Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na portalu dijaspora.hr. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će…
Smrt u Parizu
Rekoh već u prethodnom poglavlju da je nama mlađima još u Imotskom Bruno Bušić bio svojevrsni uzor. Njegova tragična sudbina kasnije je postala uzoritom na razini nacionalne povijesti. Međutim, meni osobno, od tih imotskih dana do njegove smrti i moga tamnovanja, Bruno je bio i ostao uzor, prijatelj, suborac i supatnik u stradanju za hrvatsku slobodu.
S Brunom sam se intenzivno družio i od njega mnogo naučio. Bio je idejni i intelektualni vođa cijele generacije hrvatskih domoljuba. Bruno je bio rođeni vođa. Od mnogih naših zajedničkih trenutaka posebno mi je u sjećanju ostao jedan događaj iz Pariza. Bile su to olovne godine kada se nakon Hrvatskog proljeća hrvatska stvar činila gotovo izgubljenom bitkom.
Sastali smo se s jednim našim imućnim imigrantom, koji nas iz obiteljskih i sigurnosnih razloga nije primio u svome domu, pa smo se našli u hotelu. Taj našijenac bio je korektan prema nama, a osobito je cijenio i volio Brunu. Međutim, bio je u dosluhu s francuskom obavještajnom službom. To smo tada već znali, no jedan je događaj od ranije, dok još nismo znali za njegove veze s francuskom policijom i njihovim službama, mučio Brunu.
Radilo se o nesporazumu između Brune i Josipa Senića. Sa Senićem sam se prvi put susreo u Clevelandu 1970. Ostavio je na mene izniman dojam. Bio je čovjek zgodan i stasit, do kraja odan hrvatskoj stvari – idealist. Poslije toga sreli smo se i dugo razgovarali u Berlinu. Tada je već slutio da se oko njega steže obruč, Udba ga je označila kao metu. Od mene je želio doznati zašto se Bruno na njega ljuti. Tada ni ja nisam znao što je posrijedi, no kasnije mi je Bruno ispričao cijelu priču.
Taj našijenac iz Pariza dobronamjerno je Bruni dao do znanja da nije dobro da se viđa sa Senićem jer je ovaj obilježen kao pripadnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva i Udba ga je bila uzela na zub. Bilo je to u vrijeme kada je Bruno legalno boravio u Parizu gdje je upisao poslijediplomski studij iz političke ekonomije. Naravno, planirao se vratiti u Zagreb, gdje bi ga zbog susreta sa Senićem mogli uhititi. Ne znajući tada još da taj naš čovjek u Parizu surađuje s francuskom policijom, Bruno je pomislio da se Senić sam negdje izlanuo. To mu je rekao u oči i s njim prekinuo odnose. Kolikogod kao čovjek bio blag, Bruno je u takvim slučajevima bio jako odriješit i tvrd. Kasnije kada je shvatio da je pogriješio, Bruni je bilo jako teško, jer Senić je već bio mrtav. Ubijen je 10. ožujka 1972. u Wieslochu.
Za Senićevo ubojstvo doznao sam čitajući novine u vlaku iz Frankfurta. Putovao sam na sastanak s njim. Tada sam, čini mi se, prvi put jasno osjetio da vjerojatno i mene čeka slična sudbina. Zakleo sam se da neću dopustiti da me samo tako likvidiraju prije nego što učinim nešto veliko, nešto što će uzdrmati svjetsku javnost i skrenuti joj pozornost na neravnopravnu borbu hrvatskih revolucionara protiv satrapskoga jugoslavenskog režima.
