Vrijeme je.
Hora est.
Ili ćemo ih napokon promijeniti [laži, objede, izmišljaje, podmetanja, konstrukcije i slične podlosti i bljuvotine], ili nas neće biti. Doslovce. Jer te laži nam već sedamdeset i pet, odnosno stotinu godina sustavno rade o glavi – o Hrvatima i Hrvatskoj je ovdje riječ. [Koja ipak postoji, premda Sava ne teče prema Alpama. Kako je osorno zborio jedan od njihovih napuhanih idola.]
Ponekad je potrebno da „Čekić progovori“, kako je pisao Fridrich Nietzsche, i razbije već okoštale naslage i okamine (što prekrivaju i uništavaju zdravo tkivo, kočeći mu rast i zaklanjajući danje svjetlo), da smrska „ploče“ (Zarathustra) na kojima su uklesane njihove laži: nametnute nam kao vrijednosti (‘evanđelja’ laži) u koje bismo se trebali ugledati, pokoravati im se, vjerovati slijepo i bez pogovora. Bez provjere, bez istraživanja, bez vjerodostojnosti, podkrjepe i traganja za istinom. Kao da je sve prijašnje tek jedna velika tabula rasa: prazna, bijela, neizpisana – onda po njoj svatko, svaki, svaka, svakakva, svakojaki… zloće, nazlobnici, kretenčići, prodanci, sitne duše i sličan nakot može pisati što god hoće i te škrabotine-brljotine proglasiti jedinom svetinjom s nedodirljivim svetokrugom istine i postojane neupitnosti. Već sedamdeset i pet godina Hrvati trpe taj nametnuti svjetonazorski teror. Filozof ih u Sumraku naziva idolima: „a što se tiče istraživanja idola, to ovoga puta nisu idoli jednoga doba, već trajni idoli u koje će se ovdje dirati čekićem kao glazbenom vilicom… Nema napuhanijih idola… Pa ni šupljijih.“
O, ima, ima i napuhanijih i šupljijih, što se još uvijek preko svake mjere napuhuju – a ne pucaju kao ona žaba iz stare basne – trajniji od mjedi, pretvarajući se u prava čudovišta, neke pranemani koje nas žele progutati. To im je osnovni i jedini cilj – da nas nema. U ime čega god – prema potrebi i dnevnoj potražnji: internacionalizma, humanizma, antiklerikalizma, komunizma, jugoslavenstva, bratstva i jedinstva, antifašizma, protuhrvatstva, panslavizma, liberalizma, -izma …, samo da se ciljevi ne mijenjaju, a laži neka bujaju: nepresušan im izvor, uskvasala mutna pjena što bi općom, takoreći svetom, istinom biti htjela: milom ili silom. „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ – pisao je boljševički ratni komesar i povremeni golootočki „isljednik“, kasniji neskriveni velikosrbin Dobrica Ćosić, zboreći o sunarodnjacima: „Laž je vid srpskoga patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
A doista nam je preko glave idolatrije i mythomanije, prvenstveno komunističke i velikosrbske (najčešće nerazdvojno povezanih poput sijamskih blizanaca – premda će se hrvatski boljševici&sons zaklinjati u Tita, Staljina, Lenjina i Marxa da nisu velikosrbi: uzalud im trud), ali i svake druge, što povremeno znade proklijati i pridružiti se evergreen-skomu protuhrvatskom zboru. Od Garašanina i Vuka do suvremenih priručnih ‘povjesničara’, od rodonačelnika im Viktora Novaka do ovodobnih kreatura koje mediji u Hrvatskoj vrlo rado ugošćuju [kao krajem osamdesetih Šešelja, Draškovića, Raškovića i društvo].
Hrvat V. Novak bio je pristaša tzv. integralnoga jugoslavenstva [„Naš narod, podijeljen različitim vjerama i nacijama“],mason i ‘povjesničar’ na zadatku. Već je početkom dvadesetih godina preselio u Beograd i ostao tamo do smrti. Kao mason je za vrijeme rata bio dva puta zatvaran u logor na Banjici [s još 200 subraće, koji su ubrzo bili pušteni, premda stalno pod nazorom; ni vlas s glave im nije pala, a Ivo Andrić je, primjerice, tih godina napisao svoje ključne romane], ali se poslije rata stavio ‘na raspolaganje’ novoj vlasti i njezinu protuhrvatskom djelovanju. Poznat i omražen ostat će po pamfletističkoj knjizi Magnum Crimen [antiklerikalistički i antihrvatski spis s izmišljenim konstrukcijama i tvrdnjama, osobito o Katoličkoj Crkvi i ulozi Vatikana], koja je naručena i napisana kako bi bila građa za ‘dokazni materijal’ u postupku protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, a objavljena je 1948. Poslužila je tada, kao i poslije u srbijanskoj protuhrvatskoj promičbi i trajnom sijanju mržnje, pojačano krajem osamdesetih kao verbalna priprema za rat, a služi još i danas. Udruženi podhvat komunistāt, masonā (od Karađorđevića do Tita) i velikosrbā protiv Katoličke Crkve i Hrvata, s ciljem njihova postupna uništenja. [Stepinac im se posebno zamjerio jer ih je razobličavao, a nipošto nije htio pristati na odvajanje od Vatikana i osnivanje tzv. Hrvatske katoličke crkve, koja bi se s vremenom utopila u ‘službenu’ državnu religiju: pravoslavlje.] Stoga je trebalo kriminalizirati Hrvate, Katoličku Crkvu i Stepinca. Natovariti im na pleća stalni teret Velikoga krimena (krivnje, grijeha, zločina…), kako napisah prije 35 godina: „…moralo se nositi Magnum crimen – in nomine! (nationis, populi, hominis, patriae…) – et in nominem praeclarum Magni… (quidam)… Crimen aeternum. Sine redemptione.“ Ova rečenica o nametnutoj nam vječnoj krivnji, bez otkupljenja, malko zakrinkana latinštinom, potječe iz knjige Ulomci o Don Qijoteu i quijotizmu.
