Čitajući odličnu kolumnu svestranog hrvatskog intelektualca g. Hrvoja Hitreca, koju prenosimo u cijelosti, teško je ne primjetiti vrlo važan “propust” ili lapsus autora kolumne, koji se ne osvrće na vrlo bitnu instituciju dok usputno odgovara mutikaši Jurici Pavičiću koji se u Jutarnjem listu obrušio na temeljne hrvatske vrijednosti, brutalno vrijeđajući blaženog Alojzija Stepinca kao politički insuficijentnog jadnika. Nadalje taj mali i nedorasli “historio-gaf” Pavičić na degutantan način spominje brisanje i Deklaracije o Domovinskom ratu kao i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar, koji po Pavičiću služi za “takozvanu hrvatsku povijest”, a što Hrvoje Hitrec u svojoj kolumni ne primjećuje te nigdjeu u tekstu ne spominje Hrvatski Memorijalni dokumentacijski centar kojem je ravnatelj Doc. dr. sc. Ante Nazor.
Propust ili ne, to samo autor kolumne Hrvoje Hitrec zna, a na Uredništvu Braniteljskog portala koje pozorno prati sva zbivanja je da upozorimo na napisano i pročitano kao i ono što je u tekstu, lako moguće, nenamjerno izostavljeno od strane autora Hitreca…Kolumna Hrvoja Hitreca u nastavku…
Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom
Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.
Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.
Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.
A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.
Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.
Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske 
državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.
Tito – konačni pad
Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).
Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.
Povijesna istina
Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.
Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.
Hrvoje Hitrec/HKV