Jedini kolegij na Muzičkoj akademiji za koji nam je profesor već na prvom satu rekao da njegova predavanja nisu obvezna, da će na ispitu svatko moći dobiti dvojku, za višu ocjenu će trebati ipak nešto znati, dok peticu zaista trebati zaslužiti, bio je kolegij Uvod u povijest umjetnosti, kojega su pohađali svi studenti prve godine, a predavao nam ga je jedinstveni prof. Tonko Maroević.
Nastava se održavala srijedom u 10 sati u sobi 16, u kojoj je njegov tihi glas i brzi govor ionako tražio posebnu pozornost, a posebno u hiperakuatičnome prostoru Male dvorane HGZa.
Nikad nije sjedio za katedrom, nego je stajao pred nama, odjeven u jednostavnu košulju, prsluk, traperice.
Govorio je iznimno zanimljivo, bez prekida, s bezbroj povezanih asocijacija i usporedbi, uvijek zagledan negdje u daljinu.
Činilo mi se nekad da nije htio niti udahnuti, kako bi stigao dovršiti započetu misao. Pomno promatrajući njegovo lice i žive oči, trudila sam se razabrati svaku njegovu riječ i misao, usredotočena i na njegova nemarnim brkovima i bradom pokrivena usta.
Dvorana je, usprkos neobveznim predavanjima i njegovom tihom, pa i pomalo muklom glasu, bila uvijek puna.
Predavanja prof. Maroevića jednostavno se nisu propuštala.
Za vrijeme sata bio je tajac – pedesetak nas brucoša, netremice smo ga slušali, gledali, upijali..
Za ispit, u sobi 9, pripremila sam ranokršćansku, srednjovjekovnu sakralnu arhitekturu – jednu smo temu sami trebali odabrati i predstaviti. Bio je vidno iznenađen mojim izborom. Ostala pitanja je postavljao on.. bila su djela Gaugina i Goje.. i dobila sam peticu.. jednu od najdražih ocjena jednoga od najdražih profesora tijekom cijeloga moga školovanja, od kojega sam imala čast učiti.
Često sam mu, kasnije nakon studija, to spominjala, a on se onako skromno, gotovo nehajno nasmiješio.. znao je to..
Nikada nisam propustila pozdraviti ga kad bih ga ugledala.
Srela sam ga zadnji put u Zagrebu, u Masarykovoj, u četvrtak 9. srpnja.. prolazio je, kao i uvijek, brzim i poletnim korakom i, kao i uvijek, ljubazno se nasmijesio i odzdravio. Kolegici s kojom sam bila, i opet sam rekla kako su to bila jedina predavanja koja nisu bila obvezna, a na koja smo svi dolazili.
Nakon svakog, pa i najkraceg susreta s njim, ostajala bih nekoliko trenutaka izvan materijalne stvarnosti, dodaknuta njegovim iznimnim duhom.
Jednostavan, ponizan, skroman, tih, duhom silan, a tijelom gotovo krhak, s očima u kojima se održava i djetinja radost i životna sjeta, bez ikada povišenoga tona u glasu, uvijek je znatiželjno istraživao nepresušna vrela novih znanja i spoznaja, oblikujuci ideje i misli u čudesne riječi, stihove, rečenice, koje slušatelj neminovno netremice sluša otvorenih usta, zadivljen snagom uma i duha, umijeću i umjetnosti kojom ih Maroević oduševljeno pretvara u stvarnost, u riječi, izgovorene poletom i osmijehom radoznaloga i razigranoga dječaka. Transcendentalno i metafizičko, poput kipara ili skladatelja, pretvarao je u tvarno, čujno, opipljivo.. Riječ je bila njegov medij.
Hvala Bogu na tako velikom čovjeku.
Uvijek me zadivi činjenica kako mala, neznatna, sitna mjesta i sela iznjedre takve divove uma i duha. Otok Hvar, Stari Grad u kojemu je Tonko Maroevic došao na svijet i s kojega je prešao u Vječnost. Uz blagdan sv. Klare i suza sv. Lovre.
