Krčki biskup Ivica Petanjak objavio je božićnu poruku koju prenosimo u cijelosti:
»Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!« (Iv 10,10)
Draga braćo i sestre, novorođeni Sin Božji, podario vam svoj mir!
Ima tomu već dosta godina, ali je uspomena još uvijek sviježa, kad je jedna redovnica govoreći o svom iskustvu redovničkog odrastanja i hoda rekla kako je jedan voditelj duhovnih vježbi rekao: »Još ne znam što ću vam govoriti, ali znam da vam neću govoriti o smrti i paklu, jer ako vas ne privuče ljubav Božja neće ni strah od smrti i pakla.«
Izustivši ovu rečenicu, ona je tako veselo pljesnula rukama i poskočivši uskliknula: »Tad sam počela disati! Od kad sam došla u samostan na svim se duhovnim vježbama govorilo o smrti, čistilištu, paklu i raju. Ovo je bio preokret u mome životu.«
Vjerujem da će se bar stariji među vama sjetiti da se na vjeronauku uz ostale istine naše vjere trebalo naučiti napamet i Posljednje stvari čovječje: »Smrt, sud, nebesko blaženstvo za dobre, a pakao za zle. U svim djelima svojim spomeni se posljednjih stvari pa nećeš nikada sagriješiti.« Pomisao na konac ljudskog života i onoga što nakon toga slijedi trebalo je ljude poticati i opominjati da se čuvaju grijeha i da čine dobro.
Tad su došla nova vremena koja su spočitavala Crkvi njezinu zaostalost i natražnjaštvo, jer plaši ljude smrću. I došle su propovijedi drugačijeg sadržaja. Crkva je u ime suvremenosti zašutjela o Posljednjim stvarima čovječjim, kao da nije istina ono što je u njima sadržano.
Crkva je zašutjela, ali se zato suvremeni mediji prve polovice dvadeset i prvog stoljeća ne gase, nego dan i noć, iz sata u sat, iz minute u minutu „razveseljavaju“ svijet smrtima, umrlima, svim mogućim i nemogućim scenama i scenarijima koje gledaju svi. Od onih koji su tek došli na svijet i progledali do onih koji jedva vide, i nikome ništa.
Sve je to moderno, suvremeno, humano i dozvoljeno u ime znanosti i nekih više ciljeva, ali kad je u pitanju ubijeni vuk ili pregažena mačka, onda je to uznemirujući sadržaj od kojeg bi nekome moglo doći toliko slabo da će ga hitna voziti. Do kuda može ići ljudsko licemjerje?
Postoji li u svijetu i u našoj domovini još neka znanost i znanstvenik koji bi upozorili na najozbiljnije posljedice po psihičko i duševno stanje nacije i svijeta, sa svim mogućim posljedicama koje iz ovoga proizlaze, ili je nekome cilj da kad sve ovo završi započne grozničava izgradnja psihijatrija i tamnica, kojih će očito biti premalo.
Draga braćo i sestre!
Vjerujem da ćete reći: »Biskupe! Pa zar i na Božić o tome?!«
Žalostan sam u duši i u srcu što vam ovako pišem na sam Božić, ali činim to s jednom velikom porukom, željom i molbom.
Mi smo mala otočna biskupija, malih župa i s malo stanovnika na pojedinim otocima. Budite složni, izgrađujte zajedništvo i ljubite jedni druge. Nitko vam neće pomoći ni priteći u pomoć, ako vi jedni na druge ne budete pazili i međusobno si činili dobro. Ne dopustite da bilo tko među vas posije sjeme razdora i podjela. Ne postoje oni i mi, bijeli i crni, ovi za i ovi protiv, nego samo mi, samo vi.
Tko god bi među vas posijao sjeme razdora ne dolazi od Boga nego od Zloga. Zli je rušitelj jedinstva i donositelj podjela. To mu govori samo njegovo ime: Diábolos.
Mi na Božić slavimo Život. I ne samo na Božić. Božić je početak života koji nema konca ni kraja. Na misi Polnoćki slušamo veliki naviještaj nade proroka Izaije: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan« (Iz 9, 1.5).
U Djetetu, Bogu koji je čovjekom postao, Otac nebeski nam šalje Mesiju – Spasitelja, u kojem nam se na vidljivi i opipljivi način dolazi i objavljuje sva Božja ljubav, dobrota i naklonost prema svakome čovjeku i svemu stvorenom.
Njegov dolazak među nas je Radosna vijest. Njegov naviještaj nije bio žalosna, nego Radosna vijest. Isus Krist nikada nikome nije pristupio s predrasudom. Za njega je postojao samo čovjek kao čovjek. I zato je jednako mogao pružiti svoju ruku zdravom i bolesnom: gubavcu, slijepcu, hromu, kljastu, opsjednutom, umirućem i pokojniku.
Za njega je postojao samo čovjek bez obzira je li bio stranac ili pismoznanac, poganin ili farizej, muško ili žensko, dijete ili starac, grešnik ili pravednik. On je svima došao, da svi imaju život, u izobilju da ga imaju (usp. Iv 10,10).
A kad je govorio o smrti, onda je govorio o svojoj smrti, a ne o tuđoj. I svojom se smrću nikada nikome nije prijetio niti je njome bilo koga terorizirao, nego je rekao: »A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi« (Iv 12,32).
Draga braćo i sestre!
Na ovaj Božić okrenite stranicu u svome životu i zakoračite u novu godinu kao nositelji nade i svjetla. Budite oni koji privlače, a ne koji tjeraju od sebe. Odbacite od sebe svaku mlakost i svaku nemarnost. Otvorite vrata svoga života Isusu Kristu i slavite njegov dolazak među nas radosno i veselo. Radujte se Božiću i radujte se jedni drugima. Zahvaljujte Gospodinu zato što jeste i što možete biti zajedno. Vaši susreti, sastanci i rastanci neka proteku u ozračju zahvalnosti za dar života, za dar spasenja, za mogućnost izgradnje Kraljevstva Božjeg i vašeg svjedočenja da Život ima budućnost.
Živite tako međusobno povezani da svakome možete pogledati u oči, i da ni od koga ne morate svoga pogleda odvraćati, niti glave okretati.
Učite od samoga Boga Oca i Sina njegova Isusa Krista, koji je baš zato među nas došao u obličju djeteta, kako bi prema svima ispružio svoje ruke i svojim nas smiješkom k sebi privukao, jer je htio svakome postati i biti brat i prijatelj.
Sretan vam Božić!
† Ivica Petanjak, biskup