Nikada u životu nije radio. Bio je dijete buržujčića. Nikada nije imao kuću. Lijepo se kao buržujčić odijevao. Putovao je po Europi, živio i izdavao novine po mondenim gradovima Europe. Samo je pisao, članke, polemike, programe… u buntovnom tonu. Danas bismo rekli čovjek koji stalno visi na društvenim mrežama. Bio je antisistemski čovjek sa savršenim osjećajem za irealnost. Vozio se na biciklu, rado je kartao s rođakinjom, pio čaj svaki dan u buržujskoj maniri. Nikada u životu nije upravljao, niti je znao kako se upravlja ili proizvodi. Ni u rat nije išao, a buktio je Prvi svjetski. Revoluciju su umjesto njega uglavnom izveli drugi. Kada je kao takav došao na vlast, vlastiti osjećaj za irealnost pretvorio je u realnost. Imao je sve karakteristike profesionalnog buntovnika. U ime sirotinje, a čega drugog, majke ti mile…
Taj čovjek buntovnik zvao se Lenjin.
Trivijalno i bizarno
Ovaj njegov portret je još koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća donio Curzio Malaparte u romansiranoj Lenjinovoj biografiji pod naslovom “Dobri čovjek Lenjin”, nastaloj na temelju reportaža koje je pisao iz Sovjetskog Saveza. Tada još nisu bili poznati razmjeri zločina nove Lenjinove države, no knjiga je, prvi put objavljena na francuskom, izazvala pravi elektrošok prikazom Lenjina o kojem je vladala slika nekog novog Džingis Kana. Koliko je Malaparteova knjiga korisna i vrijedna za historiografiju ovdje nije bitno. Bitna je samo temeljna ideja knjige u kojoj se naglasak stavlja na to kako su trivijalnosti, osobe sa savršenim osjećajem za irealnost i bizarne okolnosti, kontradiktorne u sebi, ozbiljno mijenjale tijek povijesti kao profesionalni buntovnici. Dakako, buntovnik je buntovnik dok ne preuzme vlast. Potom postaje – konzervativac.
Što mislim o Živom zidu, pitao me jedan kolega iz drugog medija nakon njihova kongresa u Lisinskom. Skoro isto što i o Lenjinu, dakako, na neusporedivo nižoj intelektualnoj razini, ali u biti isto – profesionalni buntovnici, antisistemski ljudi sa savršenim osjećajem za irealnost. Pravi politički Molotovljev koktel. Profesionalni buntovnici, u ime čega? Pa kao i svi, u ime sirotinje, majke ti… Predodređeni su, kao takvi, bez ironije, da mijenjaju tijek (hrvatske) povijesti. Malo se šalim, ali samo malo. Dobro, Sinčić sada, za razliku od Lenjina, ima kuću pozajmivši novac od mrskih banaka, no ne znam je li, kao i Lenjin, ikada radio prije Sabora, ne znam je li druga ikona Živog zida Ivan Pernar radila nešto prije ulaska u Sabor, kao što ne znam je li Sinčićeva supruga završila fakultet koji nikada nije pohađala, a tvrdila je da je diplomirala. Vidim doduše Pernara na biciklu. Nikada ničim nije upravljao, niti zna kako se proizvodi, vidim njegovu želju da izađemo iz Europske unije i NATO-a i povežemo se s Rusijom. Trivijalno, bizarno, ali zabavno jer važno je zvati se Vladimir, bilo Lenjin, bilo Putin, to ime je valjda tajna privlačnosti Pernara prema Moskvi. K tome i Putin i Lenjin imaju jednu zajedničku stvar, obojica su na vlast došli u četrdeset sedmoj godini života. Sve brojke idu Pernaru u prilog.
Podjela funkcija
Zato, kada dođu na vlast, podjela funkcija je logična. Pernar ministar vanjskih poslova, Sinčićeva supruga ministrica znanosti i obrazovanja, a predsjednik vlade neki menjševik iz redova njihova budućeg koalicijskog partnera, možda Gordan Maras. Sinčić je idealan za guvernera Hrvatske narodne banke kada krene štancanje novca na venecuelanskom ili nekom drugom latinoameričkom modelu.
Hrvatska još od četrdeset pete ima tu nesreću da su njome dijelom vladali profesionalni buntovnici sa savršenim osjećajem za irealnost koju su, u rijekama krvi, pretvorili u realnost. U ime čega su se bunili? Pa u ime sirotinje, majke ti… U ime čega su nakon rata ubijali, pljačkali, zatvarali i progonili neistomišljenike? Pa u ime naroda, majke ti… Kako je ove godine pedeseta obljetnica jednog velikog festivala buntovništva, famozne šezdesetosmaške revolucije, čiji važni akteri danas griju stolice i u Europskom parlamentu, pa i fotelje onih protiv kojih su se pobunili, engleski filozof Roger Scruton, i sam sudionik ove pobune, ovako je rezimirao svoj stav: “Tada sam ima dvadeset četiri godine i bio sam buntovnik cijeli svoj život. Danas sam konačno našao nešto protiv čega se ima smisla pobuniti. Postao sam buntovnik protiv buntovnika”.
Antisistemski, buntovnički pokreti bujaju po cijeloj Europi, nije Hrvatska u tome izuzetak. Taj fenomen je samo posljedica, samo reakcija na one koji (loše) vladaju, koji si stalno tepaju da su “mainstream”, pa i u Hrvatskoj, uključujući i koaliciju na vlasti. Situacija je stoga zabrinjavajuća jer i buntovnike i “meanstream” obilježava, ipak, i jedna opasna sličnost. Imaju savršeni osjećaj za irealnost. I jedni i drugi svoju irealnost nastoje učiniti realnošću. Nasiljem nad demokracijom ili institucionalnim nasiljem, nebitno. Utjeha je jedino da, za razliku od Lenjina, nasilje neće biti oružano. Valjda, piše Ivica Šola za slobodnadalmacija.hr .