje usporedio s euharistijskom zbiljom: kao što se Kristovo božanstvo krije u Utjelovljenju, isto se tako krije i u euharistijskome posvećenom kruhu. Krist se ponižava svaki dan, svaki dan dolazi k nama u poniznim prilikama; svaki dan dolazi iz Očeva krila na oltar u svećenikove ruke – stoji u jednoj Franjinoj opomeni.
U ovom sadašnjem obliku, vjernik katolik može dobiti puni oprost 2. kolovoza, na svetkovinu Porcijunkule, pod uobičajenim uvjetima (sakramentalna ispovijed, sveta pričest, i molitva na nakanu svetog Oca Pape), ako pobožno hodočasti u župnu crkvu i tamo izmoli barem Očenaš i Vjerovanje. Da bi to dobio, kao i kod svakog punog oprosta, ne smije biti navezan na grijeh, čak ni na laki grijeh. Ako ta nenavezanost nedostaje, oprost je samo djelomičan.
U naše doba, zahtjev za ‘hodočašćem’ manje je strog od onog u doba svetog Franje jer samo treba otići u župnu crkvu. Ipak, i dalje vrijedi zahtjev za obraćenjem, koji se očitovao dugotrajnim javnim pokorama u ranoj Crkvi i hodočašćima u doba svetog Franje. Iako sveti Franjo nije nimalo olakšao obraćenje možda ga je učinio praktičnijim.
Na dan sv. Marije Anđeoske ili Porcijunkule (2. kolovoza) može se dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni ako pohodimo koju od franjevačkih crkava, izmolimo “Vjerovanje”, “Oče naš”, ispovjedimo se, pričestimo i molimo na nakanu Svetog Oca još jedan Oče naš.
Međugorje-info