Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće
Travanj 2024. ide dalje
Hvala ti, Bože, da je kampanja kratka. Da traje mjesec dana, svi bismo poludjeli od dosade i kiča, na kraju bismo bili toliko umorni i dotučeni da bi nas trebalo rikšama voziti do kutija, a i ondje, potpuno hitrecizblesavljeni, mogli bismo ubaciti u krivu. Ne da se to ni gledati ni slušati, jer je najgore kada se ljudi pokušavaju pokazati pametnima i lijepima, sposobnima i uvjerljivima, a ne ide im pa ne ide smješkanje na silu, usiljena srdačnost u susretu s pukom, neki ni lasom ne bi uhvatili potencijalnog birača, dolaze sa svitom i staju pred kamere – samo krupni kadrovi, da se ne vidi kako simpatizera nema pa nema, negdje se razbježali (čim su ih vidjeli). No dobro, ima i iznimaka, ali ih teško opažamo. Politika je i inače ponešto zmazan posao, a kampanje prava muka i patnja za kandidate. Malo je vedrine izazvala jedino kravica, koju Butkoviću valjda ne će oduzeti, odvesti ju na Pantovčak da Milanović svakoga jutra ima svježe mlijeko i friške ideje za varijetetske nastupe. Dodatna atrakcija: „autanje“ ponosne ekipe istospolnih sveza, koja je neke kandidate prokazala kao muškoložnike odnosno ženskoložnike, što je izazvalo omanji interes.
Istina je ova: hrvatski je narod desni narod koji poštuje svoju kulturu, povijest, jezik i ostale identitetske pečate, a sve što je lijevo također uglavnom pripada hrvatskom narodu, ali nosi u sebi prtljagu povijesnoga takoreći protuhrvatstva, ponekad i nesvjesno, prtljagu natovarenu u tko zna kojim vremenima, tko zna kada utkanu u gene, naslijeđenu bolest poput sifilisa koji znade preskočiti jedan naraštaj, ali se opet pojavi. A budući da nas nema puno, događa se isto kao kada se pojavio Homo sapiens koji je bio desni, ali ga je bilo u malom broju pa se morao pariti (i) s neandertalcima. Tako i u današnje vrijeme, jer nas opet ima malo, odjednom vidimo da desni opće s lijevima i obratno, kada je probitačno i kada se bliže izbori.
Osobno, više sam orijentiran prema predsjedničkim izborima. Ne znam hoću li se kandidirati, imam još neka posla, za svaki slučaj već sam pripremio slogan koji glasi Učinimo Hrvatsku opet velikom. Možda ne ću pobijediti, ali neka se nađe.
Da i ja ne pridonosim općoj letargiji uoči parlamentarne srijede, ne ću vas mučiti izbornim temama, analizama i prognozama, ipak je ovo prvenstveno kulturna rubrika, pa sam se zato svršetkom prošloga tjedna uputio u Dalmaciju, dotično u Kaštela i na Brač. Mnogoljudna Kaštela, a još se gradi kao nigdje drugdje, niču nove kuće preko noći, na padinama Kozjaka počiva povijest, ali i dolje kraj mora. Povijest hrvatske države, od Bijaća i sv.Marte do Putalja i sv. Jurja, do župne crkve u Kaštel Sućurcu (Sutjuraju) gdje se čuva prijepis Trpimirove darovnice iz ožujka 852. godine, kao što znate. Stara župna crkva sv. Jurja stajala je na rivi u Sućurcu otkako je bila sagrađena 1891. do 1943. u 15 sati i 15 minuta, kada je zauvijek nestala zajedno sa šezdeset i pet vjernika, pogođena bombama 44. američke eskadrile. Sada se mogu vidjeti samo bijeli kamenovi koji označavaju tlocrt uništene crkve, a na sačuvanom tornju imena pobijenih ljudi, u crkvi ubijenih šezdeset i pet mještana, žena, muškaraca, djece, a podosta ih stradalo i oko crkve, pa se broj penje do devedeset sedam. U olovno komunističko doba mogla se na staroj ploči pročitati samo „obavijest“ da su tu strahotu počinili – fašisti. A, Bože moj, valjda su baš u tom američkom avionu bili američki fašisti, bilo je i toga. Priča ima i nastavak, opet u Americi, u Research institutu u New Yorku na popisu žrtava u Jasenovcu mogu se naći sedamdeset i devet imena, nevjerojatno sličnih odnosno istih poput onih navedenih na spomenutom tornju u Kaštel Sućurcu. Pripisani su, neka se nađe. I nisu jedini. Tako su radili komunistički pripisivači.
