Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće
Svako jutro jedno jaje… sjećate se možda te pjesmice. Sada je pjesma drukčija: hitrecsvako popodne jedan pljusak. Eto ja izvučem kosilicu iz garaže, sunčano je, palim mašinu, kadli opali grom i potom pljusak, kišurina. Vratim brzo kosilicu u garažu, odem u kuću i nešto drljam, kad ono vani granulo sunce. Odem po kosilicu, palim, za pet minuta nestane sunce i nastane potop. Spremam stroj u garažu, uđem u kuću i drljam, kadli vani sunce. I tako sedam puta ili više. Mak i Tor gledaju me ispod oka i ispod strehe. „Čuj, gazda, čudno se ponašaš, nestabilan si.“ „Tata ti je nestabilan, životinjo“, srdim se, „nisam ja nestabilan, nego vrijeme.“ A vrt se pretvara u Amazonu, fale samo krokodili. Zmija sigurno ima, samo me izbjegavaju, jer znaju da i ja mogu biti otrovan, čitaju kolumnu. A slušaju i vijesti, napokon je vlast svrnula oči na Imunološki zavod, pa je objavljeno da ne ćemo ostati bez protuotrova glede europskih zmija. Baš tako je javljeno, europskih. Zmije su na taj glas dobile ospice. Već su mislile da je Hrvatska za njih Eldorado, da mogu ujedati bez posljedica.
Između dva pljuska gledamo televiziju. Emisiju o robotima. „Vidiš“, velim Toru, „izmislili su i pse robote. Još malo, pa mi ne ćeš biti potreban. A tu su i uštede, hranim te već godinama, a ne laješ ni na poštara. Mogao bi pokazati zube barem kad mi ubacuje u pretinac račune. Doduše, sada poštom ionako stižu samo računi, ah, gdje su ona vremena kada su poštari nosili pisma i razglednice, a ljudi se trudili pisati lijepo i po mogućnosti osjećajno, eh, da.“ Tor se rastužio. „Ti mene ne ćeš nikada zamijeniti s tim metalnim idiotom?“, pita. „Ma naravno da ne ću“, kažem, „samo se šalim“. Ipak, kada metem tvoje dlake, dolazim u napast… Nego, bolje bi bilo da izmisle robotske konje za izvlačenje drva iz šume, a ne da se barabe iživljavaju na pravim konjima.“
Tako mi kratimo vrijeme, a vrijeme nas ubija. Još je k tomu u prošlom tjednu bio pun Mjesec, od oblaka se nije vidio, ali se osjetio, ni s dva normabela nisam mogao zaspati. „Vidiš da s njim nekaj nije u redu“, rekao je Mak Toru, „luta po noći ko uklet, sve me je strah.“
Zaspim pred zoru, budim se kasno, nekoliko minuta ne znam tko sam ni kamo idem, ni koji je dan, ni tko je pobijedio na parlamentarnim izborima. Nakon dvije kave dolazim k sebi, a životinje oprezno k meni, palimo televizor. Isti ljudi, u Saboru, u Vladi. Uvijek ista oporba. Ma takvu bi oporbu svaka zemlja poželjela, uvijek sve čini da slučajno ne dođe na vlast, gadi joj se. Na vlasti ipak nekaj moraš delati ili se barem praviti da delaš, a u oporbi je lakše, samo galamiš i opanjkavaš, a plaća ti je u Saboru ista kao i ministrima, no tu negdje. Osim toga, ministri mogu lako odletjeti, a iz srebrenicaSabora te nitko ne može izbaciti, osim s jedne sjednice. Još ako si u nekom odboru, bilo kojem, nije važno, puna šaka brade. Recimo, u odboru za ljudska prava i manjine, gdje sve prepuštaš Pupovcu, samo dižeš ruku. Ne pitaš za ljudska prava dr. Šretera, povijest je to daleka, okrenimo se budućnosti. Ili barem sadašnjosti.
A u sadašnjosti sve puno rezolucija i sličnih papira. Rezolucija o genocidu u Srebrenici donesena je u UN-u, a Vučić se pravi blesavim i tvrdi da je pobijedio, ogrnut zastavom plače od ganuća. Tom predstavom u stvari dokazuje da je Srbija bila do vrata umiješana, što bi ga inače bila briga za rezoluciju? No ima razloga za slavlje: dokument je tako vješto napisan da se nikako ne može dokučiti tko je to, zaboga, pobio tolike ljude u Srebrenici. Finci, Estonci, Palestinci? Pa i na našim, hm, televizijama govori se o „žrtvama Srebrenice“. Opak je to grad kada mu se pripisuje toliko žrtava. Još samo čekam papir na kojemu piše o „žrtvama Vukovara“, opakoga grada koji je pobio svoje građane. Ili o žrtvama Bleiburga, slikovitog, ali opakoga gradića. Rezoluciju o Bleiburgu i Križnim putovima nikada ne ćemo vidjeti, ma to je bilo davno, sredinom prošloga stoljeća, tko će se sada na to vraćati, a osim toga stradali su Hrvati. I jako bi uzrujalo današnju oporbu u Hrvatskom saboru, koja i nadalje postavlja žučljiva pitanja kako to tamo neki, valjda ustaše, ubijene vojnike nazivaju hrvatskim vojnicima. A nego što su bili nego hrvatski vojnici (i civili) koje je pobila jugoslavenska vojska? Finci, Estonci, Palestinci?
