Foto:Maxportal
Koliko se političke stranke diljem Europi nalaze u stanju permanentne identitetske krize najbolje svjedoče posljednji parlamentarni izbori u Francuskoj. Agenda ‘čišćenja’ politike od ideologije toliko je u vrijednosnom smislu relativizirala scenu da se može kazati kako su pojedine stranke postale jedna drugoj ‘političke rezerve’, dojam je kako unutar blokova i nema suštinskih ideoloških razlika, pa čak niti onih koje bi činili razdjelnicu između suvremene desnice i ljevice. Slijedom logike takva praksa biva zatim prebačena i na biračko tijelo, koje od izbora do izbora politički baulja, mijenjajući preferencije kao da se radi o kupnji nove marke odijela ili automobila.
Trendovi vrijednosnog relativiziranja politiku su učinili trivijalnom, besmislenom, stvara se dojam kako su izbori unaprijed režirani, zapravo i nepotrebni. U spomenutoj agendi skriva se opasnost za nacionalne države obzirom da se iz politike pokušava eliminirati esencijalno, a to je ideologija, svjetonazor, odnosno sustav vrijednosti po kojima bismo se suštinski i trebali razlikovati. Jer, ako nas vrijednosne komponente ne dijele, onda se postavlja pitanje po čemu se uopće razlikujemo, u konačnici zašto uopće postoje ikakva načela i ikakvi politički programi zbog kojih bismo trebali izići na izbore birati i biti birani.
Zaboravljena bit politike
Svojedobno je g. Jure Vujić, hrvatsko – francuski pisac, diplomat, politolog, esejist te povratnik iz hrvatskog iseljeništva, koji se stručno bavi geopolitikom, geostrategijom i istraživanjima međunarodnih odnosa, pisao o snažnoj instrumentalizaciji i podčinjavanju političke sfere. Vujić, naime, smatra kako su ti trendovi doveli do ozbiljne identitetske krize političkih stranaka, koje su ‘zaboravile’ ono što čini bit i smisao politike u Weberovom smislu, da je politika, dakle, kao uvjerenje zapravo ideal. A ne profesija! Autor spominje i Schmittovu dihotomiju politički prijatelj/neprijatelj, kao sastavni dio političkog, te zaključuje da ako ne postoji politički i svjetonazorski oponent (neprijatelj) onda je otvoren put svakom obliku manipulacije, inženjeringa, u konačnici i samom nestanku političkog identiteta, čime se stranke pretvaraju u zamjenske ‘prehrambene lance’.
Izbori u Francuskoj
Nedavno su završeni parlamentarni izbori u Francuskoj, na kojima je, sudeći po naslovima većine hrvatskih i dijela europskih medija, trijumfirala ljevica, u (ne)formalnom savezu s Macronovim ‘centristima’. Člancima poput ‘Je li ovo kraj Le Pen’, zatim ‘Sanitarni kordon je spriječio trijumf desnice’… te stotinama sličnih besmislica pojedini su autori slavili ‘trijumf ljevice’ nad ‘retrogradnom i zaostalom desnicom’. Nije manjkalo, iako nešto manje nego ranije, niti poveznica s fašizmom, nacizmom i sl. No, je li to baš tako
Nakon prebrojavanja glasova bilo je jasno da je stvarni izborni pobjednik zapravo suverenistički RN (Nacionalno okupljanje) Marine Le Pen i Jordana Bardella, sa daleko najviše osvojenih glasova, čak 10,1 mil (37,06 posto), preko tri milijuna glasova više od drugoplasiranog lijevog NFP-a, koji je dobio povjerenje 7,04 mil birača (25,81 posto). Treće mjesto po broju osvojenih glasova pripalo je Macronovim centristima (Savezu za Republiku), osvojili su tek 6,6 milijuna glasova (24,53 posto).
