Početkom listopada 2017.
Prvi dan listopada 2017., španjolski policajci sjekirama idu na Katalonce, pucaju gumenim 
metcima, udaraju teškim palicama. Prvoga listopada 1991. jugoslavenska armija i crnogorski bjelaši uz znatnu srpsku pričuvnu komponentu topovskim sjekirama napadaju Dubrovnik ne bi li jug Hrvatske i hrvatsku Atenu pripojili velikoj srbiji, u zamašnoj vojnoj akciji protiv „hrvatskih separatista“ kojima treba oduzeti sve što je „srpsko“, znači ne samo jug Dalmacije nego cijelu Dalmaciju, Slavoniju, Banovinu i Liku. Prvoga listopada 1942. talijanski i fašisti i isti srpski četnici kolju sve živo u Gatima blizu Omiša. Tako su se u duljem vremenskom razmaku u istom datumu poklopila nasilja u režiji iste ideje.
Nedavno su Barcelonu napali islamistički teroristi, sada španjolska policija.
Imaju li događaji u Kataloniji neku vezu s islamom? Imaju, povijesnu. Svršetkom devetoga stoljeća završen je islamski nalet na Zapad (osvojenjem Sicilije) i od tada, kaže povijest, zavojevači više ne napadaju kršćane, nego žive pokraj njih, žele samo da ih se ostavi na miru. No, protuudarac stiže iz Španjolske. Ondje je nekadašnja marka, oteta Arapima, u vrijeme karolinškoga rasula stekla nezavisnost, najprije pod imenom Barcelonske grofovije, a zatim pod imenom Katalonije – trn u oku islama (dinastije Omejida) koji 984. razaraju Barcelonu. Rekonkvista je ipak nezaustavljiva i u 11. stoljeću kršćani su na pragu oslobođenja, premda će borbe još dugo trajati. Što se dalje događalo, možete saznati iz povijesnih knjiga, Katalonija je postala dijelom španjolske države uz ponekad slabašnu, a ponekad izraženiju autonomiju, ali nikada i nitko nije mogao ugušiti katalonsku samosvojnost i sjećanje na spomenutu nezavisnost, niti je mogao zatrti katalonski jezik premda se i to pokušavalo, kao što Rusi nisu uspjeli uništiti ukrajinski jezik, niti Germani, Mađari, Talijani i Srbi hrvatski jezik.
Tamne, prijeteće kampanjole španjolske policije koje su u kolonama upale u Barcelonu, neodoljivo podsjećaju na one što su 1971. ušle u Zagreb da silom razbiju Hrvatsko PrijetnjeTamne, prijeteće kampanjole španjolske policije koje su u kolonama upale u Barcelonu, neodoljivo podsjećaju na one što su 1971. ušle u Zagreb da silom razbiju Hrvatsko proljeće. Sjećam ih se dobro, u njima su sjedili do zuba naoružani milicioneri, dovedeni iz svih republika i pokrajina tadanje jugoslavenske sablasti kao demonstracija bratstva i jedinstva. Do referenduma u Hrvatskoj u to doba nije ni došlo niti je bilo moguće u partijskom totalitarizmu, jednim je potezom licemjerni zločinac Tito skršio i pomisao na hrvatsku samosvojnost, a Hrvatskom zavladali baltići i dragosavciproljeće. Sjećam ih se dobro, u njima su sjedili do zuba naoružani milicioneri, dovedeni iz svih republika i pokrajina tadanje jugoslavenske sablasti kao demonstracija bratstva i jedinstva. Do referenduma u Hrvatskoj u to doba nije ni došlo niti je bilo moguće u partijskom totalitarizmu, jednim je potezom licemjerni zločinac Tito skršio i pomisao na hrvatsku samosvojnost, a Hrvatskom zavladali baltići i dragosavci. I šuvari. Kada je referendum u Hrvatskoj ipak održan, bila su to već druga vremena, policija je bila hrvatska i vlast hrvatska premda je Hrvatska još formalno u sastavu odurne naddržave. Zatim osamostaljena na podlozi općenarodnoga referenduma (gotovo 95 posto ZA iliti SI), baš jednodušno, što je velikosrpskim teroristima natjeralo pjenu na gubice, a nakon što su u ratu dobili po gubici aktivirali su svoj promidžbeni genij pod sloganom „Nismo mi i ne znamo tko je“, od iste su amnezije bolovale i hrvatske vlasti od početka stoljeća, “osvijestili“ se hrvatski Jugoslaveni pa na kraju omogućili da pupovci u ime Srbije ordiniraju po Hrvatskoj za račun istih onih četnika koji su, 
kao Vučić, usred Hrvatske urlali „Ovo je Srbija“. I omogućuju da srbijanski ministar obrane koristeći „vjersku“ prigodu još jednom, i opet usred Hrvatske, podmuklo krivotvori povijest govoreći o građanskom ratu.
