Mislav Herman, predsjednik zagrebačkog HDZ-a, u četvrtak je u Sesvetama, na svečanoj sjednici povodom 33. godišnjice osnivanja prvog ogranka HDZ-a u Zagrebu, najavio: “Vratiti ćemo Sesvete tamo gdje pripadaju, a pripadaju HDZ-u”. Najavio je i izbornu pobjedu HDZ-a. “Ubuduće će Zagreb voditi ljudi koji znaju što rade i koju je briga za građane”, rekao je.
Naoko, zadatak ne bi trebao biti pretežak. Možemo očito ne mogu ništa kako treba, a HDZ je po svim anketama daleko najjača stranka u zemlji: Ni afere, ni ideološko vrludanje im ne mogu ništa, čak ih ni pandemija nije srušila, kao brojne vlade u svijetu. Elokventni, uglađeni i vrlo obrazovani Herman djeluje spram “progresivnog”, ali ne baš sofisticiranog i ideološki zadrtog Tomaševića kao starship Enterprise spram starog Juga 45. Tomašević i dalje za sve krivi “bivšu vlast” i svaki govor počinje s Bandićem, što je možda palilo u vrijeme dok je Bandić bio živ i na vlasti, ali dvije godine nakon njegove smrti, čak i oni koji su podržavali Tomaševića, lijevi i progresivni građani, sve češće pitaju “a što si ti za ove gotovo dvije godine napravio”. Pa i sam Plenković, iako sve ćešće suočen s neugodnim pitanjima koja pokušava pretvoriti u “ne-teme”, dakle o kojima ne želi govoriti, a tiču se uglavnom korupcijskih afera u HDZ-u, bez obzira na sve to i dalje ne stoji tako loše u javnosti: On možda nije karizmatični lider poput Tuđmana, pa ni Sanadera, ali je vrhunski tehnolog politike, čovjek koji radi štreberski, po knjizi, ali zna što radi – i što treba uraditi da bi opstao na vlasti. Usto, odličan je motivacijski govornik.
Zagreb se pak guši u smeću i neispunjenim obećanjima. Lak posao za HDZ, na prvi pogled. Ali, stvari nisu ni blizu tako jednostavne. Da, HDZ vodi po svim anketama u Hrvatskoj, ali Zagreb nije Hrvatska, kao što ni New York nije Amerika. Zagreb je priča za sebe. Kao prvo, Zagreb nikad nakon rata nije glasao za HDZ, čak ni kad je Tuđman bio na vrhuncu moći, nakon Oluje. Zadnji zagrebački gradonačelnik iz redova HDZ-a je bila Marina Matulović Dropulić, koja se na funkciji zadržala vrlo kratko, a prije nje Branko Mikša, koji to nije od 1996. Istina, Matulović Dropulić je u kratkom mandatu napravila jako puno – ali ipak je umjesto nje izabran Milan Bandić, tada SDP-ovac. Između nje i Bandića, gradom je vladao Josip Kregar, kao povjerenik Vlade, jer Tuđman nije htio tek tako prepustiti glavni grad oporbi. Uzalud.
Tri su tu osnovna problema. Prvi – Zagreb nikad nije baš volio HDZ. Dijelom zato jer su u njemu živjeli potomci komunističkih elita, koji su – kao i svaka elita – kreirali kulturni krajolik grada. I danas je primjetno, što je dio grada bogatiji, to je u njemu više birača Možemo (a prije 20 godina Bandića). HDZ je uvijek pobjeđivao u rubnim dijelovima, gdje je živjela radnička klasa i useljenici prve ili druge generacije. Usto, priroda je velikih gradova svugdje u svijetu da su, već po svom habitusu, uvijek skloni glasati za “progresivne”, u pravilu lijeve i u zadnje vrijeme zelene opcije. I to neovisno o tome u kom smjeru taj “progres” vodio, čak i kad je u svojoj suštini retrogradan. To jednostavno diktira način života i okruženje.
