Homilija zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u četvrtak 18. studenoga 2021., na misi za Domovinu koju je predslavio u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji.

(1 Mak 1, 10 – 15.41 – 43.54 – 57; Ps 119, 53.61.134.150;  Lk 18, 35 – 43)

1. Čuli smo kratki odlomak iz Prve knjige o Makabejcima koja je pisana oko 100. prije Krista. Makabejci su židovska junačka obitelj u vrijeme kada je Izraelom vladao Aleksandar Makedonski (do smrti 323.). Onda je vlast preuzeo Antioh IV. Epifan Seleukovići iz Egipta koji je ograničavao židovsku vjeru, kulturu i tradiciju. Zabranjivao je obrezivanje, svetkovanje subote i bogoslužje.

Kada je Seleukidsko carstvo bilo pred raspadom, Makabejci su uspjeli (162. pr. Kr.) uspostaviti nezavisnu židovsku državu. Tada su Jeruzalem, Hram i hramska liturgija te vjernost Zakonu sa Siona ponovno postali središtem njihovoga društvenog i vjerničkog života. A Makabejci su u povijesti spasenja postajali borci za slobodu u očekivanju doba ispunjenja koje će nastupiti rođenjem Isusa Krista. On će do kraja ispuniti Božja obećanja i oplemeniti povijest spasenja.

Na stranicama knjige o Makabejcima otkrivamo određene sličnosti i našega narodnog hoda i prolaza kroz brojne povijesne Scile i Haribde. Nakon sporazuma koji su 1102. god. sklopili hrvatski župani i mađarski kralj Koloman Hrvatska i Ugarska dobile su istoga vladara, a hrvatska vladarska prava prešla na mađarskog kralja i njegove nasljednike. Ugarski kralj imenovao je bana u Hrvatskoj, izdavao potvrde o izglasanim zakonima na saboru, imao vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i određivao vanjsku politiku.

Nakon sporazuma 1102., „Pacta Coventa“, započelo je naše dugo i teško doba „hrvanja s raznim Seleukovićima“ koji su stolovali u Pešti, Beču, Carigradu, Mletcima i Beogradu. Trebalo je kroz devet stoljeća „podnositi brojne zabrane“ narodnog, kulturnog i vjerničkog identiteta.

No, Bogu hvala za naše očeve koji su poput židovske obitelji Makabejaca bili svjesni svojih narodnih i vjerskih korijena. Bogu hvala i za crkvene pastire koji su navještajem Radosne vijesti na narodnom jeziku i u liturgiji podržavali taj plamičak ponosa i narodne svijesti.

Sa zahvalnošću se sjećamo i svih onih odvažnih „makabejskih sinova“ koji su poput „uskoka“, „gusara“ i „hrabrih branitelja“ davali do znanja svim okupatorima kako se narod ne miri s gubitkom samostalnosti, već stremi za slobodom koju je Gundulić pretočio u himan: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“ I želi biti „svoj na svome“.

2. Što to danas ovdje u Škabrnji spominjemo i na što nas svake godine podsjeća 18. studenoga? Što se tako važno zbilo toga dana prije trideset godina pa to, evo, trajno obilježavamo?

Bio je to tužan dan stradanja kada je vojska JNA s postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba okupirala jedan grad i jedno selo, Vukovar i Škabrnju. A ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove njezine himne: „Teci savo, Dravo teci, Nit’ ti Dunav silu gubi, sinje more, svijetu reci, da svoj narod Hrvat ljubi“.

Uništavajući kulturu i tisuće života lijepoga baroknoga grada na plavom Dunavu te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života ovoga ponosnoga hrvatskoga mjesta Škabrnje, okupator je mislio stravičnim zločinima nad nedužnim civilima i razaranjima hrvatskih ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti njihovu neutaživu čežnju za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida – toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije – još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka.

Bila je nošena onim Gundulićevim snom o slobodi koju nam „višnji Bog je dô“. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo obustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara, Škabrnje i susjednog Nadina.

