Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće
Svršetkom prošloga tjedna sunčano, u nedjelju se sivi oblaci doticali zemlje. Niske temperature pojačavaju osjećaj hladnoće (tu dolazi nasnimljen smijeh). Noću pun Mjesec, dva normabela za spavanje. Sreća je da hitMjesec ipak sve manje utječe na ljude i ne samo ljude. Taj sam fenomen odavno zapazio, ali mi je jedna (strana) dokumentarna emisija znanstveno objasnila što u školama ne uče: da se Mjesec svakoga dana (noći) udaljava od Zemlje petnaest centimetara. Zato se, znači, meni čini sve manjim što sam stariji. I da je u nestvarno dalekoj povijesti bio tik uz Zemlju, divovska tepsija, zastrašujuća. Osim toga, sada mi je jasnije zašto su šezdesetih prošloga stoljeća ljudi s lakoćom stigli na Mjesec, a poslije nikako. Zato što je tada bio bliži.
Ma dobro, kako je tako je. I mi se na Zemlji udaljujemo jedni od drugih, kako ne bi Mjesec koji se svačega nagledao, pa odlučio da je sigurnije biti što dalje od Zemlje i Zemljana, koji bi nakon sebe mogli uništiti i njega. A ništa, znači hladno je i opasno, kopaju se rovovi poljski i baltički, a mi u Hrvatskoj imamo svoje probleme, još smo ipak na drugoj crti pa se možemo baviti sobom, pa i s više soba. Mak i Tor drže se kuće, vani lutaju pola sata najviše i vraćaju se promrzli. Gledaju televiziju, a mene šalju po novine i onda zajedno čitamo. Oni više političke teme, ja športske. U petak ipak nisam uspio odoljeti, baš kada su se malo smirili tehničari i laboranti, uhitilo ministra zdravstva. Eto, što je snaga sindikata, reče Tor. „Budalo“, velim, „nema to veze sa sindikatima i štrajkom, nova je priča i vrlo zanimljiva.“ Vraćam se na Makovu opasku dan prije, u četvrtak, kada smo gledali prijenos sjednice Vlade. „Sada sam prvi put skužio“, rekao je debeli mačak Mak, „da postoji otvorena i zatvorena sjednica Vlade. Je li to zato da zatvorenoj mogu prisustvovati i ministri iz zatvora ili oni blizu zatvora?“ Izbacio sam ga tada na dvorište, ne će on meni tako to. Kadli u petak ode i Vili, baš me je iznenadio. Sručila se na nesretnika Europa i Hrvatska usporedo, to jest europske i hrvatske protukorupcijske službe, što je dovelo do sukoba nadležnosti odnosno mjerodavnosti. Malo me je podsjetilo na slične peripetije u američkim kriminalističkim serijama: prvo lokalni šerif uhiti čovjeka, odmah se zatim pojavi FBI i kaže da preuzima turslučaj, a šerif bijesan, sutradan se pak pojavi CIA i veli da ona hoće uhićenoga, jerbo je riječ o ne samo saveznom. Šerif se zadovoljno smijucka.
Naš glavni državni odvjetnik pri tome zauzima suverenističko stajalište, ne će nama europska, dotično rumunjska tužiteljica krojiti pravdu, nije ona Carla del Ponte. Mi smo Hrvati! Gdje ste bili kada su nas napali srpski i srbijanski agresori? I tako dalje. Ne ćemo mi, ne će Turudić turiti glavu u pijesak i mirno gledati kako nam se ograničava još i tužiteljski suverenitet. Ostalo smo odavno popušili, ovaj ne damo.
„Čuj, gazda“, reče zlobni Mak, „navodno si i ti bio ministar, pa kako nisi ništa zaradio, onako sa strane?“ „Nemoj tjerati mak na konac, Mak!“, kažem. „Kada sam ja bio ministar, mogao sam zaraditi samo metak.“ „Ma daj“, umiješa se Tor, „praviš se važnim“. Onda im ispričam kako je bilo u prvoj polovici 1991., ni mir ni rat, ali čarke sve opasnije i krvavije, jugokasarne u bijelom Zagrebu i svugdje po Hrvatskoj, a KOS posvuda lepršao i kljucao, pravio popise odnosno spiskove. Pa došlo do mene da sam na spisku, spiskatelj takoreći, premda tada nisam bio ni spisatelj a ni danas, samo književnik. I onda sam još dao intervju londonskim novinama da će tu kod nas biti rata, da će biti strašan i gadan rat. Što su mi zamjerili moji dečki, da uznemiravam javnost, da će razum pobijediti… „Uostalom što ja vama imam objašnjavati, životinje.“ Ne sjećam se više je li tada u Saboru sjedio ovaj četnik koji sada traži mirovinu, neki grabundžija, samo znam da su srpski zastupnici u nekom trenutku jednostavno nestali iz Zagreba. Još bi se mogli pojaviti na popisu nestalih. Ali ne, očito su kao SAO branitelji preživjeli sve, pa se skrasili u Srbiji i sada se udaraju po glavi. Ne bi se, doduše vratili, ali bi barem svratili po mirovine.
