Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Božića, ulice i parkirališta oko robnih kuća bile su pretrpane osobnim automobilima i ljudima. Svi su pohrlili nešto kupiti. Na blagajnama su bili redovi kakvi nisu bili ni 1991. kad se nešto dijelilo badava. Takva slika sigurno će biti i pred novogodišnje blagdane. Ima se-troši se. Netko (u šali, dakako) reče, e da nas je samo pola od te „gužve“ bilo na početku velikosrpske agresije, rat sigurno ne bi trajao godinama! Ali, nikada se ne smije zaboraviti da je nekima kako je danas bilo čak i bolje nego te često spominjane 1991.!…
Rat je iza nas – okrenimo se budućnosti.
Jel to znači da zaboravimo i one koji su bili prvi kad je trebalo, koji su Božiće i Nove godine dočekivali u rovovima i koji su baš tih dana umjesto poklona „brojili“ srpske granate?
Hrvatske majke ne mogu zaboraviti svoje smrtno stradale sinove, kćeri, supruge… One će i ovaj Božić i ovu Novu godinu dočekati s krunicom u ruci i zapaljenom svijećom.
Od završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata mnogo je branitelja umrlo, a još više oboljelo. Veliki je broj i onih koji su učinili suicid, jer ni nakon pobjede u ratu nisu vidjeli svjetlo u tunelu.
Nu, dok većina u radosti i veselju (kao što je red) dočekuje ove blagdane, mi ćemo se ipak malo okrenuti prošlosti, pa ponovno (!) podsjetiti (da se ne zaboravi) što se to uz ostalo u Hrvatskoj događalo tijekom prosinca i siječnja 1991.i 1992..?
Već početkom prosinca te godine osvanuo je „crni petak“ za Dubrovnik i Osijek. Oba su grada bila u plamenu. Crnogorci, ali i pripadnici zloglasne Jugoslavenske narodne armije (JNA) tukli su Dubrovnik svim raspoloživim sredstvima. Zbog bombardiranja dubrovačke luke, francuski brod kojim je Europska zajednica (EZ) poslala 500 tona hrane i 200 tona ostale pomoći, nije mogao pristati. Mediji su javljali da su mnogi kulturni spomenici nastradali prigodom bombardiranja: palača Sponza, crkva Sv. Vlahe, katedrala, džamija, pravoslavna crkva, glazbena škola i drugo. Vatra se razbuktavala i u starim zgradama gradske jezgre. Najveći broj mrtvih pronađen je u uništenom hotelu Libertas te u njegovoj okolici. Agresor je u više navrata bombardirao i hotel u kojem su bile smještene i brojne izbjeglice. Neprijatelj je gađao i vatrogasna kola i vatrogasce, od kojih je nekolicina i ranjena.
Ništa bolje tih dana nije prošao ni Osijek, u kojem je ratni zapovjednik bio Branimir Glavaš. Na taj grad neprestano su padale granate, iz dana u dan, a u prosincu, pred Božić i Novu godinu njihov se broj neprestano povećavao. A sa njima i mrtvi i ranjeni, pretežno civili. Osijek tijekom prosinca više uopće nije znao što znači živjeti normalnim životom. Agresor je gađao uglavnom civilne ciljeve. Samo do 2. prosinca 1991. u Osijeku je ubijeno (umrlo) oko 500 ljudi, a broj ranjenika popeo se skoro na tri tisuće. Srbi su takvom žestinom tukli po Osijeku da građani kad su izašli iz skrovišta nisu prepoznali ulice vlastitoga grada! Nu, zauvijek će pamtiti smrt petorice ljudi kada je granata uletjela u robnu kuću. U ovom gradu ne postoji ni jedna obitelj koja nije pogođena ratom.
Sredinom prosinca 1991., što se također ne smije zaboraviti, srbijanski agresor je zapalio desetak sela, od Voćina, Huma i drugih. Tamo su pronađena i brojna mrtva tijela nevinih Hrvata. Naravno, za te zločine još nitko nije odgovarao.
A što se tih dana događalo u okupiranom Vukovaru? Tamo je uvedena zločinačka vojna diktatura (zar ne Pupovče i Stanimiroviću!). Ono malo Hrvata koji su tamo ostali, uglavnom starije dobi, proživljavali su pravu torturu. Bili su prinuđeni i zakopavati mrtve četnike i vojnike, kao i masakrirane i pobijene Hrvate. Arkanovci, zločinci, obilazili su grad i pokazivali koje ljude treba ubiti, a koje kuće spaliti!
Ni zbog toga još nitko nije odgovarao!
Iz istočne Slavonije krajem prosinca 1991., dakle na sam Božić, prognano je oko 200.000 katolika. Uz to je u Đakovačko srijemskoj biskupiji uništeno 65 župa. Čak su iz tog područja potjerana i 54 svećenika!
Na sam Božić jugosoldoteska je te godine topnički tukla Osijek, Karlovac, Sisak i Šibenik.
Krajem prosinca 1991. Srbi su raketirali duševnu bolnicu kod Donjeg Zemunika, a u selu Jasenice srbijanski zločinci ubili su isključivo starije osobe.
U Kninu, gdje je posijano sjeme zla, četnici su za ove blagdane najblaže rečeno-divljali.
Itd. i tako redom.
Sve u svemu, srbijanske zločine na Božić i Novu godinu 1991. nikada ne smijemo zaboraviti, jer ako to učinimo – nema ni budućnosti.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)