Pa je li kasno za rezoluciju o Bleiburgu? Nikada nije kasno, turski genocid nad Armencima zbio se prije, puno prije Bleiburga, pa je svijet ipak relativno nedavno priznao da se dogodilo upravo to što se dogodilo. Genocid. Teško je vladarima svijeta izgovoriti tu riječ, osobito sada kada se genocid događa u Gazi, kada više nitko nema simpatija prema izraelskom režimu, pa ni u Izraelu. Ni kada je Međunarodni sud pravde faktički izjednačio Netanyahua s Putinom, a Yahu mrtav hladan ne sluša nikoga, više ni voljene Amere, ubija, razara kao poludjeli rimski car, odnosno pojas gazeruski. Malo-pomalo, iz samoga (doista je ostao sam) Izraela dolaze dokazi da je Netanyahu bio upozoren na opasnost od napada hamasovca, ali je prešutio, shvatio lukavac da mu je to prilika za održanje na vlasti. I onda je s vojskom krenuo tražiti taoce koje drži Hamas, pobio za sada trideset pet tisuća Palestinaca, osobito djecu, a taoce nije našao, ako je kojega i našao, ubila ga izraelska vojska.
A kakva je hrvatska „vanjska politika“, plus većina medija, u odnosu na svakodnevno krvoproliće u Gazi, ali i glede priznanja palestinske države? U najmanju ruku ambivalentna. Pa dok se u svezi s ruskom agresijom na Ukrajinu može reći da je Hrvatska uglavnom dobro reagirala, s priznanjem palestinske države druga je priča. Zauzima se mačekovska politika čekanja pod stolom. Za to je vrijeme u stvari gotovo cijeli svijet već priznao palestinsku državu, više neeuropske nego europske zemlje, ali su se i one pokrenule (Norveška, Irska, Španjolska ) ne čekajući mig iz Bruxellesa, koji je ionako trenutno zaokupljen vlastitim kadroviranjem. Hrvatska mudruje, jest da je načelno za rješenje s dvije države, ali … Čeka li se direktiva, ili se čeka SAD, koji će se teško dočekati, jer se tu i Biden i Trump napokon u nečemu slažu. A zašto? Ma pametni su to dečki, znaju da ni jedan ni drugi ne bi dobro prošli na izborima ako bi se obrušili na izraelska razaranja i ubojstva, imali bi za vratom medije u svojoj zemlji, a koje uglavnom drže Netanyahuovi sunarodnjaci.
Vraćam se na Srebrenicu. Prvo: opet pišu naši medijalci da je to bio najveći genocid nakon Drugoga svjetskog rata, što je laž, jer je „Bleiburg“ najveći genocid nakon svršetka Drugoga rata. Drugo: zašto samo genocid u Srebrenici, koja je bila jeziv finale genocida što su ga godinama provodili Srbi u Bosni i Hercegovini, na kraju dobili međunarodno priznanje svoje genocidne države iliti entiteta. Filmski detalj toga genocida upravo je dobio Zlatnu palmu za kratkometražni film, upad srpskih „paravojnih“ u vlak i ubijanje putnika 1993. u okolici Višegrada. Ponavljanje povijesti: srpski četnici 1941. zaustavljaju vlak s hrvatskim hodočasnicima, ubijaju sve živo, peku na ražnju župnika, Bračanina rodom.
U ratovima devedesetih na području BiH – kažu nezavisni zapadni izvori – bilo je zločina s mnogih strana, ali kada se sve svede ostaje činjenica da su devedeset pet posto zločina počinili Srbi – dotično bosanski Srbi, uz izdašnu pomoć Miloševićeve Srbije, njezine srbizirane jugoarmije i njezinih ne samo vikend-četnika, među kojima je u opsadi Sarajeva primijećen i mladi, zainteresirani Aleksandar Vučić. U opsadi Vukovara navodno nije opažen, možda ondje nije bio. Možda ni Stanimirović, ali on je odmah nakon pada grada preuzeo „ustašku bolnicu“. Zašto spominjem Stanimirovića? Jer čitam novine, naše, hrvatske, čitam članak u kojemu se spominju mnoga imena i prezimena, ali se samo uz Stanimirovića dodaje – gospodin. Gospodin Stanimirović.