Drugi je taj što Zagreb ima potrebu dokazivati da je progresivniji i drukčiji od ostatka Hrvatske, pa ako Imotski glasa za HDZ, Zagrepčanima je to već samo po sebi signal da trebaju glasati za nekog drugog. Pored toga, cijeli sjeverozapad države je nesklon desnim opcijama, čak i kamilica-desnici poput Plenkovićevog HDZ-a, koja je to samo nominalno, koja tek nije napadno lijeva. Realno, današnji HDZ je pragmatična stranka bez neke posebne ideje vodilje ili ideologije, što samo po sebi jamči velik broj glasova – ali ne svugdje. Veće gradske sredine općenito nisu sklone nikakvim desnim opcijama, to se vidi i na primjeru ostalih većih gradova u Hrvatskoj.
No treći i najvažniji razlog: HDZ je u Zagrebu obilježen kao jatak mrskog Bandića. Dio njegove koruptivne hobotnice, i stranka koja mu je omogućila većinu u gradskoj skupštini u zadnjem mandatu. Bandić je, iako Hercegovac dobio izbore 2000. zato jer je bio na suprotnoj strani od HDZ-a. A Zagreb nikad nije bio previše sklon Hercegovcima, no tada je ipak više mrzio HDZ nego Hercegovce, a ni danas nije puno drukčije. Isto je tako i neiskusni i nesposobni Tomašević izbore dobio na negativnoj kampanji. Bio je najglasniji i najistaknutiji protivnik Milana Bandića i svega što je on predstavljao. HDZ je, očito, napravio veliku grešku “spašavajući” Bandića. Istina, i gradski SDP je postupio slično, to sad i oni plaćaju, kao nekad najjača stranačka organizacija u Zagrebu, a danas svedena na margine. “Protestno glasanje” rijetko kad kome donese nešto dobro, no HDZ-u se u Zagrebu događa ono što se oporbi događa u ostatku Hrvatske: Kao što HDZ, unatoč svim aferama, pobjeđuje jer građani ne vide alternativu HDZ-u na razini države – oporba djeluje krajnje neuvjerljivo – tako i Tomašević, unatoč gotovo kriminalnoj nesposobnosti, ima dobre izglede i na idućim izborima jer se nitko nije nametnuo kao jasna alternativa u gradu Zagrebu. “Nemamo nikog boljeg” stara je mantra na kojoj se u Hrvatskoj dobivaju izbori.
HDZ ima veliko fiksno biračko tijelo u Hrvatskoj, velik broj ljudi će glasati za HDZ samo zbog imena, po navici. Bilo jer su interesno vezani uz stranku, što bi se reklo “uhljebljeni” – oni ili članovi obitelji – bilo da u njima vide jedinu stranku koju povezuju s domoljubljem i neovisnošću Hrvatske, i već zato će uvijek dobiti bar 30 posto glasova na razini Hrvatske na svakim izborima. U Zagrebu je međutim posve druga situacija, tu HDZ takvo tijelo nema: HDZ-ovi kandidati za gradonačelnika su u Zagrebu uglavnom dobivali minorni broj, pet do šest posto glasova. Ali zato Tomašević ima ljude koji će glasati za njega pa da baš smeće bude do drugog kata. Jer on nije Bandić, i jer on nije HDZ. Jer je on progresivan, gay friendly i zelen.
Može li HDZ vratiti Sesvete “gdje pripadaju”? Sesvete može, može i Dubravu. Možda i Susedgrad i neke općine na rubovima. Ali centar grada ostaje čvrsto protiv HDZ-a, i to je nešto što HDZ neće moći razriješiti dok god njegov kandidat bude doživljavan kao transmisija Andreja Plenkovića. Dok god Zagreb ne izrodi nekog kog će građani doživjeti kao autentičnog predstavnika Zagreba, pa makar bio i HDZ-ovac, a ne kao autentičnog predstavnika Andreja Plenkovića.
Marcel Holjevac