Raspodjela mandata
Ali kada je riječ o raspodjeli parlamentarnih mandata situacija je drugačija. Suprotno biračkoj volji, a temeljem nevjerojatnog francuskog ‘većinskog izbornog sustava’ koji se održava u 577 okruga, broj parlamentarnih mandata raspodijeljen je tako da drugoplasirani po broju osvojenih glasova (lijevi NFP) postaje izborni pobjednik i osvaja čak 182 zastupnička mandata. Trećeplasirani po broju osvojenih glasova (Macronov Savez za Republiku) postaje tako drugi po broju mandata sa 163 mjesta u parlamentu, dok stvarni izborni pobjednik (Nacionalno okupljanje Le Pen) unatoč 10,1 mil glasova ostaju tek treći po broju zastupničkih mandata, sa tek 143 mjesta.
Javne ličnosti u kampanji
Ovi izbori također će ostat upamćeni i po angažmanu velikog broja javnih osoba, mahom doseljenika u prvoj, drugoj ili trećoj generaciji, na strani ljevice, posebice nogometaša. Francuska nacija snažno je vezana uz nogomet, nogometaši uživaju status zvijezda, dojam je kako je ‘onaj koji vuče poteze’ odlučio da ih treba dodatno stimulirati, naročito nakon što je postalo jasno kako RN snažno vodi u prvome krugu. Nogometaši poput Kyliana Mbappea, Aureliena Tchouamenia, Julesa Koundea, Ousmane Dembelea, Ibrahima Konatea, Marcusa Thurama, otvoreno su navijali za lijeve globaliste, snažno se protiveći RN-u Jordana Barelle i Marine Le Pen. Što su im Francuzi zamjerili. Nitko nikome ne može uskratiti pravo na slobodu političkog izražavanja, kao i na slobodu govora, to je sasvim jasno.
Sukob civilizacija
Istodobno se postavlja pitanje kako je moguće da se većina francuskih javnih osoba, doseljenika u prvoj, drugoj ili čak trećoj generaciji, žestoko opredijelilo za lijevu opciju, dok su suverenisti ostali uskraćeni za bilo kakvu njihovu potporu. S druge strane poznato je kako praktički sto postotno biračko tijelo RN-a čine Francuzi starosjedioci, koji tu žive od pamtivijeka. Ako se trendovi nastave, a vjerojatno hoće, postavlja se pitanje može li stanje u konačnici rezultirati konfliktom? Svojedobno je jedan filozof, govoreći o tome napisao kako: nije više pitanje hoće li doći do sukoba, pitanje je samo kada će se to, i gdje dogoditi.
Sukob civilizacija teorija je Samuela P. Huntingtona po kojoj će civilizacijski identitet biti glavni uzrok podjela u svijetu. Teorija je predstavljala svojevrsnu kritiku popularne Fukuyamine teze o kraju povijesti, a civilizaciju, kao takvu, Huntington ponajprije shvaća kao kulturni entitet, koju čine kulturna obilježja: vrijednosti, norme, stil života, običaji, institucije i način razmišljanja kojima se pridaje velika važnost. Religija čini jedno od ključnih obilježja kulture, ona je sam ‘zaglavni kamen’, zajednička osnova među narodima, što jamči njihovu duboku povezanost.
Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara
Svjedoci smo ceremonije otvaranja Olimpijskih igara. Očekivala se demonstracija športskog duha, viteštva i nadmetanja, u stvarnosti smo svjedočili beskrajnom ruganju upravo s onim komponentama o kojima Huntington piše: vrijednostima, normama, stilu života, običajima, načinu razmišljanja, ali prije svega ruganju s kršćanskom religijom, u konačnici s kršćanskim identitetom i Francuske i Europe. U čudu smo se pitali pa dobro, kakve veze ovo ima sa športom? Trans bakljonoša, izrugivanje s posljednjom večerom, Drag queen parodija se nameće svijetu, zlatno tele visoko gore, nije li možda bijeli jahač onaj iz knjige Otkrivenja (onaj koji sjeđaše na njemu bio je ime smrt, i podzemlje pratilo ga), čitav koncept otvaranja koncipiran je kako bi eksploatirao duhovnu nakaradnost, s ciljem da se maksimalizira učinak gađenja tradicionalnih zapadnih vrijednosti, prije svega kršćanske religije.