No, ovaj dan simbolično označava i namjeru zločinačke vojske koja je „taktikom spaljene zemlje“ krenula u osvajanje hrvatskih sela i gradova koje danas predstavljaju Vukovar i Škabrnja. Istina, oni  nisu mogli odoljeti silini oružanog napada, pa nisu izdržali. Ali, izdržala je Hrvatska zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja i molitvenoj potpori njezinih građana.

U ovoj prigodi spominjemo i tadašnje čelništvo RH s predsjednikom Tuđmanom koji je u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. Škabrnja mu je iz poštovanja i zahvalnosti s pravom postavila spomenik jer je kao vrhovni zapovjednik vojnim akcijama „Bljesak i Oluja“ u kolovozu 1995., kojom su rukovodili naši generali, oslobodio najveći dio okupirane Domovine. A onda pregovorima reintegrirao istočnu Slavoniju s gradom Vukovarom.

3. Proživio sam kao dubrovački biskup teške trenutke stradanja i razaranja na jugu Lijepe Naše. Jako mi je žao što „licemjerna Europa i Amerika“ nisu zaustavile okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uvođenjem embarga na uvoz oružja predalo se Hrvatsku, koja je odabrala samostalnost, u ruke nemilosrdnom agresoru jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojbi.

Grad Vukovar se junački i očajnički branio mjesecima. Glas pokojnog novinara Siniše Glavaševića bio je svjetla iskra nade u tami ratnih izvješća. Koliko su ljudi diljem Domovine strepili nad sudbinom toga grada, najbolje svjedoči izvadak iz Dnevnika jedne redovnice u porobljenom Cavtatu, koja piše: „Danas smo čule preko tranzistora da je pao Vukovar. To nas je strašno potreslo. Čuli smo također da je okupirana i Škabrnja a puno ljudi i branitelja poubijano. Strava i užas“, piše časna sestra Gonzaga u svom dnevniku iz Cavtata.

Toga se danas sjećamo i ne zaboravljamo dane teških stradanja. Skloništa su nam u to vrijeme bila male kapele gdje smo u molitvi i trpljenju bili povezani s Marijom, majkom Isusovom i našim zadarskim zaštitnicima koji su nam ulijevali vjeru i nadu. Ustrajnom molitvom i glasnim vapajima, poput slijepca iz Jerihona koji je iz sveg grla vikao Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se, i mi smo preživjeli brojne strahote i osvojili slobodu.

Toga se, eto, s pijetetom i zahvalnošću danas sjećamo, pa sva stradanja i žrtve donosimo na oltar da ih prikažemo s euharistijskom žrtvom koja je predokus vječnoga života.

Upućujemo svoje žarke molitve Ocu nebeskom neka se sjeti svih koji su ovdje prije 30 godina nevino stradali. Mi ih spominjemo po imenu koje su na krštenju dobili, a ona su urezana i u dlanove Božje ruke. No, nije dovoljno položiti cvijeće i zapaliti svijeće. Branitelji su, naime, za slobodu Domovine pali kako bismo je mi pravedno i pošteno izgrađivati znali.

Ne prepuštajmo, stoga, svoju sadašnjost i budućnost stihiji i beznađu! Preporučimo Bogu sebe i sve svoje i molimo svetoga Josipa, zaštitnika naših obitelji neka štiti očeve i majke kako bi bili vjerni u ljubavi, postojani u molitvi, gorljivi u apostolatu i djelima dobrotvornosti.

A hrvatski narod neka raste i napreduje u miru, slozi, međusobnoj toleranciji i ljubavi. Neka se ognjišta ne gase i kolijevke neka ne budu prazne. Za svakoga u našoj Domovini neka bude dovoljno rada i kruha, pravde, mira i sreće.

Svim našim pokojnima, posebice nedavno stradalim braniteljima i civilima, neka Uskrsnuli otvori rajska vrata. Neka ih oslobodi svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Škabrnja, 18. studenog 2021.