U svakom slučaju, sada nam je neophodan novi referendum o izbornom zakonu, da napokon prekinemo još jedinu preostalu vezu s propalom iluzijom. Mediji su već počeli kampanju protiv toga referenduma, objavljuju razgovore s „uvaženim“ znalcima koji govore da nije točna tvrdnja kako EU-države nemaju zajamčena mjesta za manjince u parlamentima. Jedna stručnjakinja navodi sedam zemalja koje ih imaju. Sedam od dvadeset sedam.
A glede Katalonije: nitko ne može zaustaviti težnju naroda za vlastitom državom, može ju samo privremeno silom težnjeNitko ne može zaustaviti težnju naroda za vlastitom državom, može ju samo privremeno silom spriječiti, to jest odgoditi. Kurdi, Škoti, Katalonci… ispisuju budući zemljovid. Sjekiraši nemaju (dugoročno) nikakve šanse. A Hrvatska, koja je na najteži mogući način stekla nezavisnost i obranila se od agresije i sjekiraša, trebala bi biti na strani naroda koji žele svoj državni okvir kao zaštitu svoje kulture. Oko događaja u Barceloni hrvatska se vanjska politika još nije oglasila (dok ovo pišem), čeka mišljenje Junckera, Macrona i Angele.spriječiti, to jest odgoditi. Kurdi, Škoti, Katalonci… ispisuju budući zemljovid. Sjekiraši nemaju (dugoročno) nikakve šanse. A Hrvatska, koja je na najteži mogući način stekla nezavisnost i obranila se od agresije i sjekiraša, trebala bi biti na strani naroda koji žele svoj državni okvir kao zaštitu svoje kulture. Oko događaja u Barceloni hrvatska se vanjska politika još nije oglasila (dok ovo pišem), čeka mišljenje Junckera, Macrona i Angele.
Hrvatska se uspjela osamostaliti i obraniti uspjela, a zasluge pripadaju uvelike hrvatskoj policiji koja je uz velike gubitke stala na put prvim agresorskim udarima, u vrijeme dok je Hrvatska vojska bila u povojima a u ZNG se javljali dragovoljci, hrabri ljudi. Sada, 2017., naša policija slavi na dan sv. Mihovila, zapovjednika nebeske vojske, svoju zemaljsku tradiciju, zaboravljajući na trenutak da je mnogokad bila zapostavljana i radila u lošim cipelama i ruhu nedostojno skromnom i gotovo siromašnom, da je loše plaćena, da sudovi dodjeljuju smiješne kazne za napade na policajca, a iznad svega da policijom u mnogim razdobljima vlada politika koja određuje što, kako, kada i gdje intervenirati u „škakljivim“ slučajevima, pa i u onima kada treba goniti zločince s agresorske strane, za zločine koji ne zastarijevaju, formalno, ali se u svrhu održanja bratstva i jedinstva kisele u ladicama. Slučaj oslobađanja (a nego što) zločinca Dragana Vasiljkovića skuhan je u loncu politike, državnog odvjetništva i povodljivog pravosuđa – apoteoza svih bajićevskih i cvitanovskih domišljaja u svim godinama navodnog nepronalaženja srpskih ratnih zločinaca i vrlo marljive, uspješne potrage za navodnim hrvatskim počiniteljima, protiv kojih su na sudovima svjedočili pripadnici neprijateljske vojske.
Ima li što perfidnije od hrvatskoga sudstva? Ima. O tome su prošloga tjedna u Zagrebu govorili generali Zlatan Mijo 
Jelić i Željko Šiljeg na tribini „Sudski procesi protiv hrvatskih branitelja u BiH i posljedice za hrvatski narod u BiH i RH“ – naslov dug, točan i sveobuhvatan. Znači, za one koji nisu znali: lov na hrvatske branitelje u BiH je odavno otvoren, njima se sudi po (strožem) zakonu donesenom 2003., a ako slučajno uhvate muslimanskoga ratnog šerifa (300 logora za Hrvate u tijeku sukoba) – njemu se sudi po blažem zakonu iz doba SFRJ. Tako je to u Federaciji BiH, a nisam čuo iz Hrvatske nikakvu galamu oko toga. U Hrvatskoj se – slučaj Dragan Vasiljković – ne sudi po dva zakona, nego po istom, samo što se vasiljkovići oslobađaju, a hrvatski branitelji šalju na dugogodišnje robije ili im se uništava život kao Hrastovu s koranskoga mosta. Zašto? Zato jer je hrvatsko sudstvo proviđeno starim jugoslavenskim kadrovima, a među hrvatskim odvjetnicima ima lijep broj i bivših jugoslavenskih tužitelja koji su, po prirodi stvari, u uskim, starim vezama sa spomenutim sudstvom, te će uvijek naći vezu za „blagost“ prema onima koji su ubijali i mučili hrvatske ljude od kojih mnogi spavaju s anđelima (naslov romana pisca Tomaša, izbačen iz lektire po želji pupovečke kamarile).
