Rijetko kad jedan zadatak nenamjerno ispuni svoju svrhu puno bolje negoli je to zamišljeno, kao što se dogodilo u ‘slučaju’ spornog zadatka na satu vjeronauka u Osnovnoj školi “Milan Brozović” u Kastvu. I dok je vjeroučiteljica imala namjeru rasvijetliti primjere predrasuda i netolerancije među svojim učenicima, nehotično je to učinila i na puno široj društvenoj skali, piše Ivo Džeba za bitno.net…
Scenarij vam je vjerojatno dobro poznat, no za svaki slučaj podsjetit ću da je vjeroučiteljica učenicima 8. razreda podijelila radne listiće u kojima su trebali odabrati s koje tri osobe bi najradije sjedili u kupeu vlaka, a koje tri osobe bi voljeli izbjeći. Među ponuđenim osobama u našim su se medijima najspornijim pokazali ‘homoseksualac’, ‘srpski vojnik iz Bosne’ i ‘Rom koji je tek izašao iz zatvora’, iako je bilo i drugih ‘provokativnih’ kandidata poput ‘liječnika specijalista za pobačaje’ ili ‘prostitutke iz Berlina’. Primjerak radnog listića je izašao u javnost i izazvao sablažnjive reakcije medija koji su tvrdili da vjeroučiteljica svojim radnim listićima potiče na diskriminaciju prema homoseksualcima, Srbima, Romima…
Ovdje ću unijeti malo promatranja problema iz osobnog kuta i reći da kada se nađem u situaciji biranja s kime ću sjediti u kupeu najradije biram prazan kupe i nadam se da me nitko zbog toga neće prozvati mrziteljem čitavog čovječanstva. Jednostavno bih radije uživao u čitanju i činjenici da mogu ispružiti noge negoli u ćaskanju od kojeg uvijek pomalo zazirem. Ako to ne bi bilo moguće, bilo bi mi važnije da mogu sjesti do prozora i promatrati pejzaž ili nasloniti glavu na staklo negoli tko je još u kupeu. Kada putujem bilo kojim prijevoznim sredstvom ne planiram unaprijed koga da izbjegnem, niti imam životopise putnika pred sobom. S druge strane, ako kod nekoga moram sjesti, to ne znači da imam išta protiv svih drugih ljudi kraj kojih nisam sjeo. Jednostavno, čovjek mora kraj nekoga sjesti, a nekoga ‘diskriminirati’.
S te strane gledano, da je prigovor na ovaj zadatak išao u smjeru kako nema smisla provoditi misaone eksperimente u vezi nečega što ljude u stvarnosti uglavnom neće opterećivati i time zadavati probleme koji ne postoje, vjerojatno bi imao smisla. No, kako je razvoj situacije kasnije pokazao, to nije bio prigovor.
Naime, nakon što se pojavila informacija da autorica radnog listića nije bila, kako se prvotno pretpostavilo, vjeroučiteljica (koja ga je tek malo doradila), nego da je riječ o materijalu iz programa Vijeća Europe za sprječavanje radikalizma, reakcija kritičara nije bilo inzistiranje da je radni listić i dalje neprimjeren bez obzira tko mu je autor, nego da je neprimjerena sama činjenica što je podijeljen na satu vjeronauka.
Zapravo je bilo prilično zapanjujuće s kojom su lakoćom pojedini javni akteri par sati nakon početnog skandaliziranja radnim listićem u drugom trenutku potpuno hladno ustvrdili da radni listić nikada i nije bio problem. Čovjek bi na trenutak pomislio kako se nalazi se u Orwellovoj distopiji u kojoj su činjenice vrlo fleksibilne i zapravo gube čvrste obrise, prilagođavajući se dnevnopolitičkoj ili bolje rečeno dnevnoideološkoj potrebi.
Na političkoj sceni antivjeronaučni stav je najjasnije artikulirala stranka Glas koja je u svojem priopćenju ustvrdila: “Zadaća iz vjeronauka u kastavskoj osnovnoj školi, u kojoj se ističu ‘liječnici koji obavljaju pobačaj’, homoseksualci, ‘Rom koji je upravo izašao iz zatvora’, ne može biti poticaj za raspravu o toleranciji u kontekstu nastave iz vjeronauka. Ako ništa drugo, dobro su nam poznati stavovi hrvatske Katoličke crkve o homoseksualcima i pobačaju, i teško da možemo povjerovati da su se u zadaći vjeroučiteljice koju zapošljava ta ista Crkva oni našli s namjerom da se učenike potiče na otvoren i tolerantan stav.”