Idemo u sadašnjost, malo o književnosti, da predahnemo od raznih genocida. Više se ne sjećam zašto sam prčkao po međumrežju, nešto sam tražio i otvorio stranicu na Wikipediji: hrvatski književnici navedeni po abecedi, pisci od iskona do danas. Malo me zainteresiralo da vidim koga ima koga nema. Nema, recimo, Ivana Slamniga, jednoga od knjiganajvećih hrvatskih pjesnika. Ima jedan Slamnig, ali ne Ivan. Gledam dalje, sljedeće je slovo Š. Kad ondje pod Š hrvatski književnik Stipe Šuvar. Pa, draga djeco, informirajte se.
Šuvara spominje, u nedobrom svjetlu i jedan bivši nakladnik, sada valjda u mirovini, Nenad. U novinskom razgovoru. To su ti naši nenadi koji imaju i te kakve simpatije prema Hrvatskom proljeću, ali kada je u pitanju hrvatska država nastala devedesetih, eh, tu već simpatije gasnu,pa i zato što je Proljeće slomljeno i Hrvati ušutkani, a država živi. Ne može se reći da su nenadi baš ludi za Jugoslavijom, nije uputno danas tako ludovati, ali kada prijeđu na lingvističko polje odmah se vidi omanja mutež. Tako nenadi plaču nad „jadnom jezikoslovkom Snježanom“, onom koja je u knjizi napisala da Hrvati nemaju pravo svoj jezik nazivati svojim, hrvatskim imenom. I nadalje nenadi ne baš nenadano vrište protiv „odvajanja hrvatskoga od srpskog“, s teškim argumentom da su rigidni mulci u jezični prostor ubacili riječi „glede“ i „u svezi“. Oh, kako strašno. Osim što bivši nakladnik očito ne poznaje povijest hrvatskoga jezika, u kojemu je u nevukovskim razdobljima „glede“ bio ugledna riječ u rječnicima, u tekstovima književnika i novinara. Ma nije važno, neka priča svatko svoju priču, mutnu i umotanu da se ne izgovori ona o „zajedničkom jeziku“, a opet da se Vlasi dosjete što je autor htio reći. Glede zajedničkog, da.
Čitam dalje. Pokazujem Maku i Toru stripove Ivice Bednjanca, jer su se dnevne novine prisjetile da je prošlo devedeset godina od njegova rođenja, a ne znam koliko od smrti. Ne pamtim godine, ni datume, lijepo je da me novine podsjećaju. „Imao je Bednjanec jednoga psa“, pričam Toru, „ne baš najljepšeg. Ni ti nisi baš najljepši, ali taj je bio ružniji od tebe. Ali pametniji.” Dakle, Bednjanec je stanovao u dvorišnoj zgradi na Jelačićevu trgu, a kada bi se umorio od crtanja – šetao bi trgom. Uz njega pas s lulom u ustima. Da, lulom. Nije ju ispuštao.. .A s Bednjancem sam imao raznih zgoda, jednu nikada ne ću zaboraviti, i nije zgoda nego tragedija. Bio sam, naime, urednik zabavnih stranica u SN reviji, ako se ne varam, u svakom slučaju u sastavu Sportskih novosti, i nagovorio Bednjanca da svoj korpulentni lik zvan Nježni uputi prema sportovima, što je i učinio. A uvijek je kasnio s predajom nove table, a ja nestrpljivo čekao. I toga dana nazovem ja njega, da što čeka, galamim, a on šuti. I plače. Kroz suze mi govori što se dogodilo, očajan. Obiteljska tragedija o kojoj ne kanim pisati, da koga ne povrijedim. Još i danas me prolaze trnci kada se sjetim toga dana.
Sjajni crtač Bednjanec, duhovit, scenarist, a ne samo crtač. Ako smo u čemu nadmoćni mnogima, ne samo u nogometu, onda je to blistava hrvatska plejada autora stripova za kojima su se otimali u drugim zemljama, i otimaju. Kada sam prvi put vidio strip Macchu Picchu genijalnoga Radovana Domagoja Devlića, mojega susjeda i prijatelja, ostao sam zaprepaštenim, malo je reći ushićenim. O njemu i njegovim radovima treba snimiti film, o njemu kao osobi, i na kraju kao hrvatskom branitelju. A priča o njegovoj preranoj smrti toliko je tužna da tužnija ne može biti. I uopće, premalo je hrvatskih filmova, dokumentarnih ali i igranih, biografskih, o osobama iz svijeta umjetnosti, kao i igranih filmova ili serija o onima koji su obilježili „opću“ hrvatsku povijest. Nešto više pozornosti filmaši (sve više) poklanjaju bližoj povijesti i strahotama u srpskoj agresiji, vanjskoj i unutarnjoj, na Hrvatsku i Hrvate, i to je dobro. Eto, Jakov Sedlar upravo počinje snimati igrani film o desetgodišnjem dječaku koji je dugo, vrlo dugo, bio zarobljenik u srpskom koncentracijskom logoru i ondje doživio zvjerska zlostavljanja. Tako je to bilo, draga djeco.