Na bolničkom krevetu, ležao je ratnik, sam. Noć probijena jutarnjim svjetlom bližila se kraju. Vani je južilo, kišilo, a bio je prvi dan ljeta. Čudno…
U ljudsku venu, kroz cijev lagano je kapala tekućina, još malo i prestat će bol. Ta nepodnošljiva bol što ponižava čovjeka. I kao da mu netko govori popusti i darovat ću ti smiraj. Vječnost, ali to izmučeno tijelo ne želi se predati, jer inače to ne bi bio on.
Ipak, svaki život, svaka sudbina, koliko god duga i zamršena bila sastoji se od tog jednog trena. Najteže je proći vrijeme kad si živ i privezan za rub groba. U toj zadnjoj noći tražio je ljude koje je ispraćao svaki dan, tražio je potvrdu da ga čekaju.
Ne trebate biti žalosni
I mislio je kako ovo stanje ne bi tako dugo potrajalo da nije bio tako čvrst. U mislima je gledao svoje Arbanase, plovio je prema svojoj obitelji, svojim unukama, prema svojoj majci. Gledao je pogledom koji je bio upravljen prema beskraju. Znao je da je blizu, pa je govorio bez glasa, ne trebate biti žalosni jer ću ja umrijeti, već morate biti sretni jer sam ja s vama živio. Nemojte da vas nitko tješi, jer ja sam doživio nešto veće od onog što sam i sam pojmio, ja sam doživio da je u moje srce moglo stati tisuće sudbina, tisuće suza, jecaja, uzdaha, u to moje srce stalo je toliko boli i klonuća, stao je beskrajan niz imena, stali su svi, sva moja usnula braća, stala je domovina i sve njene rane. Zato je i moralo puknuti, zato je moralo stati. Nemojte zaboraviti, veličina svih ljudskih srca je ista, ali veličina tereta koja se nalazi u njima, posve je različita.
Tako je govorio, bez glasa, taj Čovjek koji je zapravo i bio domovina. I onda se umirio, zaustavio to svoje srce i jednostavno, sam, bez ičije pomoći, otišao. Jutro je tada zatreslo brecanje s Gospinog kampanela, onako muklo arbanaški. Gradom je od usta do usta prešla vijest, umro je ratnik. Sve je stalo, ljudi su zanijemili.
U pravednom protjecanju života, kao simbol volje, htijenja i hrvatskoga vremena, ostavio je za sobom sjećanja na junaštva svojih postrojbi, sjećanja na život, pun, osmišljen, završen.
Taj Čovjek bio je domovina u vremenu punom bitaka, streljiva, zbjegova i meteža. Noći i dana što graničili su sa zorom i zalaskom sunca, bez odmora i spavanja, s licima što su naglo starila poput njegova, bio je predan djelu, istrošen u zbilji Hrvatskoj.
Sjećanja na junaštva
Znao je štovati i ćutjeti snagu, osjećati patnju i veličinu bezimenih suboraca. I rane je osjećao njihove kao svoje, sve te boli što trajale su do svanuća. Vrhovi planina i neprohodne gorske čuke znale su za njegov korak. Bio je kao ratnik, trajan kao sloboda, bez ljage, bez kalkulacija. Dostojan prisege kojom je prisegnuo, onda davno, kad je prisegnuti bilo teško, onda kad je većina sumnjala, onda kad se ljude na prstima brojalo.
Ivica Matešić Jeremija rođen je u Arbanasima 27. veljače 1959.godine. Bio je hrvatski publicist, književnik, brigadir HV u miru i vojno-diplomatski predstavnik. Obnašao je niz vojnih i civilnih dužnosti, kako tijekom Domovinskog rata kao i nakon njega. Bio je dragovoljac Domovinskog rata, dozapovjednik nenaoružanih odreda MZ Arbanasi i Ričine, zapovjednik voda veze Sveti Ivan -Poličnik i zapovjednik diverzantskog voda, bataljuna »Sveti Mihovil«. Bio je pomoćnik zapovjednika 7. Domobranske pukovnije, pomoćnik zapovjednika Zbornog mjesta Zadar, nastavnik na zrakoplovnom učilištu »Rudolf Perešin« u Zadru, gradski vijećnik, predsjednik Turističke zajednice Grada Zadra.
Bio je dugogodišnji kolumnist »Narodnog Lista« (Izravno s bojišnice, Civilna bojišnica) te »Zadarskog lista« (Četiri kantuna). Bio je vojni izaslanik Republike Hrvatske u Italiji, 2005. – 2008., prvi hrvatski polaznik Visokih studija obrane (IAZD) Talijanske Republike. Magistrirao je 2009. godine na Fakultetu političkih znanosti i novinarstva pri Sveučilištu u Perugiji. Stekao je stručni magisteriji iz komunikologije u Zadru 2010. godine.
Obnašao je dužnost zamjenika načelnika Službe za međunarodnu vojnu suradnju MORH-a, od 2010. do 2013. godine i dužnost načelnika Službe za međunarodnu suradnju MORH-a. Bio je vojni izaslanik RH u Makedoniji, Kosovu i Albaniji od 2013. – 2017. godine. Nositelj je više vojnih i civilnih odličja.
