Ilača se 1940., nalazila u Kraljevini Jugoslaviji, pripadala je Banovini Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu i kotaru Šid. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Ilača se nalazila u Velikoj Župi Vuka sa sjedištem u Vukovaru, te u kotaru Šid.
Po zauzimanju Tovarnika, Štab 1. proleterske divizije uputio je 1. i 3. brigadu u pravcu Ilače sa zadatkom da zauzmu to mjesto, 1. proleterska i 3. krajiška brigada u večernjim satima su otpočele napad na Ilaču, koju su oko ponoći zauzele.
Pogibija ilačkih domobrana po zauzeću Ilače od strane partizana 8.12.1944.
Kazivanje pokojnoga Matije Matošević u časopisu Hrvatski Tovarnik:
Uhićeni su Đuro Petričević, Đuro Kolarević, Đuro Vidaković, Ivan Čurćinac i Stjepan Lakić-Banin. Njih su osudili najoštriji suci iz Ilače (ilački partizani), pa su ih vojnici otjerali u Šidske Banovce, kod željezničke postaje i tamo ih streljali, izmasakrirali i pobacali u rit. Kada se za to čulo u Ilači, iako se još pucalo, išli su ljudi kolima i njih potovarili u kola i donijeli ih u Ilaču kod Gospine crkve i tamo su ih oprali od blata, a to je moja majka Ivka Matošević prala i brisala i kada je vidjela kako su ih izmasakrirali, ona je jako zajaukala “Pa jel’ vidite što su uradili hrvatima?”. Tu je bio jedan od onih najoštrijih sudaca, koji je rekao mojoj majci: “A šta ti, kučko jedna, šta ti tu radiš?”. Krajem prosinca, moju su majku uhitili i otjerali u zatvor u Ilači. Nije bilo dugo, oni su je pustili iz zatvora, i onda kada je onaj najoštriji sudac-odbornik njoj rekao: “Čekaj, kučko, sada si izašla drugi puta nećeš”. Jednoga dana su srpski vojnici ponovno otjerali moju majku Ivku Matošević, Antuna Petričevića, Katu Lukačić-Jackovu, Peru Martinovića i tamo su ih postreljali i izmasakrirali. Mi za njihove grobove ništa ne znamo. Išao sam u Vinkovce u općinu i pitao gdje je ubijena i je li negdje sahranjena. Onda su mi kazali:”Ako si ti sin one kučke, idi kući jer bi i ti mogao za njom otići”. Tako se ja više nisam usudio nigdje nikoga pitati za nju. Moji Ilačani su kazali: “Samo šuti, to se sve zna.”. Svi sve znaju, samo kučkin sin ne zna za svoj majku.
Represija nije stala niti 1947, još su ubijali nepoželjne Hrvate te su provodili teror nad katoličkom crkvom. Kroz prozor župnoga ureda 31.5.1947., bačena je ručna bomba, vjerojatno namjenjena župniku Franji Pohnu. Tom prilokom je ranjena župnikova sestra.
Partizani su osnovali koncentracijski logor Krndija za folksdojčere. Ondje završavaju živote Franz Duhatschek (1885-1945), Katharina Duhatscek (1888-1945), Magdalena Jungert, Nikolaus Jungert, Franziska Kessler, Elisabeth Stemmer, Marianne Stemmer.
Popis samo dijela pobijenih ilačkih nijemaca njih 44:
izvor-komunistickizlocini.net
D.K.