Nedavno sam shvatio, kada mi je Gospodin Isus pokazao, kako teško može čovjek sagriješiti grijehom propusta; ne držeći obećanja dana na djetetovom krštenju, ne dovodeći Mu djecu, ne učeći ih molitvama, ne govoreći im o Bogu, a osobito ne dovodeći ih na sv. Misu. Kako mi je samo lijepo jednom jedan svećenik rekao: „Treća Božja zapovijed vrijedi za sve ljude, pa i one najmanje, od začeća“!…
Zaintrigirala me jedna stvar koju sam uočio u Evanđelju.
Samo na jednom mjestu piše kako se Isus ljuti. Oh strahote! Bog se ljuti. Sv. Pavao piše kako je; „strašno je upasti u ruke Boga živoga“ (Heb 10,31). Dakle, kad je Isus tjerao trgovce iz Hrama, piše kako im je sve porazbacao, upozoravao ih, opominjao, bičem ih istjerao (Iv 2,15), ali ne piše da se ljutio. Kad su Ga osudili na smrt, nije se ljutio. Kad su Ga bičevali, nije se ljutio.
–Papa Franjo: Konzumerizam je virus koji napada vjeru!…
Kad su pljuvali po Njemu i krunili Ga trnovom krunom, nije se ljutio. Kad je nosio Križ, nije se ljutio. Kad su Ga razapeli, zabili Mu čavle u svete ruke i noge, nije se ljutio, već naprotiv On za njih moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Kad su Ga ubili, nije se ljutio. Ali se ljutio zbog jedne vrlo važne stvari, koja je, mogli bi smo reći, važnija od Njega samoga, jer je sebe poništio i ponizio za/zbog nas (Fil 2,7).
Citiram evanđelistu Marka; Tada Mu neki donesu malu djecu da ih se dotakne. Učenici su ih riječima zaustavljali. Kad to vidje Isus, razljuti se te im reče: „Pustite dječicu k Meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada Kraljevstvo Božje“!… (Mk 10, 13-14) Roditelji su Mu čak i doveli djecu, ali ih apostoli nisu htjeli pustiti blizu i On se razljutio.
A danas? Kakva je danas situacija? Ne da roditelji donose djecu, pa ih svećenici ne puste blizu, već ih uopće ne donose. Možemo li zamisliti situaciju danas, kad jedni (jadni) roditelji kažu kako ne mogu izaći na kraj s djetetom, većim ili manjim, svejedno, jer danas više nema pravila? Možemo li zamisliti situaciju kad roditelji danas za loše stanje svoga djeteta (ili je bagabunt, ili je propalica, gilipter, niškoristi, ili se opija, ili ne ide u školu (ne želi?) ili je što je vjerojatno najgore, drogeraš, prostitutka), krive sve druge; i školu i učitelje i društvo i vladu i Crkvu (kler), a nažalost ne vide da se možda koji puta u životu Isus razljutio na njih, jer nisu pustili dječicu k Njemu, tj. ne vide krivnju na sebi.
Da ne govorim o licemjernim krštenjima, gdje i roditelji i kumovi obeć(av)aju i brda i doline, da, da, može, može, sve može i odričemo se… i vjerujemo… samo krstite dijete, a poslije kad ta obećanja ne ispune, onda su svi drugi krivi, samo oni ne. Oni su sveci s vječnom tvrdnjom; mom djetetu se to ne može dogoditi ili s pitanjem; kako se to moglo dogoditi baš mom djetetu??? Tada ispliva na površinu stih; što tko sije, to će i žeti (Gal 6,7).
