Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Otprilike svaka tri-četiri desetljeća ratujemo. A i ovo poslije Daytona i nije neki mir, tek (možda) stanka od onoga što je više-manje dio folklora naših naroda i narodnosti. Možemo li spas naći pod europskim kišobranom? Ili smo već i tamo zakasnili? I hoće li nas (tamo) uopće?!
Budući da su vremena takva kakva (već) jesu, gotovo nužno je sjetiti se ratnog člana kolektivnog bh. rukovodstva – Ive Komšića koji se iz današnje perspektive, a usred evo četvrtoga mandata njegova prezimenjaka gazije Željka, doima kao blagoslov Hrvatima. Komšić I. nedavno je, naime, napisao tekst u komu je, uz ino, pokušao odgovoriti i na pitanje: Komu danas treba ratna opasnost u BiH. Pritom, taj je dugovječni bh. dužnosnik detektirao kako je nakon rata u Ukrajini, BiH upisana kao državni interes Rusije, što se, veli, Komšić prije Komšića, izravno suprotstavlja našim zapadnim interesima u cjelini.
Nisu ovo 1990-e, ali…
Slijedom toga otkriva i toplu vodu, tvrdeći kako je ruski igrač na brdovitom Balkanu Milorad Dodik – uz potporu prekodrinskoga mu brata Aleksandra Vučića, a da, valjda istovremeno, (bošnjačka) Trojka s koalicijskim partnerima zastupa euroatlantske interese. Ne ulazi Komšić I. previše u fakat kako je i proruski Baja (Baćuška takoreći) koalicijski partner rečenoj Trojki, kao, uostalom, i Dragan Čović. Ne, više se koncentrirao detektirajući treću opciju što se evo plete oko, ili iznad, Bosne napaćene. To je, tvrdi, ona euroazijska koju predstavlja Bakir Izetbegović, a veže se za predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana i njegove saveznike na međunarodnoj sceni među kojima bivši sarajevski gradonačelnik, a u posljednje vrijeme i ex-pošteni Hrvat, vidi i – Vladimira Putina. Što ga onda inspirira da se (još) i zapita: Kako se moglo dogoditi da se političke pozicije proruske struje u BiH i euroazijske struje nađu na istoj strani?!
Ne može se (baš) kazati kako je riječ o autorovim retoričkim vježbama, jer bismo se uistinu mogli složiti s ovom zapravo bizarnom situacijom. Sučelimo je, ipak, promišljanju Huseina ef. Kavazovića koji je nedavno povjerio Anadoliji kako se prijetnje ratom upotrebljavaju za različite političke ciljeve te kako se u nas svaki dan proizvodi jako puno tog narativa kako bi se na neki način zastrašili ljudi. Reis pritom misli da ništa (od toga) ne treba podcijeniti, poglavito što praktički svakodnevno svjedočimo pojavama podržavanja, štoviše i nagrađivanja ratnih zločinaca.
”…Ali ovo nisu ’90-e. Ne treba nitko imati iluziju da smo u nekim ’90-im kada je postojala neka velika JNA, koja je bila sve samo nije bila narodna, a koja je počinila strašne zločine. Nismo više u toj situaciji. Bošnjaci nisu više u toj situaciji, to svatko treba znati”, rezolutan je efendija Kavazović, napominjući kako su ga zbog toga – nije to, naime, prvi put da to naglašava – prije napadali. Bilo je to, podsjetimo, vrijeme kada je reis krenuo u prebrojavanje, što je vrlo nezgodno – pomalo (Hrvatima) i zastrašujuće – koincidiralo s u to doba aktualnom (medijskom) tezom kako bi Hrvati trebali šutjeti, jer ih je ionako ostalo za dva-tri vagona. Što je, u biti, doprinijelo da i Komšić I. progleda. U političkoj mirovini, doduše…
Nema leta s jednim krilom
Danas je, pošteno govoreći, Kavazović (malo…) spustio loptu. Štoviše, može se kazati kako je u stanovitoj mjeri eurofilstvo – narativ koji u posljednje vrijeme dominira njegovim javnim istupima.
”Bosna i Hercegovina kao društvo treba nastaviti graditi temelje za naše uključivanje u euroatlantske integracije. Mi smo dio Europe, a trebamo i službeno stati pod tu europsku zastavu”, poručuje, ali, dakako, ne zaboravljajući i Tursku koja je, misli, prisutna svugdje u svijetu te kako nikad ne čini ništa na štetu BiH, nego samo u njezinu korist. „Mi, Bošnjaci, čini mi se kako se na dva krila trenutačno najviše oslanjamo i možemo osloniti. Dakle, na Tursku i Sjedinjene Američke Države“, rezolutan je reis efendija.
Bošnjački mediji, dijelom pod ravnanjem Temeljne u Bošnjaka, s osobitom pozornošću prate optimistične Čovićeve najave kako će i Izborni zakon biti riješen i prije – ožujka. Ne, zapravo, s pozornošću, negoli prije sa stanovitom zebnjom. Što je, dakako, na tragu neumrle želje da vazda neki Komšić bude tzv. hrvatski član troglavoga bh. državnog vrha
Složimo li se, evo, s tezom kako je (aktualno) zveckanje oružjem samo politička igra – koju, istina, ne treba podcijeniti! – zapitajmo se koliko smo daleko od euroatlantskih integracija. Prije svega, koliko smo daleko od Europske unije? Odgovor je na dohvat ruke, jer nam je Bruxelles obećao, ako budemo dobri, u ožujku dati točan datum početka pregovora. Budući da je prvi proljetni mjesec na dohvat, pitanje je: Gdje smo uoči toga potencijalno povijesnoga nadnevka?!
