Najmlađa žrtva Domovinskog rata je Ivan Špoljarić, ubijen u autokampu Grabovac u kojem su u rujnu 1991. bili smještene majke s djecom i starci. Tog 26. rujna sa srpskih položaja ispaljena je granata…
Bila sam sa mojim Ivanom sama u sobi i držala ga na rukama. Nije spavao, veselo me gledao znatiželjnim okicama. U jednom trenutku čula sam zvuk granate. Geler je doletio i pogodio ga dok mi je bio na rukama. Drugi je pogodio mene. Dok sam ležala na podu, bespomoćna, znala sam da je mrtav, da mu nema spasa – prisjeća se Petra Špoljarić trenutaka kad je izgubila sina. I sada, iako je prošlo 27 godina jako joj je teško pričati o tome.
– Vidjevši da mi je dijete mrtvo nisam više razmišljala hoću li i ja poginuti ili ne. No onda sam se sjetila starijeg sina, Rafaela koji je imao samo godinu i pol. Mislila sam ako se meni nešto dogodi kako će on tako malen bez majke. Na sreću, on je s mojom svekrvom otišao u Rakovicu, gdje je živjela njena sestra. Inače bi i njega izgubila – kaže nam Petra koja je teško ranjena u nogu.
Troje mrtvih, osmero ranjenih
Naime, tog 26. rujna 1991. godine oko 18 30 sati s brda Višnjevače iznad sela Smoljanca ispaljeni su smrtonosni projektili na autokamp Grabovac koji nisu ubili samo malenog Ivana. Ubijene su i njegove rođakinje Dubravka (17) i Josipa (18) Špoljarić, a osmero ljudi je teško ranjeno.
U autokamp Grabovac u to vrijeme bili su smješteni prognanici iz susjednih sela, starci i žene s malom djecom. Tu su potražili svoje privremeno utočište. Petra je s Ivanom bila u paviljonu ‘Jelena’ u kojem su bile i ubijene djevojke. Jedan od projektila kojim je agresor gađao civile u kampu probio je krov, eksplodirao, a krhotine su usmrtile djecu. Svi troje su bili iz sela Korana-Špoljarići.
U trenutku nesreće očevi poginule djece nalazili su se u Korani čuvajući svoje domove. Tužnu vijest čuli su tek ujutro oko 6 sati na radiju.
Iz bolnice odjurila sinu na sprovod
Petra koja je tada imala 26 godina i koja je već krajem kolovoza prognana zajedno sa ostalima iz svog sela, odmah je istu večer s ostalim ranjenima prevezena u bihaćku bolnicu. No sljedećeg jutra unatoč zabrani liječnika odlučila se vratiti i otići sinu na sprovod. Kaže da je ništa nije moglo spriječiti.
– Jedva sam hodala, ma ne znam zapravo kako sam uopće hodala, ali morala sam ga doći ispratiti. Za ruku sam držala Ivanovog starijeg bracu Rafaela. Znate, upravo je taj maleni Rafael koji je sad veliki momak, ozbiljan čovjek, od skoro 30 godina dobio sina. Moj unuk ima sada tri mjeseca – kaže nam Petra, a u očima joj se u isto vrijeme vidi i sreća i tuga. Petra ima još jednog sina, Luku, kojeg je rodila 1995. godine
– Ivana mi nije mogao nitko zamijeniti, to je bila moja voljena beba koja mi je umrla na rukama, ali kad se Luka rodio bilo mi je malo lakše. Nekako misli zaokupiraš drugim stvarima – kaže nam Petra čiji je suprug Milan, hrvatski branitelj, pripadnik Rakovačke bojne i sudionik u »Oluji« umro prije 5 godina od raka. Imao je tek 51 godinu. Petra kaže, da je stres ‘napravio svoje’.
‘Tu djecu je ubila mržnja’
Dubravka, Josipa i maleni Ivan Špoljarić, star svega 3 mjeseca i 6 dana kad je ubijen, pokopani su na drežničkom groblju u zajedničku grobnicu. Sahranu je vodio zajedno sa kolegom svećenikom i velečasni monsinjor Mile Pecić, slunjski župnik.
– Tri lijesa stajala su u crkvi, a na lijesu malenog Ivana bila je i plišana igračka. Sprovod je bio veliki unatoč tome što smo bili u okruženju i pod granatama i što je i u tom trenutku prijetila opasnost da pucaju na nas. No, to je tada bilo vrijeme neke lude hrabrosti – kaže nam velečasni Pecić.
– Tu djecu je ubila mržnja. Ubijali su djecu jer su znali da će tako stvoriti još veću paniku, a to im je bio cilj – ističe Pecić.
Par sati prije granatiranja izašao iz sobe
Boris Luketić kaže da mu majka svakog 26. rujna čestita rođendan, iako je rođen u ožujku. On je kao šestogodišnji dječak zajedno s dvije godine starijom sestrom i majkom na kratko bio smješten u autokampu Grabovac.
– Imali smo sreću i sudbina je očito tako htjela. Bili smo smješteni u istom tom paviljonu i toj sobi gdje je bila Petra s bebom, naša rodbina. Nekoliko sati prije granatiranja napustili smo sobu i otišli u Kraljevicu, a oni su se uselili. Inače, svake godine na ovaj dan čujem se s mamom i sestrom i prokomentiramo današnji datum. U to vrijeme iako šestogodišnjak sam bio itekako dobro upoznat sa situacijom u kojoj smo se našli. Da je rat i da moramo biti spremni na sve, jer nas je otac tako pripremao danima. Naravno da nama mlađima nisu rekli što se dogodilo i da su nam to dugo skrivali poslije jer smo bili dovoljno istraumatizirani i bez tog saznanja.
Roditelji djevojaka: Bile su kao sestre
Josipa je bila najmlađe, četvrto dijete u obitelji Ljubice i Petra Špoljarića i išla je u Srednju tekstilnu školu u Slunj. U vrijeme tragedije majka Ljubica bila je u bolnici u Rijeci i nije bila blizu svog djeteta kad je poginulo. I danas joj je teško pričati o Josipi . Kratko nam kaže da je bila dobra, vrijedna i poslušna i da je najviše voljela svog malog nećaka, sina starije sestre. Sve je u selu i dalje podsjeća na njezino prerano izgubljeno dijete i ističe da je svaki dan jednako težak kao i onaj kad ju je izgubila.
Dubravkini roditelji Ljubica i Zlatko Špoljarić kažu da se se rođakinje Josipa i Dubravka voljele i družile te da su bile prekrasne mlade djevojke.
– Teško mi je uopće pričati o tome, kao da je jučer bilo. Mislila sam da će s vremenom biti lakše, ali nije – kaže nam Dubravkina majka Ljubica. Dubravka je, kaže nam, završavala srednju školu, kuharski smjer.
– Prvu plaću koju je zaradila, jer išla je raditi sezone na more, svima je podijelila. Svakom je nešto kupila. Bila je duša od djeteta.
Ubojice nevine djece nikad nisu privedeni pravdi. Obitelji su se i ove godine skupile ispred spomen obilježja podignutoj djeci Špoljarića koja je prije tri godine izgrađen na mjestu njihove pogibije. Maleni Ivan, najmlađa je žrtva Domovinskog rata.