I kad se jednog dana djeca protiv tih i takvih roditelja pobune, jer nisu u njihovom djetinjstvu bili vjero(m)dostojni, nisu slali djecu na vjeronauk, jer što će meni taj popo solit pamet i nisu vodili djecu na sv. Misu, jer to je samo za stare babe, već ih samo dopratili 100 metara od crkve (da se ne bi srušila!?), a oni u birtiju (na kartanje), i kad im to i takvo dijete jednog dana poraste i uvidi roditeljsko licemjerje, najednom se pobuni protiv svih zabrana i zakona, koji su ustvari stvoreni njemu na spasenje i nastaje svađa, bunt na ulici, na nogometnim igralištima, najednom želi biti slobodan, jer je u obitelji čuo i odgajan je da granice ne postoje, da je zabrana kriva, da je zakon pristran, da ne vrijedi za sve jednako, iako bi trebao. Tada taj mladi jadni čovjek, koji nikada u stvarnosti nije doživio roditeljsku ljubav, koji nikada nije upoznao Isusa, sam kroji svoju sudbinu i propada.
A sve zbog Isusove zapovijedi: „Pustite malene k Meni. Ja znam što im treba, Ja ću ih blagosloviti sa svime što im je potrebno u životu, pa ako treba i s dobrim roditeljima, a ti ga, tata, mama, samo dovedi k Meni“!!!
Koji će čovjek nakon što mu se auto počne kvariti, reći: „Nemam ja što voziti auto kod mehaničara, pa valjda ja znam bolje“ ili koji će čovjek, kad postane bolestan, reći: „ma što ću ja ići kod doktora, znam ja bolje“. Zar neće i auto stati i takav čovjek možda i bolestan živjeti ili čak i umrijeti? Odakle nam onda ta oholost da smo mi pametniji od drugih i da mi znamo ipak bolje? Čak i od samoga Gospodina Boga.
A takav sam bio i ja. Prva kćer 5 godina, druga kćer 3 godine, a treća kćer 1 godinu nikada i nikako nije išla nedjeljom na sv. Misu. A niti ja. A onda, kad sam se obratio, odnosno, moram biti u istini, kad me pohodila Božja Milost i otvorila oči (srca), počeli smo ići svi. Danas uviđam koliko smo toga propustili, kolike samo milosti prokockali. Dobri Bog želi da u nedjelju dođem na sv. Misu. I to je zapovijed dana radi mojega dobra i spasenja. Ako ne dođem u tjednu, nije grijeh, ali ako dođem, On već ima neki poklon za mene, neki dar. Uvijek.
I tako sam Ga jednom zamolio da nam daruje milost, da nam najmlađe dijete (od dana krštenja, od kada je postalo Njegovo dijete), ne propusti niti jednu nedjeljnu sv. Misu. I Bog je uslišao molitvu. Već 7 godina ona je svaku nedjelju kod Isusa. Što tada On čini s njom, ja ne znam, ali Mu vjerujem, jer je tako rekao. Koji puta i nije bilo lako, priznajem, ali što je to u odnosu na djetetovu budućnost i na njegov život kasnije u svijetu. Ako se u početku temelji dobro naprave, lako je poslije čvrstu kuću zidati, zar ne?
Danas niti jedna obitelj nije sigurna od droge, alkoholiziranja, promiskuiteta, zloga, i na to (po)mislimo kada svu djecu, moja žena i ja dovedemo Isusu. Evo ih Isuse, a Ti čini s njima što god hoćeš. Poslužit ću se ovdje Isusovim riječima sv. Mariji Margareti Alacoque: „Ti se brini za Mene i za Moje probitke, a Ja ću se brinuti za tebe i za tvoje probitke“. Prekrasno!
Hvala Ti Isuse što nas ljubiš i svakodnevno za nama ispravljaš naše pogreške. Hvala Ti Isuse što si s nama i onda kada mi nismo s Tobom. Isuse, primi našu djecu, koja su ustvari Tvoj nezasluženi dar nama i za koja ćeš nas jednoga dana na Sudu pozvati na odgovornost: „Što si učinio s djecom koju sam ti povjerio na čuvanje, na odgoj“?
Što ćemo tada odgovoriti?
L.K.