Više nagrada za scenarije
Na međunarodnom filmskom festivalu vojno-dokumentarnog filma u Braccianu kod Rima, film Darka Dovranića nastao po scenariju Ivice Matešića Jeremije »Križ moje braće« nagrađen je plaketom »Narodi i vojske« za 2006. godinu. Trominutni dokumentarni film »Bombardiranje Zadra 1991.« koji potpisuju zajedno Miljenko Dujela i Ivica Matešić nagrađen je u kategoriji povijest istog festivala za 2007. godinu, također plaketom »Narodi i vojske«. Istu plaketu dobio je zajedno s Bernardom Kotlarom za njihov film »Zadar-Maslenica« u Braccianu 2008. godine. Po predlošku njegovih priča snimljen je film »Oni su Hrvatska, njima je dugujemo« u produkciji udruge Žene u Domovinskom ratu Zadar, u režiji Ivice Božića.
Njegov epitaf nalazi se na centralnom križu Gradskog groblja u Zadru, »Oni su Hrvatska, njima je dugujemo«, a uklesan je gotovo na svim spomenicima poginulim braniteljima u Domovinskom ratu zadarskog kraja. Također je upotrijebljen za naslov knjige o nestalima u Domovinskom ratu (»Oni su Hrvatska, njima je dugujemo«, grupa autora Zagreb, 2006.). Matešićev tekst nalazi se na spomen-ploči dvorane u Jazinama, posvećen poginulim pripadnicima Tornada »Nitko im nije mogao reći«.
»Vrijeme garde hrvatske 1991« jedan je od najcitiranijih njegovih tekstova. Njemu se pridružuju pjesme »Ko zlato zemlje oni su bili« i »Cigla na putu«, posvećena nestalim pripadnicima Zbora narodne garde, a naročiti uspjeh polučila je pjesma »Naresla je trava« posvećena Anti Gotovini, piščevu zapovjedniku i suborcu, koji ga je i nagovorio da svoje prve radove skupi u zbirci »Križ moje braće«.
Nedavno izdao zadnju knjigu
»Mir tebi gardo«, naslov njegove knjige, postao je naslov web stranice udruge dragovoljaca Slavonskog Broda. Matešić je i autor teksta na CD-u Bernarda Kotlara »Ne zaboravimo Maslenica 2003.«, čiji je urednik brigadir Danijel Kotlar.
Njegova posljednja knjiga »Branitelji iz zadarskih Arbanasa u Domovinskom ratu« izdana je za vrijeme njegove kratke bolesti.
Pripisuje mu se tvorba posebne književne podvrste tzv. »novele ekskorte«.
»Oni su Hrvatska, njima je dugujemo« kaže naš Điđo i opominje ne samo nas koji nismo imali privilegiju biti u vašim ranama i vašim mukama, ne samo nas koji smo obični mali Hrvati, već i Vas, koje on ponosno zove garda hrvatska.
Svevišnji je odabrao ovu generaciju Hrvata da budu svjedoci rađanja toliko sanjane i žuđene domovine. Oni odabrani uzeli su križ cijelog naroda na svoja ramena i odlučili. Bilo je to vrijeme heroja, ali i vrijeme herojstava bez usporedbe. Netko je morao ugraditi svoje živote u rebra Hrvatske.
I kada mislimo da je sve otišlo, pojave se ljudi, kao što je naš lala Điđo. Zapravo tko bi znao istinu, tko bi pokupio sve te bisere hrabrosti i ludosti, da se u toj gustoj arbanaškoj krvi nije upalila iskra bijesa i žuči, kada je početkom 1991. godine vozio gardu hrvatsku, ranjenu i polumrtvu u zadarsku bolnicu, kada je putem gledao ljude koji su u zadarskim kafićima mirno ispijali svoje kavice, dok su oni bili u krvi do koljena.
To je bio znak, tada je puklo, napisao je prvu priču i spomenuo se duše ratnika, a netko je to slovo objavio, kako bi oni koji nisu znali, došli do istine, do izvora i do mira koji ovaj ratnik s puškom i perom imao u sebi…
On je misao koja će trajati, običan, uronjen u Hrvatsku do kraja. Vojnik, sanjar u labirintu stoljetnih želja, od početka, od Maslenice, Bljeska, Oluje, Maestrala do pobjede, do ovog dana u kojem je radostan rekao, evo me braćo ! Čovjek koji je ustrajao u besmrtnosti ideje, u silovitosti pobjede. Prijatelj i brat, lijep i jednostavan poput naše Hrvatske.
Učitelj i prijatelj
Svi mi koji smo ostali i koji čitamo njegove retke, možemo biti sretni, ako u njima nađemo ime svoga brata, ime svoje sestre, ime svog mrtvog heroja, jer to će ti biti znak da postojimo i da nas niti jedna politika, niti jedna sudnica, niti jedna partija ili stranka, niti bilo kakva magla ne može pokriti, to znači da živi garda hrvatska.
Istina će zauvijek ostati u njegovim koricama, i zato: hvala ti ratniče na tvome djelu s puškom i s perom, hvala ti učitelju, prijatelju, a hvala i tebi Bože, što si stvorio još jedno arbanaško čudo u liku i djelu Ivice Matešića Jeremije, jer i mi koji se trudimo raditi, pisati i besjediti kao on, imali smo privilegiju živjeti s njim, na najljepšoj čestici hrvatske zemlje, u stoljetnom gradu, kojeg su svi napadali, ali samo su ga njegova braća po oružju, zajedno s njim i obranili.
Lala Điđo, fala ti. (Vesna MATEŠIĆ)