Možda sam o tome već pisao, ali uvijek treba utvrditi gradivo. Blizu nestale crkve je i Nadbiskupski kaštel, lijepo održavan, a služi danas za raznolike kulturne događaje, predstavljanje knjiga, izložbe. Poradi jedne sam i došao u već odavno poznati mi Kaštel Sućurac, da kažem neku riječ na otvaranju izložbe karikatura odavno mi poznatoga karikaturista Nikole Listeša, koji u Sućurcu živi i radi.
Evo tih riječi: “Nikola Listeš, jedan od najvećih svjetskih karikaturista nastavljač je u stvari ne tako duge, ali neizmjerno bogate tradicije hrvatskoga slikovnog humora koji je po prirodi stvari vezan uz tiskovine i razvijao se u njihovu okrilju, u nekim razdobljima više, u nekima manje, a danas je za nas na žalost tek rijedak ukras zadnjih stranica, i to samo u iznimnim, sretnim slučajevima… Moram reći da sam cijeli život, od rane mladosti, bio okružen listešcrtačima stripova i karikaturistima, družio se s njima i promovirao ih gdje god sam stigao, a sve zato što nisam znao crtati pa sam mislio da će prije ili kasnije njihova nadarenost prijeći na mene, kao ospice ili corona, ali nije se dogodilo. Ostao sam prozni pratitelj, zaljubljen u karikaturu i karikaturiste, nazivao sam ih pravašima poradi one Matoševe izjave da je karikaturist uvijek u pravu… Sve sam ih poznavao, od najstarijeg koji je još bio živ sredinom sedamdesetih prošloga stoljeća, Ive Režeka, slikara i karikaturista koji je obilježio zagrebačke Koprive između dva svjetska rata, dugovječne Koprive u vrijeme kada je u Dalmaciji čitan Duje Balavac, pa sve do Nikole Listeša, rođenoga kada se Režek bližio svršetku života… Nikola Listeš, vunderkind, imao je sreću da kao već zreo premda još mlad umjetnik djeluje u doba hrvatske slobode i može objavljivati bez cenzure i autocenzure, što je, pokazalo se, bio privid jer su u tiskovinama ostale krtice koje tu slobodu nisu dobro primale, pa je Listeš doživljavao svakojaka okapanja, ukapanja i prešućivanja, osobito od početka ovoga stoljeća. Ali je Nikola uvijek znao naći svoj put kroz nesklono vrijeme, a da je ona moja uvodna ocjena o jednom od najboljih na svijetu točna, svjedoči već notorna činjenica da je nagrađivan u svim dijelovima globusa – gdje god se pojavi dobije nagradu, kao da je pretplaćen, a ako se zna, a zna se, da na tim festivalima smijeha kandidiraju svoja djela stotine pa i tisuće karikaturista iz gotovo svih zemalja, onda su Listešove medalje najbolji dokaz o vrijednosti njegove umjetnosti, a uspjeh usporediv samo s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. (Digresija: kada sam kretao iz Zagreba prema Kaštelima, imao je Listeš 98 međunarodnih nagrada, a kada sam došao do Kaštela imao ih je više od stotinu, a nisam putovao Hrvatskim željeznicama nego relativno brzim automobilom.)
