Preko tisuću mrtvih bit će u potresu u Turskoj: Za sad je broj 650, no sasvim sigurno nije konačan. Gradovi su sravnjeni sa zemljom, prave razmjere katastrofe bit će poznate tek za nekoliko tjedana, kad se sabere šteta i prekopaju ruševine, kad se prebroje preživjeli.
Svijet Turskoj izražava sućut i solidarnost, u čem je Hrvatska sudjelovala, i nudi pomoć, financijsku, logističku, i svaku drugu, koju Hrvatska još nije ponudila, ali nadajmo se da hoće – tim više što je Turska pomogla nama, kad se dogodila Petrinja. Poslala je preko 200 kontejnera.
“Ovo je, nažalost, vrlo teško vrijeme za ljude. Prijateljstvo se na materijalan, konkretan način ogleda u ova teška vremena u kojima je potrebna pomoć prijatelja”, rekao je turski veleposlanik nakon potresa. Turska je u prvim danima nakon razornog potresa 29. prosinca poslala 480 šatora i 272 grijalice za Sisačko-moslavačku županiju. Već tjedan potom stigli su i prvi kontejneri iz Turske. Kako ćemo mi sada Turskoj uzvratiti gestu? Što im reći? “Oprostite, znate, ne možemo vam vratiti vaše kontejnere jer nam ljudi, više od dvije godine nakon potresa, i dalje žive u njima?” Sramota i tragedija!
Potres je, prema seizmolozima, oslobodio energiju 125 puta veću od onog petrinjskog i 5.000 puta veću od onog zagrebačkog. A to nije kraj, jer će slijeganje tla nakon ovakvog potresa trajati mjesecima, i niz što jačih što slabijih potresa će i dalje tresti Tursku, rušiti već teško oštećene zgrade i dovesti, najvjerojatnije, do novih smrtnih slučajeva. Jedan takav se upravo dogodio u trenutku pisanja ovog teksta, otprilike iste jačine kao i onaj inicijalni potres.
Potres u Petrinji 29. prosinca 2020. je bio snage 6,2 stupnjeva po Richteru, a prethodili su mu potresi magnitude 5,0 i 4,7 prethodnog dana, te je uslijedila serija nešto slabijih potresa. Zagrebački potres iz ožujka iste godine od 5,5 stupnjeva je ipak bio znatno slabiji (skala je logaritamska!), odnio je jedan život i iako nije rušio zgrade, ostavio je pustoš na loše održavanim austrougraskim zgradama u centru i onima iz prve Jugoslavije – ponajviše zahvaljujući suludim konzervatorskim propisima, ali i vlasničkom kaosu u zemljišnim knjigama, naslijeđenom iz socijalizma, a nikad razriješenom nakon neovisnosti.
Šteta je neusporediva. No jedna stvar je jednaka: Svijet će dati Turskoj pomoć, uključujući financijsku, za obnovu, kao što je dao Hrvatskoj. Možda ne u takvom iznosu u odnosu na štetu, jer Turska nije članica EU, i time ne može vući sredstva iz Fonda solidarnosti. Hrvatska je iz tog fonda dobila preko milijardu eura – koji stoje nepotrošeni, zbog nesposobnosti birokracije. Nakon što smo se morali sramotiti i tražiti produljenje rokova – dok su sve ostale države koje su koristile ta sredstva, poput Njemačke, sve potrošile u predviđenom roku.
Hrvatskoj su dva puta dodijeljena sredstva iz Fonda solidarnosti EU-a i kasnije je odobrila i iznimno produljenje roka provedbe za oporavak od šteta uzrokovanih potresom u Zagrebu sve do 30. lipnja 2023. Sad je već i taj rok u pitanju! Vlada u dvije godine nije uspjela riješiti probleme, Zakon se pokazao nefunkcionalnim, birokracija neprobojnom, a operativa nedostupnom. Postupak javne nabave je pak u uvjetima inflacije neprovediv.
A sjetite se naslova iz travnja 2020., nakon zagrebačkog potresa: “Detalji velike obnove koja bi trebala početi 25. lipnja”! Velika obnova nije počela ni tog 25. lipnja, ni onog iduće godine, ni onog 2025.
A to je trebalo biti jasno onog trenutka kad je država, nekoliko dana nakon potresa u Petrinji, od volontera koji su se samoorganizirali preuzela dijeljenje humanitarne pomoći i hrane. Sve ono što je funkcionirali dok su građani, među njima brojni branitelji i predstavnici njihovih udruga, sami organiizirali kuhanje za nesretne ljude, rušenje uništenih kuća i popravke onih koje su se dale popraviti, je najednom stalo. I stoji i dan danas. Čak ni dijeljenje hrane, do tad besprijekorno, nije više funkcioniralo kad se u priču uplela birokracija! A sve je bilo tako lijepo i detaljno izloženo u planovima.
Bit će ultimativna sramota za Hrvatsku ako Turska, koju je potres pogodio prije nešto više od dva sata, koji je tamo napravio štetu na neusporedivo naseljenijem području, na neusporedivo više objekata, i koji je bio kudikamo jači, uspije obnovu završiti prije nego što to uspije Hrvatska, koju je potres u Petrinji pogodio prije više od dvije godine. A ne bi čudilo da se to dogodi. Što ćemo tada, zvati Erdogana da nam organizira obnovu, ako to HDZ i ostale stranke u Hrvatskoj nisu u stanju? Ili im proslijediti svoju nepotrošenu milijardu eura od EU, budući da je ionako nismo u stanju iskoristiti? Hoće li Plenković otići u Tursku prenijeti Erdoganu svoja iskustva s obnovom, kao što je išao u Ukrajinu Zelenskom prenositi svoja ratna iskustva i iskustva mirne reintegracije, koja je završila godinama prije nego se on uopće učlanio u HDZ, 2011.?
Ili da jednostavno preimenujemo Banovinu u Baniju, i damo Dodiku i Vučiću da to sve obnove o svom trošku?