Piše: Josip Milić
Na izborima 17. travnja izgubile su stranke jugoslavenske provenijencije kao što su SDP, Možemo, IDS, Beljakov HSS, Dalijina Stranka s imenom i prezimenom, stranka Anke Mrak Taritaš. Oni su svi skupa osvojili premalo glasova da bi ih se u iduće četiri godine išta pitalo. Svi oni ne kriju da im je od Tuđmana draži Tito što u prijevodu znači da im je od Hrvatske draža Jugoslavija. Neki od tih jugonostalgičara ne pokušavaju ni prikriti svoj prijezir prema Tuđmanu pa time i Hrvatskoj. U tomu je prednjačio, iako već godina ne pripada ovoj skupini nego je dio vlasti, Milorad Pupovac.
Žalovanje za Jugoslavijom
On i njegovi, kao dio Vlade Republike Hrvatske, na dan proslave Oluje ide žalovati u Novi Sad, a u svojim orjunaškim novinama, koje bi se po vokaciji trebale baviti kulturom i baštinom srpske manjine, blati sve što je vezano za hrvatstvo. No, ulaskom u vlast DP-a ta je priča završena. Jugonostalgičari imaju pravo žalovati za Jugoslavijom, to je legitimno. Vlast im je izmakla i po treći put otišla u ruke HDZ-a, koji je temeljem rezultata izbora sastavio vladajuću koaliciju s desnim DP-om. Tako se ostvario dugo sanjani san hrvatskih domoljuba da vlast u Hrvatskoj tvore HDZ i jedne desna opcija koja ju korigira i ne da ići lijevo. Koliko se dobilo ministarstava i jesu li to ona prava sekundarno je pitanje. Bitno je biti za stolom za kojim se odlučuje sudbina Hrvatske. Trećim porazom za redom jugonostalgičara, predvođenih SDP-om hrvatski su birači dali do znanja da je ideja jugoslavenstva konačno na izborima dvotrećinskom većinom definitivno poražena.
Sijači terora i smrti
No, što je s komunizmom? Iako mnogi miješaju ove dvije ideje uvriježenom sintagmom o jugo-komunizmu, valja uočiti razliku da je ideja jugoslavenstva oživotvorena 1918. nakon raspada Austro-Ugarske. Komunistička je, pak, Jugoslavija nastala 1945. padom NDH. Osim jugo-komunista postoje i jugo-četnici koji se isto vežu za ideju jugoslavenstva, onoga monarhijskoga tipa. Samo nema jugo-ustaša. Oni su za razliku od komunista i četnika radikalno isključivali svaku ideju jugoslavenstva. Zajedničko objema Jugoslavijama i onoj iz 1918. i onoj iz 1945. jest da su obje nastale na teroru i smrti. Odmah po osnivanju Jugoslavije 5. prosinca 1918. na zagrebačkom Jelačić placu kraljeva monarhija je strijeljala 13 prosvjednika protiv kraljeva režima koji su tražili demokratsku Hrvatsku. Hrvatski prvak Stjepan Radić s bratom Pavlom je ustrijeljen u sred Parlamenta u Beogradu. Kralj je ukinuo stranke i uveo diktaturu. Krv, smrt, teror na sve strane. To je činjenično stanje nastanka kraljevine Jugoslavije.
Komunistička satrapija
Komunistička Jugoslavija nastala je na još okrutniji način za Hrvate. Na krvi pola milijuna pobijenih na Bleiburgu. Potom slijedi Goli otok, pa otvaranje granica i odlazak naših siromašnih ljudi trbuhom za kruhom, potom sječa nakon Hrvatskoga proljeća…
Koja je Juga veće zlo?
Koji je režim bio gori, onaj kraljev ili onaj Titin, teško je procijeniti? Ali evo, 30 godina od uspostave hrvatske slobode Jugoslaveni u Hrvatskoj su na izborima 17. travnja dobili crveni karton. Valja istaći i to da je desnica imala dosta sreće jer je ljevica na izbore išla razjedinjeno, a desni birači su se konačno malo opametili i ignorirali desne strančice okupivši se oko DP-a. Možemovcima je bilo važnije dokazati da su jači od SDP-a, nego ići zajedno s njima i percipirati u vlasti.
Važni predsjednički izbori
Hoće li i komunisti u liku Zorana Milanovića, na predsjedničkim izborima u prosincu dobiti crveni karton, ostaje za vidjeti. Za Milanovića se ne može reći da je Jugoslaven i da je protiv Hrvatske kao što su to bili Mesić i Josipović, ali je definitivno protiv demokratske Hrvatske, a za udbaško-komunističku Hrvatsku. Tijekom svoga premijerskoga mandata koristio je sve poluge moći i svu vlast uzeo u svoje ruke kršeći sve demokratske principe. Premda je napravio radikalan odmak od jugoslavenštine, čitava njegova nomenklatura i savjetnici su ipak jugoslavenski orijentirani. To je dokazao tako što je 30. svibnja odbio sudjelovati na obilježavanju Dana državnosti izražavajući nepoštivanje države kojoj je na čelu.
Ukoliko HDZ i DP nastave suradnju i kao zajedničkoga kandidata izbace karizmatičnu osobu koju bi zdušno podržali i jedni i drugi, šanse su im velike. U suprotnom, treba biti realan da komunist Milanović ostaje još jedan mandat nepredvidivo vladati Pantovčakom. Zajednički karizmatični kandidat koji nikada nije bio komunist, nego je stradalnik komunističkog sustava koji bi glatko dobio Milanovića na izborima je dr. Andrija Hebrang, jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika iz 90-tih godina. Ako HDZ za kandidata izbaci npr. Jandrokovića ili Butkovića, a DP npr. Bartulicu zasigurno ćemo još jedan mandat gledati Milanovića na Pantovčaku. Zato je potrebno hladne glave naći kompromis u korist hrvatske Hrvatske i predložiti kandidata koji ima realne šanse poraziti Milanovića.