Pad zapadnih vrijednosti
A ako ovaj događaj nema nikakve veze sa športom, a nema, onda se postavlja pitanje: s čime ima? Možda više od bilo kojeg događaja do sada ceremonija otvaranja OI pokrenula je lavinu rasprava o tome ‘što se zapravo događa sa Francuskom, ali i bolesnom Europom’? Reakcija je bilo praktički u cijelom svijetu, od lokalnih javnih ličnosti do Elona Muska. Zaključak se nameće sam po sebi: sa športom ovaj skandal nema ništa, ali s nekim drugim (mračnim) vrijednostima ima!
Analitički je poželjno situaciju promatrati iz pozicije, uvjetno rečeno, retrospektive: stanovite sile, agende tajna društva, sekte… ili kako god hoćete, stanovito vrijeme dominiraju nad zapadnim političkim i kulturnim elitama. Jer, ako su uspjeli na ovu razinu srozati čak i otvaranje OI onda se može kazati kako ta ‘ideologija’ praktički vlada onim što se kolokvijalno podrazumijeva pod pojmom Zapad.
Čišćenje politike od ideologije
Slijedom svega, od vjerojatnog konstituiranja nove francuske (ne)logične parlamentarne većine (unatoč izbornom porazu), do skandala s otvaranjem OI, a kako bi se bolje shvatila podvala, potrebno je vratiti se na sami početak ovog članku, onaj dio u kojem se govori o potrebi ‘čišćenja’ politike od ideologije. Neprestanim pozivanjem na pragmatični dogovor, kao i na nužnost nadilaženja ideoloških sukoba, zapravo se nastoje na razinu nužnog, potrebnog, modernog, dovesti novi normativni oblici u kojima ne postoje političke i idejne svjetonazorske razlike. Bez sumnje, sukob o kojem se u Francuskoj i EU općenito radi, prije svega sukob je tzv. sekulariziranog Zapada, koji je odbacio svoju kršćansku komponentu, protiv onih naroda koji su zadržali svoju vjeru.
Na sceni je pohod protiv europskih tradicionalnih vrijednosti i preostalih monoteističkih vjera forsiranjem globalističkih zapadnjačkih trendova poput LGBT ideologije, globalizma, rodne ideologije i slično tome. Također se može primijetiti kako takvi politički diskursi vješto koriste i društveni strah od sutrašnjice, što podrazumijeva siromaštvo, nezaposlenost, negativnu stopu prirodnog prirasta i sl. kako bi bolje održali loš postojeći poredak, tako da imperativ stabilnost često i prekriva institucionalizirani nered, koji se krije iza prividnog reda.
Instrumentalizacija politike
Ako želi preživjeti Europa mora politički pobijediti. Jer, politika nije samo suhoparna tehnikalija s kojom se postiže moć, društveni status i prestiž već ima svojstvo, svrhu i legitimaciju, a to je zajedničko javno dobro, koje ostaje iznad interesa interesnih skupina. Sada je jasno kako u Francuskoj imamo instrumentaliziranu politiku u korist određenih sekti, dok politika nije u služni naroda nego u njihovoj isključivoj službi. Jer, što sada u Francuskoj mogu učiniti suverenističke snage, koje u stopostotnom obimu čine Francuzi starosjedioci? Unatoč premoćnoj pobijedili na izborima – praktički ništa. Čak bi se moglo konstatirati kako su tradicionalni starosjedioci, koji tu žive stoljećima, zapravo zarobljenici u vlastitoj državi.
Nikada se kao danas ne čini aktualnijom misao Hannah Arendt, koja je kazala kako ‘… to stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što hoćete’. Na narodima je, dakle, ‘da im se ne oduzmu kapaciteti za akciju’.
Ivica Granić/Narod.hr