Uzor i motivacija.
U Raj poveli Vas Andjeli.
Hvala Vam profesore.
‘Koliko je vještina pisanja u tome da se život prizove, toliko je vještina čitanja da se prepozna i sačuva.’ Tonko Maroević
HORACIJEVE PREOBRAZBE
Ja, Horacije, učen pjesnik i potkovan
u mnogim znanjima, poželih naći kanon,
postavit pravila, uputit druge u posao
pisanja stihova kad meni već ne ide od ruke.
Ja, Horacije, dvoranin i prijatelj pouzdan,
spreman podržati patnika razumijevanjem,
odjekom blagosti zamaglit bljesak krikova,
iz sjene motrit odveć izložene prizore.
Ja, Horacije, lik smiješan i patetičan
s imenom dičnim, kao da sam Klaudije;
ja, Klaudije, e to bi tek bilo ono pravo
da zauzmem mjesto u poretku vrlina.
Osoba A računa na pomoć bogatoga mecene.
Osoba B druži se s nadobudnim mladićem.
Osoba C hrani se ispraznim očekivanjima
kao, uostalom, i drugi gorenavedeni tipovi.
Pa sad kad međusobno zamijene mjesta,
kad antička persona uzme renesansne haljine
a naš bijedni suvremenik navuče togu
uvidjet ćete kako nema pravog ponavljanja
ali ne prestaje za njim potreba.
Dakako, onda dolazi do sablazni
da konjsku glavu na ljudski nasadiš vrat
ili da riblji rep prekriješ dlakom il perjem.
Što plašilo je prvoga drugoga znade hrabriti,
a trećemu nije ni do kakvog odnosa,
odnosno, kad je i ako je sve moguće
onda je pisanje unaprijed izgubljen slučaj.
Običnim riječima, svima poznatim, i motivima
koje su drugi uporno obrađivali treba
stvoriti nešto novo, ne toliko nečuveno
koliko čujno, izrazito, da nas takne i potakne.
Ako li je bistri vitez s perjanikom tvorio
bitni binom, kao i nesretni kraljević sa svojim
nimalo tajnim savjetnikom, onda je i prokleti
glazbenik nezamisliv bez svjedoka i tumača.
Dakle, ako jedan s vragom tikve sadi i dušu
zapisuje nečastivome iz najviših zahtjeva
neophodan je i skromniji pratitelj, izvjestilac,
jedan od onih kom jedino dat se smije
da scenu započne, odigra prolog i eventualno
sačuva nekoliko misli za završno obraćanje
u duhu uhodanog humanističkog nasljeđa.
U tom trenutku, na tom mjestu, s tim pretpostavkama
otvara se pogled na ograničenu cjelinu druženja,
na propuh prijateljstva, na uske mogućnosti shvaćanja.
Kako premostiti ponore između strasti i trijezne
pomirenosti, kako staviti filtar na izljeve patnje?
Uzmimo stihove kao glinene golubove, zapucajmo
u metu niskog napona, opet nije baš nasumce;
crtom umanjenoga rizika iskušat ćemo otpornost živaca,
uvećati živost, proširiti raspone, nadmašiti svagdašnji luk.
Saldo primanja i davanja izravnati dužničkim okretom
prema uzorima, od jednog uzorka tkiva istkati mrežu.
Nesreća kad ne dolazi sama vuče sobom i grotesku,
ponavljanje se nužno izrođuje u rug i smijeh.
Slijediti s odmakom, međutim, nije nametnički čin.
Odmak dopunjuje, provjerava, iznuđuje otpore i sili
pogledat s obratne strane, od prvog se odmičuć do drugoga
a od trećega se navraćajuć prvome, Horaciju hvala.
TONKO MAROEVIĆ (Split, 1941.-Stari Grad, Hvar, 2020.), pjesma izvan zbirki; iz ciklusa “Savršeni pejzaž i druge pjesme”, časopis “Kolo”, 5-6/2011.napisala je Eva Kirchmayer Bilić
https://youtu.be/