Pišući u prošloj kolumni da će Uljanik biti novi Agrokor, iskreno govoreći, ispao sam naivan. Bio sam uvjeren kako je to samo jedna moja amaterska prognoza za kasno jesensku hrvatsku političku reviju s nešto drugačijim modelima i kreacijama od one Todorićevske, prošarane Imotskim Raosovskim motivima…
Ipak je Istra uzor regija na ponos IDS-a čiji gospodarski i kulturni model Ivan Jakovčić dobronamjerno priželjkuje u čitavoj Lijepoj našoj.
No, Ivanovo ”uzor selo” će preživjeti. Bit će opet neki nadzorni odbor u Končarevoj firmi u Finskoj ili negdje u “belom svetu“. Lex Končar zapravo znači da je lako kupovati Uljanik uz pomoć i prijateljsku pomoć Miletića, Flege i Jakovčića, ali je teško isplatiti plaću svojim radnicima u Trogiru.
Privatna, dioničarska tvrtka Uljanik plaća konzultantima po 200.000 eura mjesečno, a direktor ima godišnju plaću 600.000 kuna dok članovi Nadzornog odbora dobivaju iz gubitaša Uljanika po 40.000 kuna mjesečno. Uz tako izdašne ”gaže” IDS-ovim glavešinama ostaje ipak jedan naoko sitan problem: ista tvrtka ne može zaraditi za plaće svojim radnicima.
To je taj “istarski ekonomski gospodarsko-kulturni model“ koji je Jakovčić prošle subote ponudio u razgovoru s Tomislavom Krasnecom cijeloj Hrvatskoj tvrdeći da bi Hrvatska tek tada postala sretna zemlja. Ljevičaru Krasnecu nije ni slučajno palo na pamet zapitati Ivana tko je taj koji će radnicima Uljanika i 3.maja isplaćivati plaće?
Ako se pogleda osnovna struktura prihoda i rashoda onda po Jakovčićevom poslovnom modelu moguće je osigurati sredstva samo za konzultante (recimo po 200.000 eura mjesečno), platiti vanjske kooperante i dobavljače, isplatiti direktoru tvrtke masnu plaću (recimo oko 600.000 kn godišnje) i tu dolazi stop!
Za plaće radnicima nema love. I tako po već uhodanom hrvatskom “modelu“ kad se namire svi ”partneri” radnici ostaju na cjedilu te im ne preostaje ništa drugo nego da se zapute na Markov trg pred Vladu.
U takvoj situaciji kad privatna tvrtka nije u stanju isplatiti plaće svojim radnicima, ali za direktore i partnerske dobavljače ima love te očajni radnici traže zadnji spas od države, GONG prijeti da će svi kolektivno otići u SDP ako Plenković ne podnese ostavku.
Ta parapolitička skupina će valjda predložiti Stazića za premijera, jer se on se kuži u brodove s obzirom da se na ”Breonima” vozikao na brodovima HRM po 7 kuna dnevno.
Za to vrijeme radnici Uljanika pjevaju iz protesta Thompsonove pjesme, zalijevaju župana pivom, a Miletić – militantni borac protiv klerofašizma – nema ”muda” izaći pred radnike kojima se može dogoditi da preko noći postanu proleteri.
Parafrazirat ću jednu staru parolu iz samoupravnog socijalizma “proleteri svih zemalja uozbiljite se“!
Jakovčić se javlja negdje iz “inostranstva“ iz bajkovitog cvjetnog vrta i čeka da Istri naraste “na vrbi svirala“. Je li do sada itko od toliko mudrih glava, političkih i medijskih (npr.: Krasnec) postavio jedno u biti jednostavno pitanje: može li RH iz proračuna, da bi očuvala radna mjesta u brodogradnji, svakim novo izgrađenim brodom financirati strane brodovlasnike? Koliko vrijede pune “knjige narudžbi“ brodova koje moramo izgraditi ispod proizvodne cijene…?!
U cijelom tom brodograditeljskom rašomonu jedino su nevini očajni radnici. Nitko im nije rekao kako je Europa već davno izgubila bitku u brodogradnji s Južnom Korejom i Kinom. Upravljačkoj eliti to je već davno jasno, ali dok država daje jamstva, a sada možda i plaće radnicima, oni se prave kao da je sve ok. Obavljaju svoje financijske transakcije kao da su drugovi brokeri na Londonskoj burzi.