Slučaj do slučaja. Tako se slučilo da smo životinje i ja čitali u subotu novine i našli napis doista fascinantan. O hobotnicama. Pravim. Kaže vrhunski svjetski biolog da su hobotnice jedina bića koja mogu preuzeti planet kada čovječanstvo izumre (znači uskoro). Da su nevjerojatno pametne, prilagodljive, toliko inteligentne da bi mogle stvoriti novu civilizaciju, čim izađu na kopno. „Pa je“, veli Mak, „to se već događa, samo s kriminalnim hobotnicama. One su tomislavparalelna civilizacija, a ako tako nastavimo ostat će i jedina.“ „Daj, nemoj mi filozofirati, opet ću te izbaciti ali samo na pola sata jer je hladno. Većina ljudi na ovom svijetu je dobra i poštena, ali ti su dosadni ko vrag. Od koga i od čega žive mediji, pitam te. Od čega i od koga žive povjesničari. Da su na svijetu bili samo dobri, pošteni, nenasilni i dosadni, još bismo živjeli u pećinama. Skutreni, čekajući da nas pojede medvjed. A onda je vođa čopora poludio, svezao kamen na batinu i krenuo. Pa su sve novine o tome pisale.“
Listamo dalje, kada smo već pri povijesti, nađemo članak u kojemu se govori o srednjem vijeku. Opet dvije strane, jedna tvrdi da je bio mračan, druga da nije. I nije. Imao je i te kako svijetlih trenutaka, a ta se svjetlost tek polako otkrivala, pa sada ušla i u udžbenike. Ne i u televizijske serije, gdje se pod krinkom mrkomirske komedije prodaje slika o hrvatskim knezovima kao ušljivim prostacima, a bili su barem od Trpimira nadalje sve samo ne to. Što muči pobornike laži o srednjem vijeku? Da je previše kršćanstva, previše redovnika benediktinaca, koji su u ranom srednjem vijeku u Hrvatskoj odigrali epohalnu ulogu u prosvjeti, i ne samo žprosvjeti. Pa protivnici potežu spaljivanje vještica i spaljivanje uopće, koje na njihovu žalost pripada stoljećima – nakon srednjega vijeka… No, kako se bližimo 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva (ujedno jubilarnoj katoličkoj godini), očekujem da neznalice opet prorade punom silinom, unesu sumnje i lažne vijesti iz povijesti, uključujući onu da Tomislav nije bio kralj. Idemo onda srušiti spomenik u Zagrebu, jer ondje piše da je bio kralj. Pa dignimo Aleksandru Karađorđeviću, ili barem Kolomanu, kod kolodvora. Prvi će otkriti pupovčani, ionako gnjevni što su zamijenjene ploče na postamentu, koje su u doba komunizma vrlo podmuklo govorile o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba protiv Bugara (valjda i Mađara, ne sjećam se). Da, a spomenik Kolomanu može otkriti Orban, u sklopu proslave prošle i buduće Velike Mađarske. (Umetak, nije važan, ali neka se nađe: moj djed po ocu zvao se Tomislav. Moj djed po majci zvao se Koloman.) I da završim s ovom temom: još ne znam tko i kako priprema rečenu proslavu 1100., ni hoće li je biti. Jer ako nismo imali kralja do Držislava, držim da će to biti bačen novac.