Jedne večeri s Brunom u Parizu dogovarao sam akciju koja bi imala upravo takav odjek. Senić je već nekoliko godina bio mrtav, a isti hladni obruč smrti koji mu je došao glave stezao se oko Brune i mene. Morali smo nešto poduzeti, nekako iskupiti vrlo vjerojatnu vlastitu smrt. Razgovarali smo i o Seniću. Bruni je bilo silno žao što je svojedobno optužio ispravna čovjeka. Te večeri koja mi je ostala u sjećanju nije mi se dalo spavati pa sam izašao iz svoje sobe da vidim spava li Bruno ili je još budan. Zateknem ga u sobi, sjedi za stolom, ali pred njim nikakvih papira. Vidim, ništa ne piše. Nalaktio se na stol, glavu stavio u dlanove, a oči mu blage i tužne u isti mah. Kao isprane suzama. Pitam ga što radi, a on mi veli da je razmišljao o Seniću. Osjetim da ga boli što se sve tako odigralo. Optužio sam prava čovjeka, kaže, a ne mogu ga moliti za oprost.
Uza sve osobne patnje i stradanja Bruno je bio vrlo dobrohotne i mirne naravi, a ujedno je zračio silnom snagom i velikom životnom radošću. Najviše sam se divio njegovoj spremnosti na osobnu žrtvu, a najdublje me se doimala njegova pronicljivost, dalekovidnost, intuicija. Bio je nekako sjetan te večeri.
Razgovarali smo o našoj sudbini, o skitničkom životu, našoj borbi, rodnom kraju, suborcima kojih više nema. A onda mi u jednom trenutku kaže: “A ima još nešto, bio sam danas kod one poznate Bugarke što proriče sudbinu. Pitao sam je kada će umrijeti Tito”. Malo sam se iznenadio jer sam znao da Bruno nije sklon takvim stvarima, bio je idealist čvrsta karaktera, gotovo je fatalistički vjerovao u sudbinu, trivijalnosti je prezirao, a praznovjerje bilo koje vrste bilo mu je strano. Mora da ga je progonila neka slutnja. Ispriča mi što mu je rekla bugarska gatara: „Vidim uskoro pogreb, dok lišće zeleni, ni pet godina neće proći, bit će na njemu uglednici iz cijeloga svijeta i brojne krunjene glave među njima.“
Zatim ga je, veli mi Bruno, Bugarka iznenada priupitala je li on možda Hrvat. Kada joj je odgovorio da jest, ona je dodala: „Ali prije tog pogreba dok lišće zeleni, vidim pogreb ovdje u Parizu u vrijeme kad lišće opada. Na taj pogreb doći će brojni Hrvati jer će se raditi o smrti nekog znamenitog Hrvata“. Premda ne vjerujem u proricanja bilo koje vrste, uostalom ljudski život i vrijedi živjeti upravo zato što je nepredvidljiv, kosnulo me to što mi je te večeri rekao Bruno. Taj Hrvat koji će biti pokopan u Parizu nije mogao biti nitko drugi nego sâm Bruno.
Kažem mu da su to gluposti na koje se ne treba osvrtati. Uostalom, ionako se već predugo zadržao u Parizu, možda bi bilo dobro da malo promijeni grad i državu. Proročica vjerojatno govori gluposti, ali zašto ne bi za svaki slučaj malo promijenio sredinu. On me samo ozbiljno i sjetno pogleda: „Zvonko, kada bih to učinio, onda bi ispalo da vjerujem u njezine riječi. Ali dopustimo da je ona čak i u pravu, zar misliš da se sudbini može pobjeći!? Ovako ili onako, ostajem u Parizu”.
Silno je volio taj grad. I kada već nije mogao umrijeti u Zagrebu, siguran sam da bi, da je slučajno mogao birati, i sam izabrao Pariz kao mjesto smrti. Slaba je to utjeha, znam, no onome tko krene putom kojim smo Bruno i ja krenuli utjeha i ne treba. Znali smo da ne možemo birati ni mjesto ni vrijeme smrti, no zato smo mladi i puni života svjesno izabrali razlog smrti. Borbu za slobodu vlastitog naroda.