Tako npr.: 3.maj , i sam u teškoj financijskoj dubiozi, “posuđuje“ Uljaniku pola milijarde kuna koje sad može zaboraviti. Što s tim financijskim suicidom uprave 3 maja imaju radnici? Ništa! Međutim, takva “genijalna“ ostapbenderovština nije ostala neprimjećena u EU Komisiji. Ostaje se samo nadati da će naši financijski “vrači“ ipak na kraju pronaći način da oni koji su svojim radom zaslužili plaće do tih novaca i dođu.
U međuvremenu istarska politička IDS-ova elita neka i dalje vodi bitke protiv Thompsona jer se za vrijeme Domovinskog rata borio na krivoj strani!!! Jednom riječju, opasna jesen je pred nama.
Jean Paul Rihter je napisao: ”Plašljiv čovjek se preplaši prije opasnosti, kukavica dok opasnost traje, a hrabar nakon što je prošla“.
Točno je rekao Bajaga da je on u Kninu pjevao djeci poginulih boraca za slobodu Krajine. Ovih dana u gradu Duspare i Marija Mandžukića Slavonskom Brodu pjevao je, znate već tko! Momčilo Bajaga! Pa što? Pjevao je i u Širokom Brijegu! Ali zašto je Slavonski Brod posebno zanimljiv?
Naime, u Slavonskom Brodu je bilo za vrijeme Domovinskog rata ubijeno najviše djece. Ako je pjevački “idol“ hrvatskoj ljevici Bajaga u Kninu pjevao djeci poginulih okupatora, kome je pjevao u Slavonskom Brodu? Onima koji su djecu u tom gradu poubijali? Za mene je to preteška jednadžba. Možda bi nam to mogli objasniti drugovi Gerovac, Čehok, Ante Tomić, Miletić, Jakovčić, Vedrana Rudan, Pofuk, Žonja, Rada, Vesna Teršelič ili možda gradonačelnik Duspara. Navodno je on pravaš. Ah, ta hrvatska desnica! Vjera u Boga i seljačka sloga.
Neka samo Bajaga pjeva gdje ga žele slušati. No, pitanje je može li Thompson pjevati gdje ga žele slušati? Pitajte Jakovčića, a možete i Dolenčića.
O čemu se tu radi i zašto je to magnum crimen hrvatske ljevice? Marko Perković Thompson je, kako bi rekli Englezi, target iliti (simbolična) meta za sve one koji misle, dišu i osjećaju hrvatski. To se sjajno vidjelo na dočeku nogometaša u povratku iz Moskve.
Po ljevičarima MPT ne samo da ne može pjevati, on se ne smije čak ni veseliti. Time već kvari mladež. Kad pjeva pred 100.000 oduševljenih mladih, to policijski i medijski procjenitelji odmah srežu na 50.000 tisuća. MPT je neslužbeni narodni neprijatelj No. 1.
Osim što pjeva na način i o temama koje su bliske običnim ljudima, opasan je jer se borio s puškom u ruci i jer zna što je istina, a što su prijesne laži. On zna da se nakon Oluje nisu u Srbiju povlačili civili. U SAO Krajini vrijedila je teorija JNA još iz Drugog svjetskog rata, tzv. teorija “naoružanog naroda“. To je doktrina temeljena na hajdučko-uskočkoj tradiciji kršćanskih naroda na granicama Austrijskog i Osmanskog carstva te Mletačke Republike. Triplex Confinium, Morlakija od 16. do 19.stoljeća.
Tako je po Miloševićevoj ideji čitavo srpsko stanovništvo bilo uniformirano, mobilizirano i, što je najvažnije, naoružano. Bili su stalno spremni da kao rezerva popunjavaju paravojne jedinice u okupiranim područjima.
Jeste li igdje pročitali išta o tom naoružanom srpskom ”narodu”, osim kod prof. Darka Bekića? Svi stalno trube samo o protjeranih 300.000 Srba civila. Još za vrijeme Haaškog “plovećeg kazališta“ Hrvatima se predbacivala grubost prilikom razoružavanja “nenaoružanih“ srpskih “civila“.
