Prema “Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2018.-2019.”, koje objavljuje Svjetski gospodarski forum, hrvatska javna uprava je predzadnja u svijetu po efikasnosti. Od Hrvatske je gora jedino Venezuela. U isto vrijeme, u javnoj upravi radi više od 33% svih zaposlenih u Hrvatskoj. Taj broj stalno raste, dok mladi masovno odlaze iz države jer velikim porezima na plaću moraju financirati enormno veliku i neefikasnu javnu upravu.
Jedna od recentnih priča s Facebooka ide ovako:
“Sinoć prije spavanja, oko 22, supruga mi reče da sam zaboravio ugasiti svjetlo u šupi. Ustanem i pogledam kroz prozor, kad 2 lopova obijaju šupu. Nazovem odmah policiju i kažem da vidim dva lopova kako iznose moj alat iz šupe.
“Smirite se gospodine, nema razloga za paniku, zaključajte vrata”.
Ja govorim, pa požurite otići će…
On meni: trenutno nemamo nijedan auto slobodan, kad bude koji odmah dolazimo, upalite svjetlo i budite mirni.”
(tekst se nastavlja ispod videa)
Pokušavam brojiti da se smirim i dođem do 45. Ponovo zovem policiju i kažem:
“Nema potrebe da žurite, ja sam njih obojicu ubio”, i spustim slušalicu.
U roku od 5 minuta dolazi 5 policijskih auta, kombi sa specijalnom policijom, marica i dva mrtvačka auta. Lopovi su uhvaćeni na licu mjesta. Inspektor mi priđe i pita zašto sam im rekao da sam ih ubio. Ja ga pitam zašto su oni meni rekli da nemaju koga poslati i da su sve patrole zauzete.”
Svatko tko živi u Hrvatskoj se kad tad susreo s lijenom, glupom, ili nesposobnom birokracijom, s ljudima čiji je posao zapravo izbjeći odraditi ikakav posao. Većina se s njom susreće gotovo svakodnevno, naročito braniteljska populacija kad pokušava ostvariti neka svoja zakonska prava, pa im se na putu ispriječi – birokracija.
Uzmimo za primjer, nasumični, a takvih ima na stotine, slučaj Jasmina Žustre, jednog od najmlađih dragovoljaca Domovinskog rata na dubrovačkom području, poznat svima u Dubrovniku osim upravnim tijelima Republike Hrvatske koja ga ni nakon preko jednog destljeća nisu stavila na dnevni red. Naime toliko je dugo obitelj Jasmina Žustre pokušavala državi, za koju se borio, objasniti da je Žustra sudjelovao u obrani Dubrovnika, te kako je kao maloljetnik sudjelovao u opskrbi branitelja na Srđu, mitskom mjestu obrane Dubrovnika.
Unatoč potpisanim izjavama sudionika obrane, Boža Burića, Ile Topuzovića koji su pod kaznenom i materijalnom odgovornošću dali izjavu kako je Jasmin Žustra bio aktivni sudionik opskrbe Srđa, čak i fotografijama poznatog dubrovačkog fotografa Željka Šoletića sa Srđa koje svjedoče o Jasminovom ratnom putu, mjerodavne institucije su odlučile suprotno.
Ili, prošlog mjeseca preminulog ratnog vojnog invalida Ive Webera koji je umro “zarobljen” u svome stanu u Jeretovoj ulici u Splitu. Weber nije dočekao izgradnju invalidske rampe koja bi mu omogućila izlazak iz stana. Prije 3,5 godine amputirana mu je desna noga, a bez pomoći institucija bio je prepušten susjedima, prijateljima i sestri. Desetak godina tražio je ugradnju rampe na stubištu zgrade. Rampa koja se trebala ugraditi obuhvaćala bi dio javne površine, a dopuštenje Grada, kako je Weber prije nekoliko godina rekao za Slobodnu Dalmaciju, nisu dobili. Primjere branitelja koji su zapeli u labirintima legendarne hrvatske birokracije bismo mogli nabrajati do sutra, radilo se o lijekovima, medicinskoj pomoći, stambenom zbrinjavanju onih koji na to imaju pravo…
Birokracija nije problem od jučer, uhvatila je debelog korijena u socijalizmu, kojem je to bila specijalnost. Sve socijalističke države su imale isti problem – neprolaznu šumu birokracije koja bi se ispriječila ispred svakog tko je pokušao bilo što ostvariti legalnim i legitmnim putem. Na građevnu dozvolu se čekalo godinama i desetljećima, na bilo kakvo rješenje barem mjesecima. Udarači pečata su bili zasebna kasta neradnika i uhljeba. Danas, u doba elektroničkog poslovanja, birokracija i dalje muči građane.
Jedan biserni primjer je obnova nakon potresa. Građani su morali od države prikupiti poveću planinu papira – radilo se o oko 90 dokumenata ukupno, a jedan od građana koji su je predali je dokumentaciju isprintao i izvagao – 6,3 kg papira, a bilo bi i više da većina toga nije printana na dvije strane. Kao Guttenbergova biblija.
