Želim ovom malom crticom izvući iz zaborava sve hrabre ljude inž. voda 126. domobranske pukovnije, s posebnim naglaskom na mehaničare i bravare, malu al uigranu ekipu koja odrađivala svoje zadatke konstantno održavajući tehniku funkcionalnom i spremnom da u svakom trenutku odgovori na postavljene zadaće…
Dinara okovana ledom i snijegom nije nimalo gostoljubiva. To smo brzo shvatili, prvi puta vidjevši prizore planine zamrznute s kadrovima polarnog ambijenta. Nije bilo izbora, morali smo se prilagoditi toj surovoj planini i svakodnevno voditi bitku s podivljalom prirodom. Svatko je tu bitku vodio na svoj način, zavisno koja postrojba je bila u pitanju i kakvi su zadatci bili postavljeni.
Inžinjerijski vod 126. d.p. je tu bitku vodio bez odmora, po cijeloj dužini bojišnice. Nije bilo stajanja pošto je bilo potrebno svakodnevno probijati putove, ljudstvo ukopati, izraditi skloništa od betonskih elemenata i održavati puteve prohodnim. To je ponekad izgledalo kao borba Davida i Golijata, no nismo popustali. Uz neravnopravnu bitku s prirodom, pred nama su bile zadaće koje smo morali odrađivati. Nakon jednodnevne akcije “Skok 1” i pomijeranja crte bojišnice, odmah se pristupilo probijanju puteva i izrada skloništa za pješadiju. U svemu tome bitnu ulogu su imali strojevi koji su nam bili na raspolaganju. To su bili strojevi stari 15-tak i više godina, koji su se svako malo kvarili te ih je bilo potrebno “krpati”.
Održavanje tehnike u takvim uvjetima je iziskivalo velike napore da bi tehnika bila spremna i mogla odgovoriti na zadatke koji su bili pred nama. Radeći na Stalwolli buldožeru, iskusni strojar je na lijevoj gusjenici primijetio da nešto nije uredu, zaustavio je stroj da bi utvrdio o čemu se radi. Iskusno oko strojara je odmah utvrdilo problem. Bolcn koji spaja dvije papuče gusjenice samo je držao jednim malim djelom i postojala je ozbiljna prijetnja da ispadne iz ležišta, da se cijela gusjenica raspadne. U tom trenutku stroj se nalazio na vrhu goleti i postojala je opasnost da bude meta artiljeriji I protuavioncu s četničkih položaja na Opsenjaku. Nije bilo nikakve mogućnosti za prebacivanje stroja u sigurnu zonu.
Na dojavu kvara iz baze u Vještić gori bilo nam je potrebno pol sata skakanja i veslanja po nečem što se nazivalo put. To je bio čudan miks snijega i ledene kore ispod koje je izbijala blatna kaljuža s dodatkom kamena živca. Negdje nalazio na sredini I nije se mogao zaobići, pa ga je bilo potrebno savladavati silom i masom terenca. I tu je bilo borbe, bilo je potrebno zaletjeti terenca i frontalno skokom savladati prepreku.
Nakon dolaska na sami kraj šume u blizinu stroja, ostavljamo auto i krećemo pješke do stroja da bi utvrdili stanje kvara i što je potrebno od alata da bi otklonili kvar. Prilazeći stroju jedan dio mozga je svjesna situacije i činjenice da kvar moramo otkloniti, dok drugi dio pomno osluškuje i iščekuje razvoj situacije. Taj naš čuvar je napregnut kao struna i spreman na skok i zalijeganje, ukoliko bi bili izloženi opasnosti granatiranja.
Pogled na kvar smo vrlo brzo obavili i utvrdili da moramo u Sinj po boce s plinom i kisikom, alatom koji će nam biti sutra potrebna.
Bilo je potrebno bolcn nabiti i vratiti u ležište te spojiti papuče i osigurati osiguračem. Nje nekakav velik zadatak, no kada sve to moraš obaviti na prvoj crti i brisanom prostoru onda se osjećaš kao glineni golub na streljani. Sumrak je padao kada smo se izvukli iz Vještić Gore, krenuli preko Poviruša i Sedme spore, putem koji je lomio i nas i terenca. Večer je bila kada smo se spustili na Vrdovo i krenuli prema Sinju. Nije bilo previše vremena jer je pješadija bila “gola” na položajima, te smo u večernjim satima pripremili alate, da bi ujutro mogli krenuti što prije.