Puno poslije kraja svibnja 1976. u Parizu, razmišljao sam često o sudbini poginulih suboraca i o vlastitoj sudbini. Bilo je trenutaka kada sam im zavidio što su pobjegli u okrilje smrti, tamo gdje ih ničija ruka i nijedna bol ne može dohvatiti, kada sam dugo razgovarao s njihovim sjenama, prepirao se s njima i obnavljao stare zavjete. Narod međutim nikada nisam proklinjao niti sam žalio zbog činjenice da sam rođen kao Hrvat. Štoviše, sudbini sam na tome bio zahvalan. Ako se kojem suvremenom čitatelju ove misli učine odviše patetičnima, neka pokuša stvari sagledati na drugi način, bez cinizma u koji je ogrezlo naše vrijeme. Neka, recimo, razmisli o tome za što bi on bio spreman umrijeti. Ako dođe do zaključka da ništa nije vrijedno žrtvovanja, morat će svejedno priznati da ćemo svi mi, ovako ili onako, ipak jednoga dana umrijeti. Taj se dan mladom čovjeku čini dalek i nestvaran, no iz perspektive vječnosti on je tek trenutak. Stoga je najveća dragocjenost, koju čovjek za života može steći, spoznati razlog za koji je spreman umrijeti. To je ujedno i razlog za život dostojan čovjeka.
Život u prirodi ima svoju logiku, sve živo nastoji takvim i ostati. Čovjek tu nije nikakva iznimka, nagon za preživljavanjem najsnažniji je od svih nagona. Međutim, čovjek nije samo to, samo nagon, štoviše upravo po tome što je u stanju osvijestiti taj nagon i nadvladati ga u ime nekih viših, isključivo ljudskih vrijednosti i ciljeva, čovjek i jest čovjek. Pola dosadašnjeg života proveo sam u zatvorskoj džungli i znam što znači borba za preživljavanje, pa ipak ostao sam živjeti u svojim uvjerenjima iz mladih dana da život vrijedi samo onda kada postoji ono za što smo ga spremni žrtvovati. U životnom poretku stvari koji se razvija od pojedinca i obitelji do naroda, narod mi se, ako se čovjeku nije posrećilo da ostavi iza sebe biološko potomstvo, oduvijek činio kao jedino ovozemaljsko jamstvo njegova postojanja. Jedini medij u kojemu ostaje trag da je tu bio i prolazio.
Privatni album – Bruno Bušić
Trag Brune Bušića duboko je urezan u povijesno sjećanje naroda kojemu je pripadao upravo zbog njegove čvrste vjere da ima za što živjeti i umrijeti. Što se same Brunine smrti tiče, oko toga događaja ostalo je još mnogo nerazjašnjenih stvari. Nejasno je zašto se te kobne večeri nakon jednog sastanka vraćao sam u stan. Njegov neformalni tjelohranitelj Nediljko Vegar bio je u to vrijeme u njemačkom zatvoru zbog relativno banalnog razloga, zbog posjedovanja pištolja. Nije stoga isključeno da su i neki inozemni krugovi bili uključeni u pomaganje Udbi u izvedbi atentata na Brunu. Onemogućavanjem Vegara da ga štiti, oni koji su mu htjeli naškoditi učinili su Brunu puno lakšom metom.
Ni procesi koji su kasnije vođeni, ni knjige koje su o Bruni napisane, nisu nam ponudili prikladne odgovore na brojne nedoumice u vezi s Bruninom smrću. Hrvatski narod svome junaku duguje, osim lijepe grobnice na Mirogoju i zasluženog mjesta u povjesnici, istinu o njegovoj smrti i otkrivanje krivaca.
Jedna od posljedica uznemirenosti i trzavica u hrvatskoj emigraciji nakon Brunine smrti bila je i tragična sudbina emigranta Joze Miloša iz Gruda. Po mojim spoznajama, Miloš je stradao na pravdi Boga. Njegova uloga u političkom životu hrvatske emigracije nije znatna, ali zaslužuje brisanje sumnje s njegova imena ako nije kriv. A nije, barem po onome što sam o tome uspio doznati. Stoga se i za njegovu smrt, bez obzira tko ga je ubio, može ustvrditi da ju je skrivila Udba. Barem posredno. Šireći podvale, dezinformacije i paranoju u hrvatskoj emigraciji, Udba je hrvatskim borcima za slobodu i hrvatskoj stvari nanijela štete gotovo koliko i izravnim akcijama. Sve sam to i sam toliko puta osjetio na vlastitoj koži.