Nikola Alavuk navršio je tek jednu godinu kad su ga ratne okolnosti dovele iz rodnoga Voćina kod Podravske Slatine u Zagreb. U glavnome hrvatskom gradu umro je 1942. od bolesti te je upisan u maticu umrlih zagrebačke pravoslavne općine.
VIDEO-PODCAST VELEBIT – Svjedoci demantiraju službene podatke o logoru Jasenovac (Prvi dio)
Zajedničko ovoj djeci, osim što su umrla u Zagrebu, jest da se njihova imena nalaze i na popisu žrtava jasenovačkoga logora koji vodi Spomen-područje Jasenovac. Uz naznake da su ubijena u logoru i da su ih ubili – ustaše!
Nije bilo dovoljno što je njihove živote odnio vihor Drugoga svjetskog rata, nego su te dječje sudbine trebale poslužiti u političkome projektu gradnje i održavanja jasenovačkoga mita. Na žalost, tome služe i danas, u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi.
VIDEO-PODCAST VELEBIT – Svjedoci demantiraju službene podatke o logoru Jasenovac (Prvi dio)
U Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora (ZKRZ), u kutiji 136, s rednim brojem dokumenta 12/1947, nalazi se popis upisanih u maticu umrlih u pravoslavnoj općini u Zagrebu od 1941. do 1945. godine. Maticu je od 1942. godine vodila zagrebačka parohija Hrvatske pravoslavne crkve, a zatim ju je 1945. preuzela Srpska pravoslavna crkva. SPC je ZKRZ-u dostavio popis umrlih, a na njemu je i nekoliko pravoslavnih građana Zagreba koji su bili osuđeni na smrt u odmazdama za atentate, miniranje pruga i druge akcije komunističkih protudržavnih pobunjenika.
Više od 800 djece
Na popisu je 499 imena, a napominje se da je u maticu upisano još 350 umrle djece nepoznata imena. Sve u svemu, najveći dio popisa predstavljaju imena djece koja su umrla u Zagrebu nakon što bi bila dovedena iz različitih zbjegova s područja Kozare, iz Slavonije, Korduna i drugih hrvatskih krajeva. Najveći je broj upisa iz kolovoza i rujna 1942. godine, kad je mnogo takve djece dolazilo u Zagreb. Na dokumentu jasno stoji da su djeca umrla u Zagrebu.
Većina upisanih s imenom i prezimenom, nalazi se i na jasenovačkome popisu. Tako je s Bojom Maletić iz Dereze kod Španovice, Mirom Đisić iz Paučja kod Đakova, Nikolom Žarkovićem iz Katinaca kod Daruvara, Nadom Crnobrnja iz Stare Krivaje…
Kod najvećega broja upisanih uz ime i prezime stoji kao jedini podatak onaj o starosti. Primjerice, Vidosava Žigić 1 i pol mjesec, Milan Džakula 2 godine, Vid Milekić 1 godina, i sl. Na jasenovačkome popisu nalaze se njihova imena, s godinama rođenja koja odgovaraju onima sa zagrebačkoga popisa.
Poneka su imena upisana pogrešno, vjerojatno slučajno, pri prepisivanju iz izvornika. Primjerice, upisano je Despotić umjesto Despotović ili je ponegdje Milan postao Miloš, a Stjepan Stevo. Milutin Lončar upisan je u JUSP Jasenovcu kao Miloš Lončar, no ostali se podatci podudaraju sa zagrebačkima.
Za većina djece koja su umrla u Zagrebu, na jasenovačkome popisu stoji oznaka da su upisana prema podatcima Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije. Riječ je o popisu ratnih žrtava koji je Jugoslavija napravila kao podlogu za pregovore s Njemačkom o ishođenju ratne odštete. Na temelju toga suspektnog popisa (koji je trebao biti što veći radi veće odštete), temelji se i najveći dio popisa JUSP Jasenovac, s oko 83.000 imena navodnih žrtava…
Djeca koja su dovođena u Zagreb te 1942. godine, bila su smještana u Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 83, zatim u dvoranama društva sv. Jeronima, u nadbiskupskome stakleniku ispod katedrale, u dječjem domu Josipovac (Mošinskoga 49, danas Nazorova ulica), i na drugim mjestima.
Bolesnija i ozlijeđena djeca zbrinjavana su i po bolnicama na Rebru i Svetome Duhu. Hrvatski su vojnici u više slučajeva na Kozari poslije bitke pronalazili skupine napuštene djece, izgladnjele i bolesne, koja su partizanima prije toga služila kao živi štit. Domobrani i ustaše onda bi ih prevozili do Zagreba na liječenje i oporavak.
Iz Zagreba su istodobno upućivani liječnici na mjesta okupljanja izbjeglica. Zapovijed za slanje liječnika i pomaganje izbjeglicama stigla je s vrha vlasti, od poglavnika Ante Pavelića, a provodila su ju pojedina ministarstva u Vladi Nezavisne Države Hrvatske. O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih središta svjedoči dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: ‘U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djeca iz sabirnoga logora u St. Gradiški koja su već preuzeta.’
U sabirališta Jablanac i Mlaku, u blizini jasenovačkog logora, Ministarstvo zdravstva poslalo je skupinu liječnika u kojoj je bio i dr. Nikola Vadkov. U ministarstvu im je rečeno da je riječ o važnome zadatku i da svi moraju sudjelovati bez izgovora. Liječnici su upućeni u Mlaku pored Jasenovca da cijepe izbjeglice protiv tifusa, ispričao je Vadkov poslije rata. Na livadama kod Mlake bilo je mnogo ljudi, pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, rekao je Vadkov, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.
Po djecu su potom stigli građanski volonteri predvođeni Dianom Budisavljević. Prema njezinu dnevniku iz toga vremena, u stavljanju djece na kola kojima će se odvesti do željezničke postaje u Jasenovcu pomagali su joj mladi ustaški vojnici iz Jasenovca, koji su s velikom pažnjom nastojali da ni jedno dijete ne bude zaboravljeno.
Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare te njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Iz prihvatnih prostora u selima Mlaki i Jablancu bili su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskome, Gornjoj Rijeci i drugdje.
Liječenje i udomljavanje
Tu situaciju na isti način opisuje i dr. Nikica Barić u svojemu radu ‘Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece’, objavljenome 2017. godine u časopisu Ivo Pilar. Barić svoj rad temelji na dokumentima Ministarstva zdravstva (Glavno ravnateljstvo za zdravstvo i drugim), Ministarstva vanjskih poslova NDH, Glavnoga stožera domobranstva, na partizanskim dokumentima, itd. Djeca koja su dolazila u prihvatilišta, nakon liječenja i oporavka raspoređivana su i udomljavana u dogovoru s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i Karitasom u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.
Djecu su na skrb preuzimali i brojni građani Zagreba, zatim poduzeća (Standard Vacuum Oil i druga), ustaški i domobranski časnici, dočasnici i drugi. Skupina Diane Budisavljević vodila je o njima kartoteku. Događalo se da bi poneko dijete umrlo i nakon što su ga skrbnici preuzeli – i ta su djeca upisivana u matice pravoslavne crkve. A kao što vidimo, istodobno i u popise koji još i danas trebaju održati živim jasenovački mit, piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove Uredništva Braniteljskog portala*