Piše: Josip Milić
Aleksandar Vučić, Šešeljov potrčko i dugogodišnji politički lider Srbije prema mnogim analitičarima broji zadnje dane. Njegova vladavina obilježena je kontrolom medija, pritiscima na opoziciju i institucionalnim slabostima, što su karakteristike koje mnogi povezuju s autoritarnim režimima. I što se tiče susjeda, vodio je krajnje rigidnu i bahatu politiku. Sve je to kratkoročno moglo izgledati kao uspjeh, ali dugoročno moralo je završiti ovako kako mu se sad događa.
Novi Tito
Kritičari ga optužuju za gušenje demokracije, manipulaciju (krađu) na izborima i jačanje kulta ličnosti, što bi se moglo svesti pod jedan nazivnik – diktator i manipulator. Dugo je uspješno kalkulirao i između Istoka i Zapada pokušavajući biti nesvrstan kao Tito i varati i jedne i druge. Tako se mislio grijati na ruskom plinu i prodavati oružje Židovima. Očito ga je sve to ponijelo. No, svemu tomu je preko noći došao kraj. Pad jedne najobičnije nadstrešice sve je stubokom promijenio.
Povijest učiteljica života
Povijest pokazuje da vođe koji koncentriraju previše moći često nailaze na sličan kraj – bilo kroz unutarnje pobune, vanjske pritiske ili gubitak podrške vlastitog naroda. Posebno je to bilo izraženo u povijesti Srbije koja je realno uvijek bila podijeljena između Istoka i Zapada.
Primjeri iz prošlosti, poput Slobodana Miloševića, Nicolaea Ceaușescua ili Muammara Gaddafija, upozoravaju kako diktatori rijetko završavaju mirnim povlačenjem. Dok se Vučić još uvijek održava na vlasti zahvaljujući kombinaciji političke kontrole i populizma, rastuće nezadovoljstvo studenata, ali sad već i cijeloga naroda, ekonomski problemi i međunarodni pritisci mogli bi dovesti do promjena. Hoće li njegov kraj biti politički poraz na izborima, unutarnji prevrat ili nešto dramatičnije, ovisit će o dinamici unutar Srbije, ali svakako i međunarodnim okolnostima. Povijest, međutim, pokazuje da niti jedan diktator ne vlada zauvijek.
Sila silu rađa, poslovica starih Grka
Iz povijesti znamo da diktatori najčešće završavaju nasilnim svrgavanje i likvidacijom. Onako kako su vladali. Hoće li takva sudbina zadesiti Vučića? Nicolae Ceaușescu bio je primjer rigidnog komunističkog diktatora koji je, unatoč rastućem nezadovoljstvu naroda, vjerovao da čvrstom rukom može zadržati vlast. Njegov pad bio je brz i brutalan – narod se pobunio, vojska mu je otkazala poslušnost, a on i njegova supruga pogubljeni su nakon kratkog suđenja.
Aleksandar Vučić, s druge strane, vodi Srbiju u drugačijem geopolitičkom kontekstu. Iako pokazuje autoritarne tendencije, koristi drugačije metode kontrole – dominaciju nad medijima, pravosuđem i institucijama, ali uz nominalni demokratski okvir. Srbija, iako suočena s ekonomskim problemima i nezadovoljstvom studenata, učenika i građana, ipak nije u stanju potpune represije poput Rumunjske krajem 1980-ih. Hoće li Vučić doživjeti sličan pad, ovisit će o više faktora – koliko će unutarnje nezadovoljstvo rasti, što želi međunarodna zajednica i najviše o sposobnosti samoga Vučića. Mora se priznati da mu je, za sad, kontrola potpuno izmakla iz ruku i da stvari ne idu željenim pravcem. Istina, sofisticiraniji i lukaviji je od Ceaușescua, pa je malo vjerojatno da će doživjeti jednako dramatičan kraj. U svakom slučaju svjestan je da gubitak vlasti za njega znači i gubitak slobode. Previše je kriminala bilo u desetljećima diktature i Vučić zna što ga čeka ako sjaše s trona. Zato se ovako grčevito bori, unatoč višemjesečnoj totalnoj blokadi Srbije, ostati na vlasti i kontrolirati procese. Budućnost mu sigurno nije vesela, a ako bude imao sreće, možda ga zapadne Slobina sudbina.