I još nešto, o čemu su na spomenutoj tribini govorili Jelić i Šiljeg – kada se Hrvati nađu pred bošnjačkim sucima, pa u svoju obranu progovore hrvatski, a kako bi drukčije, onda se suci deru na njih da ne smiju govoriti „pavelićevskim jezikom“. Tako eto muslimani koji ne govore turski nego inačicom hrvatskoga zamuljanog turcizmima i srpskim leksikom, nastoje zauvijek zaboraviti svoje hrvatsko porijeklo i svesti rađanje hrvatskoga jezika na NDH, dotično na 
SuciKada se Hrvati nađu pred bošnjačkim sucima, pa u svoju obranu progovore hrvatski, a kako bi drukčije, onda se suci deru na njih da ne smiju govoriti „pavelićevskim jezikom“. Tako eto muslimani koji ne govore turski nego inačicom hrvatskoga zamuljanog turcizmima i srpskim leksikom, nastoje zauvijek zaboraviti svoje hrvatsko porijeklo i svesti rađanje hrvatskoga jezika na NDH, dotično na ustaše, kako su nazivali Hrvate u tijeku hrvatsko-muslimanskoga sukoba 1993. – o čemu su rečeni generali podastrijeli službene dokumente.ustaše, kako su nazivali Hrvate u tijeku hrvatsko-muslimanskoga sukoba 1993. – o čemu su rečeni generali podastrijeli službene dokumente.
I opet jezik, uvijek jezik, katalonski i hrvatski, čvrsta točka identiteta. Jezik je razlog što muslimani brane Hrvatima televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Pa ne će valjda podilaziti „ustašama“ i ohrabrivati ih.
Hrvatski je jezik spasio i istarske Hrvate koji se nisu dali talijanizirati, premda je teroristička fašistička vlast koja je trajala desetljećima mijenjala i njihova imena i prezimena. Pobunili su se, dignuli protiv fašista, i taj je antifašizam bio prirodan i potreban da se preživi kao narod, a to što su poslije Istru preplavili jugoslavenski komunisti i uveli baš fašistički teror, pobacali Talijane u fojbe bili krivi ili nedužni, usput ubijali i Hrvate antikomuniste – s istarskim antifašizmom nema previše veze. Ti podivljali dotepenci, boljševici, s usađenom mržnjom prema Crkvi, ni danas ne mogu svariti da je na Pariškoj konferenciji upravo Spomenica hrvatskoga svećenstva odigrala ključnu ulogu da Istra pripadne matici Hrvatskoj. Oni su ostali u Istri, mentalitetom potpuno strani Istranima, jugooficiri i potomci te slična klatež, i oni su početkom prošloga tjedna bili ti 
koji su zviždali hrvatskoj predsjednici – publika očito izabrana po jugoslavenskom, komunističkom ključu, zatrovana, drogirana i okamenjena u lažima krivotvoritelja povijesti. Hoće li napokon Hrvati Istrani koji su se obračunali s fašistima, učiniti isto s komunističkom naslagom, mirno i prirodno – sa zakašnjenjem, ali nikada nije kasno.
Ta protuhrvatska a ne samo protukatolička družba po svojoj je bezočnosti ista kao i ona u Beogradu, gdje su podignuli spomenik „junaku“ Tepiću koji je razvalio barutanu pokraj Bjelovara i pobio Hrvate, čime su vlasti u Srbiji dale do znanja – analitičari su brzo shvatili – da je Srbija učinila sebi medvjeđu uslugu i priznala što inače priznati ne će pa ne će („Nismo mi, a tko je ne zna se“). Istodobno, odvažni Tromblon mora u Hrvatskoj organizirati donatorsku večer ne bi li prikupio novac za Park Žarka Manjkasa Crvenkape, doista hrvatskoga heroja koji je s ostalim pripadnicima HOS-a branio Bogdanovce (to jest Vukovar) dugo, uporno i veličanstveno. Možda prikupi dovoljno, ali ako Pupovac kaže da se ideja ne smije realizirati, sav će trud propasti. (Zadnja vijest koju sam čuo: Dragan Vasiljković će postati instruktor golfa na terenu iznad Dubrovnika.)