Koliko je ta već udomaćena laž važna našim komšijama dokaz je jedan od brojeva Informera, dnevnih novina čije citate možete često naći na fejsu. Evo kako izgleda naslovna stranica lista, tako dragog našim orijunašima: “Hrvati, ponosni na genocid“ (u podnaslovu). Naslov: “I ustaša Modrić slavi Oluju”. ”Pored Thompsona, zvezda proslave “Oluje“ u kojoj je ubijeno 3.000, a protjerano više od 250.000 Srba, ove godine biće fudbaleri…“.
Uz genocid u Srebrenici dogodio se i genocid u Kninu gdje je protjerano 250.000 do zuba naoružanih paravojnika. Zato je Thompson važan. Da komšije, orijunaše, jugonostalgičare, komunjare drži budnima tako da moraju spavati otvorenih očiju. I kad mu ne daju pjevati pred pola milijuna ljudi, a on to ipak uspije, diže im tlak do nebesa. Zato ga Hrvati i farmaceutska industrija vole. A hrvatska ljevičarska falanga i dalje će nas kao zadnje imbecile pozivati na konačno pomirenje s onima kojima to nije ni na kraj pameti.
Konfucije je davno zapisao: “Plemenit čovjek je spreman na pomirenje, ali se ne ponižava. Hulja se ponižava, ali nije spreman na pomirenje“.
Hajmo sad malo s ovih teških i sumornih tema kao što su Uljanik, 3.maj i Agrokor na teme s laganom dozom humora, blagog cinizma i povampirenog antifašizma.
Patrijarh Irinej je čovjek ispunjen pastoralnim mirom i sklonošću na dijalog. Kao takvog i Sveti Otac ga je imenovao u nekakvu zajedničku komisiju oko Alojzija Stepinca, a da se ne bi slučajno srpski dragovoljac sa Solunskog fronta Stepinac našao zajedno u društvu s Nikolajem Velimirovićem kojeg je SPC proglasila svecem.
Taj je srpski svetac otvoreno slavio Hitlera te inspiratora Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR. No, dobro tada još nije bilo nikakve pravoslavno-katoličke zajedničke komisije. Sad naš Patrijarh, kojeg pojedini hrvatski biskupi otvoreno simpatiziraju i vole kao časnog brata, otvara vrata rata: “Kosovo ne smijemo dati, moramo ga vratiti!“
Usput nas Irinej podsjeća kako je i židovski narod čekao 2.000 godina da bi se vratio u Jeruzalem. Sad zamislite da kardinal Bozanić u nekom trenutku kaže – Srijem, Zemun i Boku Kotorsku ne smijemo dati, moramo ih vratiti. Člančić o borbenom Irineju bio bi u Večernjaku tek mala masna mrlja prema reakciji Pupovca, Hrvoja Klasića, Jurice Pavičića, Borisa Vlašića, Novosti, Novog Lista, a Ante Tomić napisao bi u subotnjem Jutarnjem sjajnu humoresku kojoj bi se od srca smijao on i News bar. Rajko Grlić i Tomić bi odmah stvorili sinopsis o hrvatskom klerofašizmu i ustaškom kardinalu koji javno pjeva Čavoglave.
Ako mislite da pretjerujem onda se po tko zna koji puta debelo varate. Malo po malo pale se opet hrvatske zastave – Šešelj u Beogradu, navijači na Marakani, neki dan u Žepču. Hrvatska zastava postaje udarni izvozni adut u Srbiju i BiH. Čim kontingent zastava prijeđe granicu odmah – plane! S druge strane Novosti i hrvatska orijuna cmizdre, kmeče o sve većoj ugroženosti naših građana srpske nacionalnosti. Uz to uredno, revno revu za DW Deutshe Welle, Algemeine Zeitung, Le Monde, Liberation, The Guardian, New York Times …o srpskoj ugroženosti.
O jednom zgodnom progresivno-liberalnom događaju nitko od stranih lijevih autoriteta nije prozborio ni riječi. Radi se o već legendarno hrabroj Srpkinji sa fejsa, Vesni Pešić koja šakom i kapom dijeli svoje video (ne-video, da-bog-da) uratke po društvenim mrežama.
”Ugrožena” Vesna, zgodna plavuša koja izgleda kao da je za vrijeme Oktobarske revolucije carskim oficirima plesala striptiz, na pitanje kako se ”oseća” u Dubrovniku odgovara: “Kao svoj na svome“.