Kaštela, Split, Dalmacija, Hrvatska, svijet, sva su ta mjesta, bliska i daleka, dio Listešova imaginarija, rođenog i rađanog na podlozi zbilje, ali u njegovu duhu prerađenog u novu realnost koja otkriva pukotine, skrivane mane i esenciju pojava i osoba. Kadšto se Listeš naoko spušta u prošlost, samo da bi pokazao kako se ništa ne mijenja, pa njegove dioklecijančiće i pegule možemo i danas sresti na ulicama i trgovima, kadšto pak Nikola udara u srce i dušu odnosno bezdušje današnjice satirom bez premca, šaljući, kao Dante, svoje suvremenike u pakao, doduše Super Hrvojeblagonaklono rashlađen klima uređajima. Izdvajam u tom smislu njegovu seriju Zatvoreno društvo, koja ostaje kao znamen slobodarskoga duha u vrijeme kada su neokomunisti zaprijetili hrvatskoj demokraciji. No, o Listešovoj orijentaciji još će biti riječi, a za sada se zadržavam na najvažnijem – likovnom umijeću više no originalnom, samosvojnom, fascinantnom. Ideje su svugdje oko nas kao galebovi ili leptiri, ali ih treba dozvati u svijet umjetnosti, a to je dano rijetkima. I stvoriti svoj nemirni, duhoviti svijet u kojemu se kreću likovi slični ljudima i životinjama, u Listešovu slučaju ljudi sitnooki, s nazubljenim nosovima, beskrajno smiješni, oplemenjeni uz to boschovskim bestijarijem, nositelji bilo koje teme koja se nameće, od lokalne do univerzalne. A sve to u crtački, ali i slikarski vješto postavljenoj scenografiji, u čemu je Listeš isto tako majstor. Ne ostaje, kao mnogi, na umijeću crteža u krupnom planu, nego dodaje detalje na prvi pogled neprimjetljive, obogaćuje sliku postajući kompletnim autorom osobito kada djelo odijeva u suptilni koloristički finale… I sada, kao što sam naznačio, o autorovu svjetonazoru i općoj ljudskoj i domovinskoj orijentaciji, koja mu je donijela i uspjehe i udarce. Riječ je o domoljubu, o baš i posve hrvatskom umjetniku koji se u realnom vremenu stripom Super Hrvoje na svoj način svrstao među branitelje, stvarajući lik koji simbolizira njihovu neustrašivost i snagu, lik građen od kamena, od dalmatinskoga kamena, od onoga u koji su uklesana imena hrvatskih knezova, dajući tako do znanja da nas s ovih hridi nitko ne će pomaknuti jer smo od njih građeni, da smo opstali u povijesti i opstajemo na čuđenje svijeta. Zato Nikoli treba odati počast, koja mu je i ovom izložbom dana, najboljem u svojoj umjetnosti, kako je u svoje vrijeme za sebe rekao majstor Radovan. I knjigom koju večeras predstavljamo, albumom Novo normalno koja se tek mjestimice dotiče naslovnoga pojma, a u stvari je (selektivna) retrospektiva nagrađenih Listešovih djela.“
Tako je to bilo tople večeri 11. travnja, događaj moderirala književnica Renata Dobrić, dobri duh kaštelanske kulture, a napisala je i odličan predgovor u formatom i značenjem velikoj knjizi karikatura, u nakladi Gradske knjižnice Kaštela.
U podtekstu kojemu ste se i sami domislili, poštovani čitatelji Hrvatskih kronika, neskriveno je pitanje koje ste si vjerojatno postavili,a glasi: kako to da umjetnik čije radove Cagle Cartoon distribuira širom zemaljske kugle, kako to da majstor kojemu su otvorene stranice Washington Posta i New York Timesa biva nedovoljno poznatim ili barem nedovoljno plasiranim u svojoj domovini Hrvatskoj? Eh, to su već naša, hrvatska posla. Kao i nakladnici koji iz drugoga plana, takoreći, objavljuju izvrsne knjige, poput Zorana Boškovića, vlasnika splitske Naklade Bošković kod splitkojega svoja velebna djela tiska Luko Paljetak. A nakladnika je na obali hrvatskoga mora malo, vrlo malo. (Digresija: razgovaramo o piscima i tehnologiji, Paljetak je najbolji primjer obrane od novih izuma, piše na pisaćem stroju, Internet ne rabi, pouzdaje se u mnoštvo knjiga i priručnika na policama. A kada ga je prije nekoga vremena Zoran Bošković pitao što radi kada u tom papirnatom svijetu ne nađe podatak koji mu je potreban, Luko mu odgovara: „Onda nazovem Tonka Maroevića.“) Koga sada naziva Paljetak, ne znam, Tonko na žalost više nije među živima.