Od logistike smo dobili vozača Šušnjaru i Tam 150, a boce s plinom i kisikom smo koristili od naš bravar Blaž Jozić koji je sve svoje alate stavio na raspolaganje inženjerijskom vodu, a njegova radionica je ujedno bila glavna garaža za popravak većeg djela bravarskih i mehaničarskih radova.
Jutrom nakon ukrcaja alata krenusmo put Dinare koja je tog dana bla pitoma, nije bilo vijavice ni snijega. Sunce je granulo, a sunčeve zrake su godile i bar na trenutak smo zasluženo uživati u suncu i toplini. Nakon što smo preko Bitelića grede stupili na Vrdovo, Dinara se počela pripremati za dobrodošlicu. Krenuvši brisanim prostorom vrdovskog platoa fijuk bure kao da nas je pozdravljao, zaigravši poznati nam ples, uhvativši se u kolo sa snježnim pahuljicama.
Čekao nas je uspon Peratovac i ulazak u srce dinarskog gorja. Čekali su nas mnogi prevoji i usponi, ubrzo je ponovno sve zabijelilo pošto je počeo padati na mahove gust snijeg. Vrludava staza nam je bila dobrano poznata, no našem vozaču nije bilo svejedno pošto mu je to bilo vatreno krštenje, vožnja po terenu kojeg nije ni u mislima mogao zamisliti. Nije baš ugodno za nekog tko je po prvi puta krenuo u Dinaru. Već nakon uspona preko Peratovca vozač je krenuo u priču sam sa sobom i logističarima koji su ga poslali na zadatak koji nije smio ni dobiti.
Prije same raskrsnice za Rujane , zvane Sedma spora ,dolazili smo na najkritičniji dio za novog vozača. Najprije ga je čekao oštri desni zavoj na samom vrhu jaruge gdje u jednom trenutku cesta nestaje iz vidnog poja, tako da u trenutku izgubiš tlo pod nogama. To smo ipak prošli bez problema pošto smo Šušnjaru obavijestili koji ga zavoj čeka. Dočekavši se ponovno na točkove, spustali smo se u jarugu a uspon dugačak 50 –tak metara je bio mnogo zahtjevniji i za nekog tko se po prvi puta uspinje taj uspon je bio kao noćna mora. Na licu vozača su se miješale emocije straha, srdžbe, ljutnje dok je kamion gubio na brzini, vidjeli smo da neće izaći do vrha jaruge. Kada je 150-tica stala vozač je grčevito povukao zračnu kočnicu, zaustavio se ni na nebu ni na zemlji. Ni nama koji smo bili u kamionu nije bilo svejedno shvativši da vozač, ni kriv ni dužan, nema iskustva ni rutine za takvu zahtjevnu dionicu. Tada u svoje ruke uzima volan Petar Žolo, uključuje reduktore i polagano mic po mic kopajući gumama snjeg izvlači nas na vrh jaruge.
Poslije tog djela koji je po konfiguraciji bio dosta zahtjevan, ostaje nam dobro poznata borba s kozijom stazom preko Poviruša, ulazak u Vještić goru I dolazak do Stalwole. Nakon dva sata putovanja kočnice u nama su dobrano otpuštene. Rasklimani i umorni od silnog skakanja po kamenjaru, jednostavno nismo u stanju doživjeti onaj jučerašnji osjet streljane koja nas je dočekala na brisanom prostoru i popravak gusjenice. Ulazimo 150-ticom do samog stroja izvlačimo plin i kisik, manige, aparat I počinjemo popravak. Ipak nakon desetak minuta hlađenja ponovno se uvlači u nas zvijer koja je u slučaju opasnosti spremna na skok u zaklon, mada stvarnog zaklona nema.
Nakon petnaestak minuta grijana piksni i nabijanja bolcna sve je sjelo na svoje mjesto, nije bilo nepredviđeni okolnosti koje bi zakomplicirale situaciju. Alat i boce ubacujemo na brzinu u kamion i vozač kreće natrag u sigurniju zonu a za njim i stroj. Sklonivši se s brisanog prostora u zaklonicu popravak završavamo do kraja.
Svatko je na svoj način pridonio djelovanju Hrvatske vojske u ekstremno teškim uvjetima, no bez obzira na sve nije bilo uzmaka.
Želim ovom malom crticom izvući iz zaborava sve hrabre ljude inž. voda 126. domobranske pukovnije, s posebnim naglaskom na mehaničare i bravare, malu al uigranu ekipu koja odrađivala svoje zadatke konstantno održavajući tehniku funkcionalnom i spremnom da u svakom trenutku odgovori na postavljene zadaće.