U žestokoj borbi koja se zadnjih dana vodi oko ratifikacije Istanbulske konvencije, potpuno nezapaženo je prošlo svjedočenje Vladimira Šeksa u slučaju Fimi media u kojem se osvrnio i na zbivanja oko optužnica iz Haga i trgovanjem imenima optuženih.
Kako navodi Šeks , Jarnjaka je od haške optužnice spasio Sanader, te se od njega očekivala zahvalnost, a ne kasnije terećenje HDZ-a i Sanadera u slučaju Fimi media. U svjedočenju spominje Sanaderov telefonski razgovor sa haškom tužiteljicom Carlom Del Ponte , koji je on pustio na “speakerfon” u svom uredu, a kojem su bili nazočni Luka
Bebić, Jarnjak i Šeks, te u kojem je Carla potvrdila da nema ništa za Jarnjaka, na što se on zahvaljivao Sanaderu , te se kleo u 9. koljeno.
Ovo svjedočenje, bez obzira što je medijski slabo popraćeno, te na koje su izostale reakcije braniteljskih udruga, ostati će povijesni dokument o ulozi hrvatske vlasti u posredovanju oko haških optužnica i svega onoga što se u to zlokobno vrijeme događalo hrvatskim braniteljima.
Je li i ovo svjedočenje potvrđuje već ranija saznanja da su se od haških optužnica spašavale u to vrijeme politički jake osobe, a na pladnju izručivali vojni zapovjednici koji nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana više nisu imali nikakvu zaštitu u političkim krugovima, procijenite sami.
Danas, kad političke elite na sve moguće načine uvjeravaju građane o neophodnosti usvajanja Zakona o ratifikaciji Isatnbulske konvencije,sjećamo se i vremena usvajanja ustavnog Zakon o suradnji sa Haškim sudom, te prepuštanju vojnih operacija Oluja i Bljesak stranom pravosuđu , s kojim su ingerencije hrvatskog pravosuđa predane u ruke nekog “ad hoc” ustrojenog suda koji je ostavio nesagledive posljedice na hrvatske branitelje.
Pozivajući se na navedeni Zakon državne institucije su radile u dobrobit suda predavajući hrpe dokumenata sa kojih nije ni skinuta oznaka tajnosti pravdajući se odredbama istog Zakona. Bilo je gnjusno gledati s kojom revnošću su vlasti provodile te zakone ističući da smo takvo što usvojili i sada se toga trebamo držati.
Iako neki sa olakšanjem kažu kako je to sve iza nas, ostaje gorak okus istine o vremenima u kojima se licitiralo sudbinama branitelja u interesu političkih elita, a posljedice Zakona i danas osjećamo.
Na isti način postupamo i danas, prepuštajući ulogu Države u ruke organizacija koje će nam krojiti sudbinu i za koju ne znamo kakva će biti.
Možda u nekom budućem suđenju članovima političke elite, koji će se međusobno posvađati pa biti suđeni, budemo saznali kakve su se sve igre igrale oko ratifikacije, na koje se načine uvjeravalo zastupnike da postupe mimo svog određenja i kakvi su pritisci rađeni čudeći se da je takvo što moguće.
Ali bez obzira , svi oni koji su pristali igrati u ovom ne narodnom scenariju, snosit će barem moralnu odgovornost za posljedice ratifikacije iste, kao što i nekadašnja politička elita snosi odgovornost za igre oko Haškog suda.
I ne zaboravimo, svaki put kad je Država svoje ingerencije prepustila stranim tijelima nije dobro prošla, ali očito ne učimo na greškama iz povijesti, već se uporno gura osobni interes predstavljajući ga za dobrobit naroda.
Valjda ćemo jednog dana i progledati.