Malo mu za sreću treba
Lider Trojke Elmedin Konaković, primjerice, drži kako su Bakir Izetbegović i Željko Komšić spremni srušiti europsku priču s happy endom zbog svojih osobnih ili stranačkih interesa. Ali i da postoje oni poput Dodika koji će tek sad pokazati pravo lice – tj. otkriti je li (samo) ruska marioneta, kojemu je interes Moskve važniji od interesa vlastita naroda. Neizravno mu replicirajući, uoči prošlotjednog sastanka vladajućih, Dragan je Čović iz Mostara u prošlu srijedu poručio kako je krajnje vrijeme zaustaviti politički marketing jer se, drži, ovo vrijeme zadugo neće ponoviti. A onda je održan taj sastanak za koji je nepopravljivi optimist Čović kazao kako može sve riješiti.
”Čini mi se da svaki put kad se sastanemo, ne bude spektakularnih rezultata, ali svaki put smo sve bliži. Ono što je također stvar našeg konsenzusa je kako ćemo inzistirati na tome da odmah dobijemo datum otvaranja pregovora kako bismo vidjeli da ono što radimo prepoznaje i Europska unija”, kazao je nakon sarajevskoga summita čelnik SDP-a Nermin Nikšić – s malim, vidjeli smo, zadovoljan.
Inače, zadaća koju bi trebalo uraditi do ključnoga ožujka nije baš jednostavna: Zakon o sudovima, Zakon o sukobu interesa, Zakon o sprječavanju pranja novca i Izborni zakon. Sve, dakle, ono na čemu Bruxelles, svi oni brojni euro-američki poklisari koji su proteklih dana pohodili Sarajevo – inzistiraju. Sudionici sarajevskoga skupa obznanili su kako na rješenjima rade tri radne skupine te kako će do kraja idućega tjedna (kad Tjednik bude pred svojim čitateljima) pokušati usuglasiti tekstove zakona.
Ide Mile briselskom prugom
Bošnjački mediji, dijelom pod ravnanjem Temeljne u Bošnjaka, s osobitom pozornošću prate optimistične Čovićeve najave kako će i Izborni zakon biti riješen i prije – ožujka. Ne, zapravo, s pozornošću, negoli prije sa stanovitom zebnjom. Što je, dakako, na tragu neumrle želje da vazda neki Komšić bude tzv. hrvatski član troglavoga bh. državnog vrha. Štoviše, iz SDA, uz neskrivenu novinarsku potporu, danima napadaju Trojku tvrdnjom kako koristi europski put kao izgovor za nove ustupke koalicijskim partnerima koji će, misle, trajno onemogućiti implementaciju presude Europskog suda za ljudska prava, prije svih presudu Sejdić-Finci. Jasno, presudu u „slučaju Ljubić“ su zaboravili…
Kako bilo, nakon sarajevskoga (potencijalnog) dogovora, odnosno, što bi kazao Nikšić, pomaka, svoje je europsko lice pokazao i Mile Laktaški, tvrdeći kako se politička grupacija (SNSD plus partneri) koju zastupa zalaže za europski put. ”Molim vas dajte nam datum. Morat ćemo imati ogroman broj stručnih ljudi koji će raditi na pregovorima. Ako nema datuma, onda se EU igrala s nama, onda nema stimulacije i BiH nastavlja da bude kolonija”, kazao je, dometnuvši da ukoliko visoki predstavnik bilo što nametne, nema (više) ništa od europskoga puta.
Nije nam (baš) mir naštetio
I što onda?! Ako, dakle, i europski ožujak bude samo sanak pusti… Pretjerano bi, dakako, bilo kazati: Ili Unija ili – ne daj, Bože – rat! Ipak, zagledajmo se tamo – nama! – zasad daleko u Europu. U, evo, Skandinaviju čije su države, donedavno doduše, bile dosadne, onako sređene, bogate, sigurne, uljuđene… Nedavno su, međutim, švedske vlasti upozorile kako bi Švedsku mogao zadesiti rat i – čak! – građanima dale upute kako se trebaju pripremati. Nije ta zemlja ratovala 200 godina, pa, zapravo, nemaju predstavu što to znači. Slijedom čega je Jutarnji list donio jednu poučnu izjavu švedskog biologa i angažiranoga intelektualca prof. Georgea Kleina.
”Švedskom je društvu naštetio mir. Štoviše, činjenica da dva stoljeća nisu ratovali utjecala je na njihovo poimanje čovjeka, na stanovitu naivnost koju ljudi ovdje gaje – pa kad bi susreo i samog vraga, Šveđanin bi prvo pomislio da je taj tip imao teško djetinjstvo”, upozorava taj Židov iz Budimpešte koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata za dlaku izbjegao deportaciju.
Nama, mislim na sve u ovoj ex-Yu dolini suza, mir sigurno nije – naštetio. Nije imao kad… Jer otprilike svaka tri-četiri desetljeća ratujemo. A i ovo poslije Daytona i nije neki mir, tek (možda) stanka od onoga što je više-manje dio folklora naših naroda i narodnosti. Možemo li spas naći pod europskim kišobranom? Ili smo već i tamo zakasnili? I hoće li nas (tamo) uopće?!
Pričekajmo ožujak, bit ćemo – možda – pametniji…