Idemo dalje, prema Splitu koji vapi za novim ulazom, a vrata će biti otvorena tunelom kroz Kozjak, zatim očito preko Kaštela, a nego kako, nije mi poznat cijeli projekt, ali se pomalo pribojavam. A na Braču, kamo sam se uputio sutradan, tunel već postoji. Da, prvi tunel zvan Korito na obilaznici Ložišća, jednoga od mitskih bračkih naselja. Nije dug kao Sveti Rok, svega dvjesto metara, ali je riješio mnoge probleme. Ali ipak nije prvi – postoji na Braču tunel dug više od osam tisuća metara! Preuzak doduše za promet. Njime kroz široku cijev teče voda od Dola do Bola, a mogli bi i pješaci. Volim Bračane, a škotske priče o njima uglavnom su izmišljene. Ono što je jedino točno, zaljubljeni su u svoj otok, kopno im jednostavno ne odgovara, kaže mi poduzetnik Krstul da ne bi mijenjao Brač ni za sva blaga ovoga svijeta. Za razliku od sv. Jeronima i njegovih riječi „Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac“, Bračani kažu „Hvala ti Bože što sam Dalmatinac i još k tomu Bračanin.“
Stotinu godina od rođenja Slobodana Novaka
Rođen u Splitu 1924., Slobodan Novak prometnuo se u jednoga od najvećih hrvatskih romanopisaca svih vremena. O stotoj obljetnici rođenja hrvatskoga velikana priređen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu znanstveni skup novaknaslovljen „Dalje treba misliti“. Naslov nad kojim se treba zamisliti. Ostavio je Novak dubok trag ne samo u romanu, nego i u poeziji, i u kazalištu. O njegovu je djelu na rečenom simpoziju govorilo dvadesetak sveučilišnih profesora i docenata, a Slobodanov sin Javor kaže mi da je posebno duhovita bila Ana Lederer, kao i vispreni Davor Velnić. Oprosti mi Bože što sam u to vrijeme bio u Dalmaciji, ali tako se poklopilo, baš mi je žao što nisam bio nazočan, jer sam jedan od onih koji poštuju, cijene i vole djela Slobodana Novaka, književnika koji je među prvima odvažno, i to kada!, raskrstio s totalitarnim ideologijama, uključujući komunističku, naravno, a u starijoj se dobi prkosno otkrio ( „Digresije“) kao istinski Hrvat i domoljub, što mu bagra orjunaška nikako nije mogla oprostiti, te se na nj obrušila iz tiražnih medija, pa nastavila i nakon književnikove smrti 2016. Uzgred: istu je sudbinu doživio i Ranko Marinković.
Umro Josip Manolić
Isprva sam mislio da je lažna vijest, teško je bilo povjerovati. Sjećam se one doskočice, je li bila Hodakova, da je ključno pitanje kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću. A čini se da je ipak umro, ma nevjerojatno, a bila mu je tek 105. godina. Stepinca nadživio za više od šezdeset godina. Imao je stari udbaš i nemalih zasluga na početku stvaranja hrvatske države, mrlja mu je bila onaj puč (skupa s Mesićem) usred Domovinskoga rata, da je uspio, sve je moglo otići dovraga. Bio sam ministar u Manolićevoj Vladi 1991., što je današnjim našim sugrađanima teško shvatiti znajući kakav sam, a i tada sam bio kao sada, ali se u to vrijeme nije pitalo iz koje si avlije, nego jesi li za hrvatsku državu ili nisi. Osim toga, ministre je postavljao Tuđman. Kao i predsjednike vlada.