Sad, političarima iz Glasa bilo bi dobro objasniti da ne postoji nešto kao što je “hrvatska Katolička crkva”, nego da je Crkva jedna i da ima jedan nauk prema kojem svi ljudi imaju jednako dostojanstvo, bilo da obavljaju pobačaj ili ne, bilo da su heteroseksualci ili homoseksualci, bilo da su Hrvati ili Romi. Kad smo već kod Roma, onima među njima koji su u potrebi često pomažu vjernici ispred katoličkih crkava, a ne sjećam se da sam ikada ijednog vidio ispred zgrade Sabora kako moli milostinju. Vjerojatno za to postoji neki razlog koji je utemeljen u odnosu prema stvarnim ljudima, a ne političkim floskulama, no to je druga tema.
S druge strane, zanimljivo je vidjeti kako gospoda iz stranke Glas tvrde da se o toleranciji ne može učiti na satovima vjeronauka. Mogla bi se pronaći neograničena količina svetopisamskih ili svetačkih citata koja bi opovrgnula tu besmislenu tezu. Jedan od najpoznatijih je možda onaj Pavlov iz Poslanice Galaćanima, kad Apostol naroda kaže: “Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” Osim toga, pokreti za ljudska prava niknuli su upravo u onim zemljama u kojima je kršćanstvo ostavilo dubok trag, a i sama je moderna demokracija utemeljena u kršćanskoj svijesti o jednakoj vrijednosti svih ljudi. Ako sa žaljenjem moramo utvrditi da kod nas još uvijek postoji određen broj netolerantnih ljudi, to ponajprije ukazuje na manjak vjeronauka i njegovog razumijevanja, a ne na njegov višak.
Kada ovo znamo, moramo ustvrditi da je poruka upućena Crkvi da se ne miješa u propovijedanje tolerancije i otvorenosti jer “ima tko će se za to brinuti” u biti poruka da je prostor brige za drugačije “zauzet” i da ga se smatra monopoliziranim vlasništvom određene skupine. Drugim riječima, otvorenost nije otvorena za sve, nego samo za one s istim ideološkim predznakom. Naravno da je i laiku jasno da je upravo takvo pozicioniranje negacija otvorenosti i tolerancije, osim ako se Crkvu i vrijednosti koje ona promiče ne prokaže kao intrinzično nespojive s tim pojmovima, što Glas i njemu slični prilično nevješto pokušavaju učiniti.
Naveo sam u tekstu kakav bi se prigovor mogao dati ovom zadatku s vlakom, no on ima i jednu dobru stranu, a ta je da se popis potencijalnih može prilagođavati ovisno o tome kome ga se daje na rješavanje. Možda bi moglo biti koristi od njega ako bi se pojedinim hrvatskim medijskim i političkim akterima ponudile mogućnosti poput: svećenik, redovnica, vjeroučiteljica, društveno aktivni vjernik laik… jer ako uistinu „teško mogu povjerovati“ da bi Crkva koja stoljećima okuplja vjernike svih rasa i narodnosti, bez obzira kakve su grijehe počinili (ili možda baš zbog njih), znala nešto o toleranciji, onda je vrijeme za razbijanje predrasuda. Možda bi im bilo još korisnije doživjeti živo iskustvo pa se umjesto u kupe fiktivnog vlaka ukrcati u, primjerice, autobus udruge Job, ili neke druge katoličke humanitarne udruge koja se brine za ljude na marginama bez obzira tko su i odakle dolaze.
I dok kod nas traju isprazne rasprave o tome je li kršćanstvo spojivo s tolerancijom, papa Franjo se u Iraku susreće s pripadnicima različitih religija u sklopu povijesnog susreta radi promicanja mira i bratstva. Papa tamo sudjeluje kao predstavnik čitave Crkve, uključujući, dakako, i Crkvu u Hrvatskoj. Naime, pokušaj komunističkih vlasti da stvore nešto poput odvojene “hrvatske Crkve” koju je Glas spomenuo spriječio je sredinom 20. stoljeća još jedan lik kojeg neki rado ne bi vidjeli u kupeu: kardinal Alojzije Stepinac.
Kolumna je preuzeta s portala bitno.net.
L.K.