Potom objašnjava:
“Ovaj grad osnovala su srpska plemena Travunjani, Zahumljani i Konovljani i dali mu ime Dubrava… tako i Sandra Perković koja je iz Dubrave osvaja medalje za Srbiju… U ovom gradu oduvek se govorio prvo srpski jezik, potom talijanski, a onda u manjem broju neki ostali jezici. “Vesna nas nadalje podučava: “Ovde je na srpskom jeziku srpske knjige štampala srpska Dubrovačka štamparija, a najveći dubrovački pesnik beše Srbin Ivo Gundulić…“
Netko će reći previše prostora za Vesnin jeftini egzibicionizam. Možda… ali koliko se naša “sovjetska striptizeta“ razlikuje od onog što je vrlo često dolazilo iz Knez Mihajlove 35 iz Beograda gdje, slično Vesni, u SANU misle mudri akademici? Vratite se na početak teksta i zamislite kako neka naša Vesna (Pusić ili Teršelič, da simetrija bude sluđena do kraja) šeta po Zemunu, Subotici, Boki Kotorskoj i pušta video uratke o starim hrvatskim krajevima.
Pametni i praktični Srbi bi je ošišali, zatvorili i nakon isteka prekršajnog zatvora, šupirali u tri Lepe njihove. A mi? Ona je po našim ljevičarima ugrožena i zato moramo biti oprezni zbog tanke vladine koalicije…moramo paziti što će reći Tomić, Jergović, Pavičić, Vlašić, Pofuk, Gerovac, Krasnec, Stazić, Miletić, Jakovčić, Hrvoje Klasić, EU itd.
Naša Vesna preskače barijere i dokazuje da Nušić nije svojedobno bio u pravu kad je napisao: “Može se radi suknje preskakati plot, ali se to, ni u kom slučaju ne može raditi u suknji”.
Jurica Pavičić nam servira “zavodljivu kovanicu Igora Mandića“ o Hrvatskoj kao propalom projektu. Hrvatska je, po njemu, nešto kao Agrokor i Uljanik zajedno. Propala industrija, propala poljoprivreda, propali fakulteti, propalo školstvo i zdravstvo, propala kultura i nakladništvo, propala čak i Hitna pomoć.
Naravno tu su spomenute i kolone na autobusnim kolodvorima koje kreću putem Irske, Njemačke, Novog Zelanda… poprilična depresija i jad. Ali ima i ljepših stvari koje bude nadu. Nije sve tako crno. Naši dragi i superiorni ljevičari ne propadaju. Ne sele se oni nikuda. Ni Pavičić, ni Tomić, ni Pofuk, ni Gerovac, ni Frljić, ni riječki HNK, ni zagrebački Jazavac, nisu propali, nisu propali još ni svi faksevi, recimo, FPZ stalno stvara nove progresivce kao što su Nina Obuljen, Hrvoje Hribar, HAVC itd.
Nadalje, tu su i upravo cvatu razne nevladine udruge, kao ona Vesne Teršelič i Rade, zatim GONG, Mirovni studiji, te Radina umjetnička Breoni skupina, rukovodstvo 3.maja i Uljanika….
Nitko od njih neće otići u Irsku ili Njemačku. Čak je i Todorić morao kidnuti u Englesku, ali IDS, Miletić, Jakovčić, Flego, članovi raznih nadzornih odbora, konzultanti od po 200.000 eurića mjesečno ne mogu nikada propasti.
Piše tako ovih dana moj kolumnistički “uzor“ Ante Tomić. ”Soko okolovo” sve vidi: “Ti što u ime branitelja, veterana, dragovoljaca, udovica, roditelja nestalih, u ime obitelji, Zdravka Mamića i Zlatka Dalića odlučuju što je poželjno, a što nepoželjno u ovoj zemlji pa i oni su na stanoviti način naša kultura i naša baština, naše neprocjenjivo vrijedno nematerijalno dobro. Taj priprosti primitivizam, sancta simplicatis, zapravo bi trebao zaštiti UNESCO“.
Oda pretencioznosti! Ojkanje primitivaca o Zlatku Daliću preko kojeg ognjištari odlučuju što će slušati jedan Ante Tomić.
Chares Caleb Colton je napisao: “Kleveta uvijek čini klevetnika gorim, ali nikada oklevetanog“.