U Proglasu iz 1989. napisao sam:
„(Kad na miru razmislim, rekao bih da je izvorno zlo – majka svih ostalih izama i zala, čija su ona rođena djeca – na ovim područjima u proteklih sedam desetljeća, od ujedinjenja 1918., bio i ostao velikosrpski hegemonizam, želja za neograničenom vlašću i gotovo ropskim podjarmljivanjem svih ostalih. I ustaše su njegova izravna posljedica, kao i ostali ekstremni pokreti.)“
(Veliko)Srbi i komunisti ruku pod ruku, spremni se udružiti s bilo kime, samo da imaju sudruga u protimbi (protuhrvatskoj uvijek). Pa i masno plaćenoj.
Ništo se nije promijenilo otad.
Zato je neizbježno „okretanje tih vrijednosti“ (Nietzsche).
Konačno.
Napokon.
Srbija kao prva „judenfrei“ država u Europi [prema izvješću predsjednika srbijanske vlade M. Nedića iz kolovoza 1942. “slobodna od Židova”, “Zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje rešeno”, a Beograd postao prvi Judenfrei grad. Prema židovskim izvorima, za to vrijeme pobijeno je 88 % od ukupna broja Hebreja u Srbiji i srušene su 63 sinagoge], s najvećim koncentracijskim logorima drugoga svjetskoga rata na Balkanu: Banjica, beogradsko Sajmište, Topovske šupe /Beograd/, Dulag, Pančevo /Svilara/, Paraćin, Veliki Bečkerek, Zrenjanin i t.d. – slijedom vražje naopakosti, preokrenutosti , svoje čine pripisuju drugome. [ „genocidnost Hrvata“ Jasenovac i sl.]
Svjestni da nikakvim dokumentima ne mogu naći podkrjepu za objede (za logor Jasenovac postoji dokumentacija, u Beogradu, za 1360 preminulih i ubijenih) – primijenit mythomaniju i laž.
Kojoj se ne smije reći da je laž (ni kad trgovački pomoćnik glumi povjesničara), jer je raskrinkavanje laži onda revizionizam. Revizija njihove svete historije – neizbrisivo upisane u vječnost. [Predmnijevahu i nadahu se.]
Prema komunističkoj terminologiji, naravno (onih preobučenih i stvarnih – nisu se pomjerili ni za dlaku), jer ste se desetljećima navikavali na revizioniste, trockiste, staljiniste, -iste –iste …
Da. U pravu ste. Potpuno.
Doista moramo i hoćemo ‘revidirati’ vašu lažnu nazovi povijest, vaše pijane tvrdnje bez temelja i sve vaše laži i podlosti koje trpimo sedamdeset godina (ili stotinu).
Dokumentima, svjedočenjima, različitim izvorima i dostupnom građom – koliko god je skrivali, nijekali i prešućivali. Upravo takva šutnja vaša je štićenica, pravi ste majstori u tome i njezini psi čuvari, ali i neumjerena i neumorna blebetala u promičbi vaših idola i laži.
Prevrednovat ćemo vaše ‘vrijednosti’.
Srušiti vaše napuhane idole, koliko god napora trebalo za takve podhvate.
Premda znademo da „Stvaraoca mrze najviše: onog tko razbija ploče i stare vrijednosti zovu razbijačem, razbojnikom. … – oni razapinju onog tko ispisuje nove vrijednosti na nove ploče, oni sebi žrtvuju budućnost.“ Also sprach Nietzsche.
Vi ste sebi prinijeli dosad stotine tisuća žrtava. Krvnih. Hrvatskih.
I još biste. Uvijek vam je malo, kao Molohu.
Nezasitnu, uvijek žednu [hrvatske] krvi, zvijeri koju treba pojiti danju i noću: neprekidno, nezaustavljivo, bez predaha, neumorno, kao kakav krvožedni persekutorski perpetuum mobile. Grdnoj nemani, čudovištu.
Dosta je.
Piše – Ivan Grljušić
.