Stanak
Hrvatski sabor preuzeo je bosansku tradiciju . Naime, sjednice u pravilu počinje stankom. Oni koji nešto znaju, znaju i to da se u doba Hrvoja Vukčića Hrvatinića skup odličnijih feudalaca, odnosno sabor, zvao – stanak. Inače, velika tema je Agrokor i istražno povjerenstvo koje će, ako bude, služiti za zabavu publike. Možda će se saznati zašto je Bernardić pomislio da je haranga protiv njega unutar stranke u vezi s Agrokorom i je li koji njegov oponent iz SDP-a imao prste u pekmezu. A glede Todorića i njegovih: upravo oni mediji koji su desetljećima šutjeli kao zaliveni, korumpirani reklamama i sličnim blagodatima, sada se najviše naslađuju propašću trgovačkog imperija i sudbinama agrokoraca.
Jezik
Idem Gajevom ulicom (Zgb.) i vidim velik natpis na nekom vipovskim dućanu koji se preuređuje: NE ODMARAMO, PREUREĐUJEMO. Usred Zagreba, gdje ljudi još imaju osjećaj za jezik i zgražaju se nad primitivnom egzekucijom povratnih glagola koja trijumfira u medijima i reklamama. Pa se uvukla u svakodnevni govor, te mlađi ljudi – jer ih nema tko učiti – doista misle da poslije posla ili učenja ODMARAJU. Primjera balkanskoga primitivizma ima koliko hoćete, ali ovaj nekako strši. Pa ga treba radikalno odrezati, dok je još vrijeme. Tek kada to učinimo možemo SE ODMORITI.
Vanga
U Zagrebu je gostovao bugarski književnik Nikolaj Stojanov, čija je knjiga „Slučaj Vanga“ objavljena u hrvatskom prijevodu (naklada 24 sata). Podnaslov je Drugačiji pogled i doista jest drukčiji od mnogih senzacionalističkih VangaVangu su proučavali znanstvenici i ništa nisu otkrili. Zaključna spekulacija je ova: u istoj oluji u kojoj je Vanga kao djevojčica izgubila vid, zadobila je ozljedu glave. Dio mozga je tada počeo funkcionirati otprilike kao tražilica na Googleu, čudesna tražilica koja nalazi što je bilo, što jest i što će tek biti.uradaka o čuvenoj proročici. Naime, Stojanov je bio rodbinski povezan s Vangom (Vangelijom) i piše o njoj kao o bliskoj osobi, njezinim navikama i karakteru, odnosu prema onima koji su dolazili tražeći pomoć u tragedijama ili tek da saznaju svoju budućnost (što obično nije dobro, ali se, primjerice, Brežnjevu posrećilo). Posebna je priča veza Vange s kćerkom komunističkog diktatora Todora Živkova. Slijepa proročica rođena u Strumici, a najveći dio 
života provela u mjestu Petrič u Bugarskoj, nije slučajno bila tako slavna: u osamdeset posto slučajeva točno je pogodila. Vlasti su je ometale, prisluškivale, posebno lokalne vlasti koje je vodio šef policije, ali je i on postao Vanginom mušterijom kada je dotrčao u panici jer je izgubio ključeve sefa. Vanga je mirno rekla: „Ključevi su u sefu, tamo si ih stavio i zalupio vratima.“ Tako je i bilo.
Vangu su proučavali znanstvenici i ništa nisu otkrili. Zaključna spekulacija je ova: u istoj oluji u kojoj je Vanga kao djevojčica izgubila vid, zadobila je ozljedu glave. Dio mozga je tada počeo funkcionirati otprilike kao tražilica na Googleu, čudesna tražilica koja nalazi što je bilo, što jest i što će tek biti.
Još je jedna vrijednost knjige Nikolaja Stojanova – pričom o Vangi provlači se i njegov životopis (rođen 1948.) s neobičnim detaljima koji čitatelju otkrivaju kojim se putovima kretao nadareni pisac u Bugarskoj i kako se u komunizmu snalazio njegov naraštaj.
Stojanov je dobitnik najviše bugarske književne nagrade Ivan Vazov i osnivač međunarodne fondacije Balkanika koja dodjeljuje „Balkanski Nobel“. Hrvatska nije u tom društvu, naravno, pa sam na kavi sa Stojanovim predložio isključivo bilateralne odnose.