[IZLAZAK IZ LOGORA NAKON 270 DANA]
Kad je osoba u krivu, znači da nema pravo, pogrešno zaključuje i misli onako kako nije, a krivnja je emocija koju osjeća netko kao posljedicu činjenja upravo toga pogrešnog, što činiti nije trebao. Neću danas pisati o krivnji kao jednom od temelja kaznene odgovornosti, jer pravnik nisam, nego o krivnji kao neprijatnom emocionalnom doživljaju koji prati onoga tko je u stanju spoznati da krši ili narušava moralne norme. Rekli bi naši stari – može, al’ neće. No, prije toga, želim spomenuti još nešto.
Naime, čitam i slušam zadnjih dana kako poslušnici za Andreja Plenkovića tvrde da je istinoljubiv, sposoban, umješan, dalekosežno vidovit, uviđavan i spreman na rješavanje dugogodišnjih razmirica i nepravdi. Tolerantan je i pun razumijevanja za čelništvo i članove Samostalne demokratske srpske stranke i njihove žrtve i kolone. Zahvaljujući njemu, HDZ i SDSS vladaju Hrvatskom, dok on kroči gordo tamo gdje se drugi kročiti usudili nisu. Taj vizionar, kažu analitičari i izvjestitelji, donosi milijarde eura iz Europe; zna gdje je koronavirus u svakom trenutku i, sve u svemu, svima nam je, jedino zbog njega, svakim danom sve bolje, pa si mislim – ako može činiti tako velike stvari, možda bi mogao pomoći mojim prijateljima i meni?
Mi smo, poštovani predsjedniče hrvatske vlade, zarobljenici srpskih koncentracijskih logora. Na današnji je dan, 14. kolovoza 1992. godine, nas 714 razmijenjeno kod Nemetina. Vratili smo se u svoju zemlju iz Srbije u koju su nas na silu odveli iz još uvijek nepoznatih razloga, jer Srbija navodno uopće nije bila s Hrvatskom u ratu, barem tako tvrde neki vaši koalicijski partneri.
Borili smo se, ginuli i krvarili u vukovarskom kraju od početka srpske agresije, sve do pada, 18. studenog 1991. godine. Tog dana su iz Vukovara izašle tri kolone. U jednoj koloni su bili izmučeni, opljačkani i poniženi civili, silovane žene i uplakana djeca koji su potjerani na slobodni dio Hrvatske. Drugu kolonu ranjenika i zarobljenika, u kojoj je bio i moj brat Mile, zvijeri s petokrakom i kokardom na čelu, odvukli su i mučki poubijali, pa ih pobacali i zatrpali u krvlju natopljenu slavonsku i srijemsku zemlju. U ovoj trećoj koloni sam bio ja. Nas su odvezli u Srbiju. Stajićevo, Niš, Mitrovica… tri su logora u kojima sam proveo 272 dana. U toj našoj koloni čuo se samo zvuk udaraca u već izranjavano ljudsko meso, psovke naših dželata, jauk i hropac patnje umirućih zarobljenika. Svaki dan, ne samo nebo, nego cjelokupni zrak oko mene bio je krvav jer su mi oči bile krvave od svirepog zlostavljanja i mučenja.
Mislio sam da nam nema povratka.
Kada su nas doveli na razmjenu i kad sam se konačno vratio u svoju Hrvatsku, koja je tada već bila priznata i neovisna država, mojoj sreći nije bilo kraja. Bio sam uvjeren da će pravda pobijediti, a da će oni koji su krivi za smrt mog brata i mojih prijatelja i za sve patnje koje smo prošli, odgovarati, da će se ispričati, da će ih biti sram… i evo, 28 godina nakon te naše razmjene, ništa od toga. Umjesto pravde nameće nam se pomirba, ali pomirba kao rezultat političke ucjene i trgovine, i koja se temelji na neistraženim ratnim zločinima i silovanjima, na kostima mrtvih koje još nismo našli, na žrtvi koja se zaboravlja.
Gospodine Plenkoviću, Vi za sebe mislite i izjavljujete da ste vladar, uljuđeni, europejski političar spreman na pomirenje. Naglašavate kako ste utjecajni, imate osobne telefonske brojeve europskih vlastodržaca, znate o svemu više od drugih, a i pravnik ste po struci, pa razumijete pojam krivnje s početka ovog teksta i u pravnom i u psihološkom smislu. Na visokim ste dužnostima pola svog života, a za nas logoraše niste učinili baš ništa, pa me zanima – osjećate li se imalo krivim danas 14. kolovoza? Ne pred drugima ili preda mnom, nego pred samim sobom, napisao je branitelj Vukovara i logoraš srpskih koncentracijskih logora, Stipo Mlinarić -Ćipe .