Paradoks je da ste te papire morali prikupiti od raznih gradskih i državnih tijela, da biste ih predali tim istim državnim i gradskim tijelima. Zašto država maltretira građane da prikupljaju dokumentaciju za obnovu od potresa – kad je dokumentacija ionako pohranjena kod njih? Zašto sami ne izvuku potrebne papire? Jedna od enigmi svemira. Hrvatska se masno osramotila zbog toga, morala je tražiti produljenje ionako dugačkog roka kako ne bi ostala bez europskih sredstava za obnovu. A posao obnove je stajao ponajviše zbog – birokracije. Nepotrebne, jer ako je država rekla obnoviti SVE srušene kuće, u čemu je onda poanta sakupljanja dokumentacije? Dovoljno je dokazati da je kuća oštećena u potresu, i to bi u normalnoj državi bilo sve. A ovdje se moralo utvrditi vlasništvo, ali opet zbog birokracije – zemljišne knjige nisu sređene kako treba još od Austro ugarske. Dakle, birokracija od vas traži da im date čiste papire, ali ih ne možete dati jer vas je birokracija zeznula, nije riješila svoj dio posla.
Birokracija može biti i vrlo skupa. Edi Filipović, nekoć direktor tvrtke Ardens, koja je preuzela ljevaonicu bivše Industroopreme u Rijeci i koji je u međuvremenu je napustio Hrvatsku i otišao u Njemačku, među ostalim zbog birokracije, opisao je pred četiri godine svoje iskustvo: Adriadiesel je 2010 bio pred ugovaranjem isporuke gigantskih motora – generatora za nuklearke u Rusiji. “Počeli smo s prvim isporukama 2011. godine, i eto ti jednog dana u lipnju 2011 godine – “inspektorica kuca na vrata”. Od 100 dozvola koje imamo već deset godina, sad nam traži još i “dozvolu za gospodarenje otpadom”. Nju, naravno, nemamo, niti smo znali da postoji. Zbog te dozvole šalju nas na prekršajni sud, sa zahtjevom za kaznu od oko pola milijuna. Šalju nam i “zabranu rada pod prijetnjom pečaćenja prostora i opreme, do ishođenja pravovaljane dozvole za gospodarenje otpadom”, kaže on. Inspekciji je doskočio i firma je Rusima motore isporučila samo zato jer je s radnicima dogovoreno da se radi popodne – kad inspektorici prestane radno vrijeme.
Birokracija je i u znanosti. “Surađujući s Hrvatskom zakladom za znanost pretežno se osjećamo izloženo budalaštinama”, rekla je polovica voditelja znanstvenih projekata financiranih putem Hrvatske zaklade za znanost u istraživanju koje je proveo Violence research lab. “Priznati znanstvenici kroz svoj rad izloženi su cyber bullyingu od strane bezlične birokracije. Pri tome ih se čak 40% ispitanih voditelja pretežito osjeća bespomoćno, a preko 50% pretežito frustrirano”, navodi Anna Maria Getoš Kalac u izvješću svog istraživanja.
– Takva birokracija ocrtava nemoć administrativnog osoblja na svim razinama da samostalno i odgovorno razlučuju bitno od nebitnog, pa to dovodi do prekomjernog ‘zatrpavanja papirima’ i gomili nelogičnih traženja koje često graniče s apsurdnima u stilu ‘fali pečat’, kaže profesor Kristian Vlahoviček sa zagrebačkog PMF-a, kojemu su, između ostalog, dokumentaciju vraćali i jer ‘pečat nije bio dovoljno vidljiv’.
Je li birokracija nerijetko sama sebi svrha? Birokrati u pravilu ne razlikuju bitno od nebitnog, ne preuzimaju odgovornost nego prebacuju papire s jedne na drugu instancu, i u pravilu nisu od koristi onima koje bi trebali podržati i kojima bi trebali pomoći, već su uglavnom – smetnja svima.
Nedavno smo pisali i o iskustvima građana s birokacijom koja su podijelili na Redditu, od situacije gdje je građanin putovao 25 km u jednom smjeru da posjeti referenta koji mu se uporno danima nije javljao na telefon, da bi ga vidio kako bez gleda sportske rezultate i priča sa ženom sat vremena na telefon do situacije gdje je stranka dva i pol sata sjedila u kafiću kraj ureda i svakih 15 minuta odlazila pitati je li se voditeljica vrlo bitnog ureda “vratila sa sastanka”, da bi na kraju, kad ju je dočekao, shvatio da je to ista žena koja je zadnja dva i pol sata sjedila stol pored njega u kafiću s kolegicama.
Ljudi se moraju dovijati na sve moguće načine da bi doskočili birokraciji. No to je rezultiralo time da je u Hrvatskoj poslovanje mimo propisa i zakona postalo norma – a postalo je norma jer je po propisima i zakonima oduvijek bilo gotovo nemoguće raditi. Dugoročno, šteta je puno veća od financijske. Šteta je na poslovnoj etici i moralu, šteta je u vidu razvoja mafijaških struktura, crnog i sivog tržišta, i naravno nepovojerenja građana da se išta može dobiti na regularan način, bez nekog vida korupcije.