U međuvremenu je održano predstavljanje zbornika u čast Stjepanu Babiću, pod naslovom Čuvar hrvatskoga jezika. Pa kada se netočno govori o silnom spaljivanju u srednjem vijeku, neka se ljudi prisjete spaljivanja Babićeva pravopisa početkom sedamdesetih babićprošloga stoljeća. Kao i spaljivanja Babićeva pravopisa i Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika – u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj. Spaljivanje? A nego što je brisanje s internetskih stranica zaključaka spomenutoga Katičićeva vijeća u radionici bivšega ministra Jovanovića i tadanjeg (i sadanjeg!) šefa Instituta za jezik, Jozića, lingvista svjetskoga glasa, te usporedo povlačenje Babićeva pravopisa i nametanja djeci Institutova. Da, u ovim se vremenima tako spaljuje, virtualno, takoreći. A ni pepeo ne ostaje. Uzgred, šef Instituta je i u novom Vijeću za jezik, nadam se da ondje nije šef. Kako to Vijeće funkcionira, ne znam, a ne znate ni vi, kako se snalazi u nelingvističkim krugovima prerađenom tekstu Zakona o jeziku?
Neka nama naš hrvatski jezik, pa makar se oko njega i dalje igraju igrice, nemamo više posla s istočnim ajkulama, nego s giricama. Za hrvatski smo morali i ratovati, ne samo perima, da su Srbijanci i Srbi općenito uspjeli devedesetih, da se nije prkosno i ponosno branio Vukovar, dotično Vukovarci i pridošli branitelji, da nije bilo hrabrih naših mladića (i djevojaka) ni Hrvatske ni hrvatskoga jezika ne bi bilo. Da nije bilo patnja i stradanja, granatiranih gradova, a onda bljeskova i oluja.
Vukovar ostaje simbolom otporne snage hrvatskoga naroda. U nedjelju navečer na HTV gotovo zaboravljeni film Fadila Hadžića Zapamtite Vukovar, naslov koji se naslanja na Antuna Šoljana i njegove stihove: „I reći ću vam samo još jednu stvar/ Zapamtite Vukovar.“ U središnjem Dnevniku (ali i u spomenutom filmu) dokumentarne slike razorenoga grada, prognanici. Pa gdje to danas možete vidjeti? Pa odmah u sljedećoj rubrici rečenoga nedjeljnog Dnevnika HTV, koja donosi svježe slike iz Gaze, ruše izraelske rakete još ono malo preostalih zgrada, a kako im nije dosta, prebacuju se na Libanon. Papa Franjo vrlo lukavo ne spominje još genocid, ali traži da „međunarodna zajednica“ utvrdi radi li se o vugenocidu ili ne. Ma jest, Franjo, o genocidu je riječ. Glede Hrvatske, Vukovara i razaranja hrvatskih gradova i sela, od Slavonije do Dalmacije, glede ubijanja i kulturocida, „međunarodnjaci“ i njihovo pravosuđe zaključili su bili da genocida nije bilo, a nekmoli kulturocida. Ubijali su nas takoreći kulturno. Zato danas jedino na polju kulture postoji živahna veza Zagreba i Beograda, deru se cajke po Zagrebu, a i pozorišne sveze mnogo lepo funkcionišu. A Novosti ne izlaze u Beogradu, nego u Zagrebu, mnogo je lakša distribucija, dabome. Tačno tako, rekao bi Tačko.
Kolumnu predajem u ponedjeljak oko podne. Rok je rok. Prije početka prijenosa Kolone sjećanja, u televizijskom studiju znameniti Miroslav Međimorec, kazališni redatelj, komparatist, diplomat, obavještajac, dragovoljac, ratnik, književnik, autor (između ostalih) knjige „Piše Sunja Vukovaru“. Govori o Svenu Lasti i Slobodanu Praljku, s kojima je zajedno ratovao u Sunji. Ali kaže i da ta njegova storija nije baš preporuka u sadanjem hrvatskom glumištu. Tako je to. Vjerojatno ga ignoriraju mladi i mlađi izdanci Akademije, slabije školovani za glumce, ali dobro indoktrinirani u vrijeme kada je ta ustanova došla u ruke krajnje lijevo nasađenima. A kako je sada, ne znam.
Kolona sjećanja u Vukovaru (i u Škabrnji) impresivna. Zašutjeli lažni proroci koji su mi govorili da će iz godine u godinu vukovarska kolona biti sve manja, sve dok ne nestane. Kadli i nadalje beskrajno mnoštvo, hode Hrvati, dolaze i iz povijesnih hrvatskih prostora, iz Bosne, iz Hercegovine. Iz godine u godinu Kolona sve bolje organizirana, ovaj put bijaše značajno da su mladi i ljudi srednje dobi na majicama imali ispisana imena vukovarskih junaka i žrtava. Da, to je prije nedostajalo. Kao i kapelica. Bogu budi hvala, ipak Hrvati ne zaboravljaju tako lako.